Smiljko i ja si mahnemo

Smiljko i ja si mahnemo sigurno će sjati u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Gusto, a lako satkana priča nove knjige Eveline Rudan, osjeća se, morala je biti ispričana. Ona poseže sve do početaka, vraćajući se uvijek u sadašnje trenutke i na poznata mjesta, od kojih se zatim otiskuje uvijek u novi obilazak elipse pamćenja. Čitajući, posjetit ćemo istarska polja i šumarke, zagrebačke ulice i fakultete, Sueski kanal i New York, očešati se ramenom o cijelu galeriju likova: Kocbeka, Whitmana, Mary Poppins, Terryja Eagletona, Dantea, Viktora Emanuela III…

Kolorit, preciznost i razgovornost jezika u Smiljku nešto su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost obilja radnje: intimne, društvene i kulturne povijesti, emotivne i psihološke epike, skakanja s pozornice na pozornicu, inače tipičnije za prozu, što nas sve vuče dalje u obilazak osunčanih smultronstället – mjesta gdje rastu divlje jagode – smještenih između ovih korica; vuče u ono mitsko vrijeme kad "svi su još živi”. A iz divljih jagoda, podsjetit će nas Smiljko, nerijetko prijeti ugriz zmije. I da, Smiljko govori istarski čakavski – ali tako izravno i prisno da jezik pada u drugi plan, postajući naš i svačiji.
(Goran Čolakhodžić)