Kad sam bio mlađi (znači ≤ 30 godina) nije mi bio problem provesti veći dio noći čitajući neku zanimljivu knjigu. Dane sam vrlo često provodio s knjigom u krevetu, ali rijetko bi mi se dogodilo da dočekam zoru s knjigom u naručju. Jednako mi se rijetko događalo da dočekam zoru s djevojkom u naručju pa sam zaključio da su moji ljubavnički uspjesi ne samo proporcionalni mojim čitateljskima, nego i ovisni jedni o drugima. Uvjeren u tu knjižno-seksualnu zavjeru na neko sam vrijeme sasvim prestao čitati. Kako ženski dio populacije nije prihvatio moju teoriju 'manje knjige-više pičke', pokunjeno sam se vratio knjigama. Sva sreća pa knjige nisu zlopamtila.
Ukoliko se danas nekim čudom odlučim na kasnonoćno čitanje (već neko vrijeme imam preko trideset godina i mlad sam do daljnjega, no prag tolerancije na nespavanje niži mi je od hrvatskog minimalca), nužno mi je potrebno obaviti kvalitetne pripreme. Na noćnom ormariću moraju biti spremne sljedeće stvari: energetski napitak s postotkom kofeina koji bi me trebao držati budnim dva tjedna u komadu, dvije litre jake crne kave s puno šećera koja bi me trebala držati budnim još tjedan dana, čips (ljuti, jer ne možeš spavati kad te peče i žvačeš), velika flaša američkog crnog zlata (ovdje ne mislim na naftu nego na Colu), čokolada od minimalno 200 grama i, konačno, knjiga koju su dobro ocijenila bar tri časopisa, dva književna i jedan erotski, koju je Oprah bar 80 puta spomenula u emisijama koje ja, naravno, kao pravi muškarac ne gledam, ali za koju svi pisci i kritičari koji se pojavljuju u medijima tvrde da je u najmanju ruku promijenila njihov život ako ne i živote njihovih najbližih uključujući i gluhu tetu negdje s mora kojoj se naglo vratio tek.
Onda sve te stvari odnesem u dnevnu sobu, jer nakon petnaest minuta ležanja na krevetu i čitanja zaključim da je svjetlo preslabo i da ću bezobzirno zaspati ustiju punih čipsa grleći flašu Cole s postotkom kofeina u krvi koji bi i ljenjivce natjerao u stampedo.
Pynchona sam kupio ni ne znajući tko je on. Knjiga je bila jeftina i imala je strašno privlačan tekst na zadnjoj stranici. Nisam ni znao da se oko njegove ličnosti i bježanja od medija ispredaju svakakve legende i da to što ja nisam znao tko je on nije ništa čudno, jer ni većina književnog svijeta i dalje ne zna sa sigurnošću ni tko je, ni gdje je Pynchon.
Thomasa Pynchona opisuju kao „autora koji je stekao kultnu slavu i održao savršenu anonimnost“ (piše na zadnjoj stranici). Poznata je samo jedna njegova fotografija iz mladih dana (rođen je 1937) i nitko ne zna gdje živi osim najbližih prijatelja. Kako na toj fotografiji ima velike zube, ja sam siguran da bar jedan zubar zna gdje se on nalazi. Jedina prilika kad se pojavio u javnosti bila je u dvije epizode Simpsona, a tamo je nastupio s vrećicom na glavi.
I tako ja, potaknut gornjom rečenicom i proglašavanjem njega kao najvećeg pisca druge polovice dvadesetog stoljeća zaronim u Dražbu predmeta 49, prvi put. Bilo je to valjda prije skoro deset godina jer je knjiga izdana 1998. Pročitao ja tu knjigu, spremio je na hrpu 'pročitano' i zaboravio na nju. Zaključak, nije me se baš dojmila.
I onda, nedavno negdje naiđem na mišljenje Dona DeLilla da je Pynchon „više od bilo kojeg drugog pisca postavio standard i povisio uloge.“ Kako sam nakon čitanja DeLillove Bijele buke bio oduševljen i knjigom i samim autorom, odlučio sam se još jedanput prihvatiti Dražbe predmeta 49. Kako kroz dan imam posao, ženu i dijete, nije mi ostalo ništa drugo nego da iskoristim vrijeme iza 23 h. Late night Pynchon.
Prvi dan. Pripremim sve gore nabrojene stvari, pričekam da sve žene koje sa mnom dijele životni prostor zaspu i prihvatim se čitanja. Već treća rečenica nagovještava ono što vas čeka. Gospođa Oedipa Maas saznaje da je imenovana izvršiteljicom oporuke Piercea Inverarityja, kalifornijskog magnata.
