Zec: U tom času radosti

Zašto Božić, a zašto državu, zapitat će se religiozniji i znatiželjniji od vas? Možda i kombinacije obojega, a i pokoji statističar. Kao prvo, ja nisam katolički religiozan. Volio bih biti, no osoblje jedine hrvatske crkvene institucije uvijek me nečime uvjeri da ipak odustanem od takve vrste religioznosti. Ili su to tajne isplate naše vlade njihovoj, forsiranje vjeronauka u školama kao da su crkve nedovoljno dobre za tako nešto (ili samo nedovoljne), odbijanja vječanja ili posljednje pomasti osobi katoliku ukoliko svi dugovi nisu podmireni, zataškavanje skandala tipa ravnateljica Caritasa, proglašavanje svih Hrvata automatski katolicima jer to smo već stoljećima i ignoriranje drugih ili jednostavno miješanje u politiku kao da je to njihovo sveto pravo. Ja sam agnostik, vjerujem da nešto postoji, ali da to nešto ne može biti svedeno u okvire tipa - bijela brada, svemogući, svevideći, osvetoljubiv no dobar. I samo jedan pravi, i to naš.

Ovo veliko objašnjenje mojeg uvjerenja ustvari ne objašnjava zašto trenutno mrzim Božić. Objašnjenje je vrlo jednostavno. Moja četverogodišnja kćer je zbog uroinfekcije na Badnjak završila u bolnici. Kako je danas Božić, nema smisla da mrzim Badnjak (to sam jučer), pa mrzim Božić. Uvjeren sam da je svima lijepo, samo nama nije. Ženi i maloj koje su u bolnici i meni, koji sam kod kuće sam. Što naravno nije istina, ima puno ljudi kojima nije lijepo, ali to mene ne sprečava u samozavaravanju.

I tu odmah leži objašnjenje zašto mrzim državu. Zato jer ta ista mlada država koje ide dalje nije mogla pripremiti krevet mojoj ženi da ostane s djetetom, nego sam ja morao zamoliti medicinsku sestru i dežurnu doktoricu da razvuku krevet pošto u sobi ima dovoljno mjesta. Jer prvo nam je rečeno da nitko od nas ne može ostati i neka bolesno dijete ostavimo samo. Kako sam ja, a vjerujem i većina drugih, spreman platiti pristojne novce za tu uslugu, ne vidim razloga zašto država koja stalno kuka nad stanjem zdravstva ne bi bar tu zaradila koju kunu. Na obostrano zadovoljstvo.

Zašto još mrzim državu? Zato jer mi ne dozvoljava da ostanem u sobi sa svojim djetetom pa makar spavao na stolcu. Jer to pravo imaju samo žene majke, pa ispada da smo mi očevi druga klasa. Zato jer kad mi dijete povraća i mali dio toga završi na plahti, medicinska sestra slegne ramenima i kaže da se moramo snaći s tim jer čistih plahti nemaju.

I sada si ponavljam pitanje, koja mi knjiga pada na pamet u ovoj situaciji? Na pamet mi pada Machiavellijev Vladar. I mišljenje da cilj opravdava sredstvo. I Biblija. Po kojoj cilj, u ovom slučaju raj, opravdava svu patnju na ovome svijetu . 

Po prvoj ću podmićivati, prijetiti, sređivati, zvati kumove i rodbinu i, ako treba, i ponekog ćušnuti samo da bi moje dijete i žena u bolnici dobili pristojan tretman i čistu posteljinu. Te metode su isprobavane stoljećime i rade. Po drugoj ću šutjeti i čekati da nekoga obuzme anđeo milosrđa i da sam shvati da bi bilo dobro da se pacijenti pristojno tretiraju, a djeci dozvoli boravak s roditeljima. Ove metode uspiju povremeno, ako naletite na pristojnu i dobru osobu. Ukoliko ne uspiju, uputstva na koricama kažu "okrenuti i drugi obraz". Da bi saznali jesu li te metode bile uspješne, potrebno je samo preminuti. Ništa više.

Koju ćete knjigu vi čitati ovog Božića?

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr