Petak
08.06.2007.

Zec: Knjižanje i knjižničko prigovaranje




A+ A-

Jučer mi je na ekranu kompjutora zatitrala poruka.

„Zec, prošlo je mjesec dana od kako kasniš mjesec dana s vraćanjem knjiga u knjižnicu. Ovo ti poručujem  ja, kao sebi, pa se stoga nemoj uvrijediti. Zec, ti si idiot!“

Noge su mi se odrezale, ruke zadrhtale, pogled se zamutio i uši začepile. Sva sreća da sam sjedio za kompjuterom, inače bih se srušio i razbio glavu na prvoj za to pogodnoj podlozi. I ne bih to ni vidio ni čuo. Ovako sam samo glavom razbio monitor. Garancija za monitor je 36 mjeseci što je puno više nego bi vam dao bilo koji kirurg koji bi vam šivao razbijenu glavu.

Mojim je tijelom, dakle, ovladao strah. Strah od vraćanja knjiga koje nisam vratio na vrijeme. Čekaju me prijekorni pogledi onog rijetkokosog i prijekorno frkanje one kovrčave s dobrim dupetom. Ili, ako nije ta smjena i bogovi mi nisu skloni, ritmična trešnja cijelog tijela one crnokose izazvana zgražanjem nad mojom bezosjećajnošću (nešto poput epilepilady napadaja) i kombinacija prijetećeg pogleda i poziva u krevet one plavokose. Ona me želi i ja sam objekt njene žudnje. Neka svi znaju da nisu samo žene i kuće objekti. I  najmanje važno, kazna. Njihovo kolektivno zgražanje pretvoreno u kune.

Od tog trenutka, trenutka otkrića da kasnim s vraćanjem knjiga više nego Hrvatska u Europu, više nego moja Škoda na servis, započeo sam pripreme da efekte tih stresnih događaja smanjim na minimum. I tko bi bio bolji da mi pomogne u tome nego Dale Carnegie i njegova poznata Psihologija uspjeha, dio prvi - Kako steći prijatelje i naklonost ljudi.

Mnogi misle kako je Dale bio najobičniji američki trgovac koji je najbolje prodavao sebe, praktični psiholog koji je stavio uspjeh ispred iskrenosti, prodaju ispred vlastite ličnosti, glumu ispred stvarnosti. Šmirant. Hoštapler. Carnegie je pretvorio život u jedan veliki kazališni nastup s razrađenim scenografijama i unaprijed određenim uzorcima ponašanja. Sve se svodi na kupovanje, kupovanje, kupovanje. Kupovanje naklonosti, kupovanje ljubavi, pažnje, suosjećanja. Sve je to istina i vi koji tako mislite, sasvim ste u pravu. Hoćete li vi, dakle, vratiti moje knjige u knjižnicu? Ne? Sačuvajte onda vaše puritanske primjedbe za nekog drugog.

Osnovne stvari koje sam izvukao iz njegovog priručnika nabrojane su ispod. S njegovim veličanstvenim pravilima bio sam siguran da ne mogu omanuti. Još će mi knjižničari zahvaljivati i mahati sa suzama u očima. No, evo kako je bilo.

"Smiješite se"

Smiješak sam namjestio pet minuta prije nego sam stigao do knjižnice. Razvukao sam ga koliko je išlo, a da se ipak ne vidi rupa na mjestu petice lijevo. Usput sam sreo Ivana, starog školskog prijatelja koji me zabrinuto pitao da li si ubrizgavam botulin ili sam imao moždani udar. Ili sam možda na bijelom? Uvrijeđeno sam ga išćuškao i nastavio dalje. Ušao sam u knjižnicu visoko podignute glave i širokog osmijeha.

"Zapamtite da je čovjeku njegovo ime najslađa i najvažnija riječ na svijetu"

„Dobar dan, gospodine Franjo,“ veselo sam pozdravio rijetkokosog knjižničara. Lice mu nije ozario osmijeh, što me malo začudilo.
„Ja se ne zovem Franjo,“ rekao je.
„Ispričavam se,“ promptno sam reagirao „gospodine Ferdo.“
Samo je nijemo negativno odmahnuo glavom.
„Fikret? Fernando? Fassbinder?“
I dalje kima u krivom smjeru s rezignacijom u očima. Nisam dobro započeo.
„Fićo? Flauta? Fahrenheit? Ferrari? Felacio? Feketeboršč? Čekajte malo, pa znam da se zovete na F.“
„Zovem se Stanko,“ rekao je. „Stanko.“

"Govorite najprije o onome što zanima vašeg sugovornika"

„Gospodine Stanko, sigurno vas zanima zašto sam, zaboga, mislio da vam ime počinje na F?“
„Nemam vremena za to. Zanima me imate li knjige za vratiti ili uzimate nove?“
„Ma ne, ali to vam je super priča. Ja sam ustvari mislio da…“

"Nastojite u početku razgovora dobiti što više potvrdnih odgovora"

„Vi baš volite svoj posao, je l' da?“
„Ne.“
„Dugo ovdje radite?“
„Ne.“
„Sigurno se pitate zašto vas toliko ispitujem?“
„Ne.“

"Nikada ne recite čovjeku da nema pravo"

Stavljam knjige na pult i Stanko ih pregledava. Napetost raste.
„Gospodine, morat ćete platiti kaznu.“
„Kakvu kaznu? Pa jeste vi normalni? Sigurno ste pogriješili.“ Rekao sam to blagim glasom.
„Kasnite dva mjeseca s knjigama. Evo, ovdje piše.“
„U kompjutoru? U ovom vašem programu? Pa to sranje ništa ne vrijedi. Da mi je samo znati tko ga je napravio?“ I dalje blagim glasom.
„Ja.“
Tišina koja je nastala kandidat je za najtišu tišinu u povijesti tišina.

"Pozivajte se na poštenje i plemenitost ljudi"

„Ja sam pobožni katolik, dobar otac i muž i marljiv radnik. Hrvat u hrvatskoj knjižnici. A vi izgledate kao plemenit i pošten knjižničar. Kako ćemo riješiti ovaj problem?“ pitao sam ga.
„Vi ćete platiti kaznu, a ja ću nastaviti raditi,“ rekao je.
To mi je kad vjerujem da su ljudi u suštini dobri.

"Pobudite u ljudima želju za natjecanjem"

„Stanko,“ derao sam se u trenucima dok sam uspijevao doći do daha „ako me uhvatiš vratit ću ti i novčanik i platiti kaznu. Ali ako me ne uhvatiš, oprostit ćeš mi kaznu, mooožeeee?“
Stanko nije ništa odgovorio nego je i dalje neumorno šprintao iza mene po Zagrebačkoj ulici. Kasnije, dok me davio, rekao je samo: „Bar si mi zapamtio ime.“

Nakon cijelog tog iskustva nije mi preostalo nego uzeti drugi dio Daleove slavne trilogije Psihologija uspjeha - Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu.
Siguran sam da je bolji od prvog i da će mi promijeniti život nabolje.


Zec the toilet manager

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.