„Pomislila je na hotelsku sobu u Mazaltanu čija su se vrata upravo bila zalupila, činilo joj se beskonačno davno, i pritom probudila dvjesto ptica dolje u predvorju; izlazak sunca nad kosinom knjižnice na Sveučilištu Cornell koji nitko iz nje nije vidio jer knjižnica gleda na zapad, suhu, neutješnu melodiju četvrtoga stavka Bartokova koncerta za orkestar; bijelu bistu Milijunera Jaya Goulda koju je Pierce držao iznad kreveta na polici toliko preuskoj za njih da se neprestano pribojavala da će jednoga dana pasti na njih.“
Nabrajanja, gomile podataka, smiješna imena, bizarni humor, reference na manje poznate geografske i povijesne činjenice spojene sa iskrivljenim putem radnje koja možda od početka romana i ide linearno, ali kasnije se gubi u hodnicima paranoje koja je Pynchonov zaštitni znak, i koja kreće u više smjerova istovremeno prateći tragove koje ostavlja tajna organizacija razgranata širom SAD-a poznata, odnosno nepoznata, kao Tristero i gubljenje i traženje identiteta glavne junakinje gospođe Maas.
Drugi dan. Čini mi se da me prate.
Treći dan. Obučeni su u crno. Crnci.
Četvrti dan. Mislim da mi provjeravaju poštu. Prisluškuju telefon. Plaćaju račune.
Peti dan. Siguran sam da me žena vara s predsjednikom neke afričke države i cijelim njegovim kabinetom.
Šesti dan. Posjećujem psihijatra koji mi ležerno objašnjava da je sve to zbog moje majke i uzima mi četiri stotine kuna. Pišem pismo vladi neke afričke države gdje ih molim da mi prestanu uništavati život, a ja ću im dati cijelu oročenu štednju od 911 eura. Odgovor stiže u nekoj čudnoj omotnici bačenoj ispod vrata, s markom na kojoj je Marx koji otpozadi zadovoljava Kip Slobode. Odgovor je pozitivan.
Žvačem knjigu tjedan dana dok je napokon ne pročitam.
Čitajući mišljenja i kritike o Pynchonu i oko njega naišao sam na nepodijeljeno mišljenje da ima fascinantnu snagu imaginacije i intelekta, no da i pretjeruje u kompleksnosti i da je precijenjen. Isto sam tako naišao na jednom forumu na mišljenje da je prijevod na hrvatski katastrofalan, i da ga treba čitati na engleskom.
Ovdje moram priznati da sam za vrijeme čitanja Dražbe predmeta 49 popio i pojeo sve što sam gore nabrojio puta dana koliko sam ga čitao i da sam svaku noć imao problema s vjetrovima.
Ali dopao mi se njegov bizaran smisao za humor. Primjer Oedipinog muža, Wendella (Mucha) Maasa, koji je prodavao rabljene aute ali se zbog prevelike senzibilnosti trzao i na prizor piljevine (koju je njegova vrsta upotrebljavala za stišavanje loših prijenosnih mehanizama) i koji je otišao sa zabave jer je netko upotrijebio riječ 'premazan' zlonamjerno, kako se njemu činilo (što me podsjetio na Woodyja Allena i onu scenu kad netko kihne a on tvrdi da je rekao 'a jew' a ne 'apču'), radio-stanica KCUF koji se naopačke čita FUCK, odvjetnik koji bježi od klijenata itd.
Kao ogromna slagalica sastavljena od raznoraznih dijelova koja se može složiti na ovaj ili onaj način, roman funkcionira savršeno jer svaki je djelić sam za sebe fascinantan i vrijedan divljenja. Ako pak od romana očekujete jasnu radnju, profilirane likove i jednoznačan kraj, bolje da ga preskočite jer Pynchona su još davno etiketirali kao 'metafikcionalista'.
Ovaj sam ga put spremio na hrpu 'nepročitano' jer mi se čini da bih ga za desetak godina trebao pročitati ponovo. Nadam se da će u međuvremenu biti izdana još koja od njegovih knjiga u prijevodu i da će redovnim konzumiranjem alkohola i halucinogenih droga moj IQ do tad biti bar dvostruko veći od današnjeg, čime bi se moje razumijevanje Pynchona proširilo do neslućenih visina.
Tako sad Pynchon čeka sljedeću priliku, zajedno s uvezanim godištima 'Erotike' koje svake godine barem jedanput prolistam i ponovo spremim na hrpu 'nepročitano'. Jer u 'Erotici', kao i u Pynchonu, uvijek možete otkriti nešto novo.
P.S.
I dalje me prate. Mislim da prate i vas. Ugasite kompjuter i bježite dok možete.
Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
