Sukladno važećim mjerama klub Booksa zatvoren je od 28.11. do 21.12. / Due to COVID-19 Booksa is closed from November 28th until December 21st.

Ta naša djeca – s klincima u karanteni

Large canva   children s education books
Četvrtak
07.05.2020.


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Ta naša djeca – s klincima u karanteni

Draga moja prijateljice,

javljam ti se iz mjesec i pol dugog zarobljeništva s dvoje djece, uhvatila sam trenutak dok su iscrpljeni, četvrtastih očiju od zurenja u mobitel, tablet, lapotop, konačno klonuli i zaspali te sam se uspjela odvezati od radijatora i maznuti nazad svoj laptop. Pišem ti iz špajze iza daske za peglanje, pazeći da ih svjetlost ekrana ne probudi. Dvije online nastave, dva tableta, jedan ne radi, drugi sa slabim internetom, jedan laptop, tri mobitela, tri punjača, od kojih je samo jedan pravi. Drugi su se rasijali po svijetu u vremenu dok je još postajao materijalni dokaz života. Zajebano je. Borba za električno napajanje i solidnu internetsku vezu je bespoštedna, a onaj tko zametne punjač, idući dan ga se za kaznu priveže za radijator. Čak i ako ide u peti razred, nema milosti, mora naučiti da se bez punjača ne može. Pogađaš, jučer sam to bila ja.

Kao što si možda primijetila, zadnjih mjesec i pol postoji tendencija da se čitav život, pa samim time i obrazovanje, školovanje naše djece, presele na pikselizirane ekrane. Neću spominjati da je djecu i u Starom dobu bilo teško odvojiti od zavodljivog, neobavezujućeg virtualnog svijeta, a sada od njih takav naporan, a u suštini zapravo vrlo površan angažman traži i škola.

K. ostaje ulogirana na platformi Teams preko mog laptopa, a onda, dok pokušavam dva sata u danu obavljati svoje poslove, stiže poruka od profesorice povijesti: "Dragi učenici, ppt Hladni rat je u datoteci!" 'Ajde, molim te, doživi to. Ponutri ovu rečenicu i sve što ona sa sobom nosi. Pokušaj, ako možeš, mentalno i duhovno obuhvatiti kontekst poruke u kojoj je Hladni rat stigao u datoteku. Reci mi, suborkinjo moja, što misliš, kad ti tako jedan Hladni rat sa svim svojim silnicama, specifičnostima, značenjima za svijet u kojem živimo, sustavom vrijednosti koji je proizveo, dozuji u virtualnu datoteku, što ćeš ti s njim? Hoćeš li išta shvatiti? Išta naučiti? Čemu će ti koristiti takvo znanje iz datoteke u tvom četrnaestogodišnjem životu i svijetu koji pokreće neodgovorna proizvodnja neprovjerenih i lažnih informacija, a u kojemu te rijetko tko uči razmišljanju? Reci mi, misliš li da se znanje, pa čak i o jednostavnim fenomenima, može prenositi hladnim datotekama? Da se djecu može iz dana u dan preplavljivati zadacima iz različitih područja, bez glasa, bez energije, bez pogleda koji ohrabruje ili preusmjerava, ili čak prekorava?

Užasava me spoznaja koliko u ovima danima možeš jasno vidjeti da odgovornost prema svima i svemu blijedi dok se ljudi svode na male glave u ekranima, neke jednodimenzionalne pokretne slike koje uz najbolju volju ne mogu doprijeti do suštine naših bića. Svijet koji vodi sve većoj neosjetljivosti jer druge, praktički, možemo isključiti kad god poželimo, mi ih, ustvari, ne osjetimo. Posljedica veličanstvene socijalne distance u manevru online nastave zapravo je otuđenje i smanjenje intelektualnih i emocionalnih kapaciteta naše djece. Dok ih promatram kako u tišini gledaju u ekrane i pušu od frustracije na zadaće koje dolaze i u deset navečer, što čitav dan pretvara u razlijepljenju žvakaću gumu koja se rasteže, bez strukture i smisla, reci mi, postoji li nešto ključno i veliko što ja u svojoj malodušnosti ne vidim?

Koliko god to možda neobično zvučalo, čini mi se da nema obrazovanja i prenošenja znanja bez prenošenja emocija. Naravno, jednom kad smo stasali u, primjerice, studente, intelektualno zrelije pojedince koje je netko, ne nešto, nego Netko, učitelji i profesori u životu, od krvi i mesa, od osmjeha i zloće, od emotivnosti ili hladnoće, pripremio i dao im alate da informacije mogu prerađivati u znanje, tada puno možemo i sami. No čak i kad se bavimo usavršavanjem finih znanja u studentskim predavaonicama, priznat ćeš, uvijek su ključni ljudi, profesori.

Ali ta naša djeca u ovom periodu, koja, izgovorit ću to, kao i za vrijeme rata, prolaze odraslima ispod radara, odraslima koji ih šopaju junk foodom modernih tehnologija i paze da dobiju porciju iz matematike, prirode, vjeronauka, hrvatskog, a sve bez hranjivih sastojaka empatije, lica prijatelja i kolega iz razreda, zanosa učitelja, svih onih začina koji čine razliku dok običnu informaciju ulijevaju u mozak, tek će snositi posljedice ovog eksperimenta. Ja ih, naravno, ne mogu ni blizu dokučiti. Hoće li gubitak luksuza koncentracije, koji smo ionako dobrim dijelom izgubili zamijenivši čitanje knjiga vremenom provedenim na ekranima, rezultirati masovnim poremećajima pažnje koji će nas odvesti u još veću površnost u svakom smislu, hoće li dugotrajna odvojenost od nastavnika i kolega zbog propagiranja "nove norme" tamo i gdje nije potrebna dovesti do još otuđenijih pojedinaca lažno umreženih sa svijetom, a time i bešćutnijih, ne znam. Ali znaš, najvažniji događaj koji D. oduševljeno prepričava ovih dana vezan uz online nastavu jest da se razrednik ošišao na ćelavo. Vidjeli su se preko video poziva na satu razredne nastave, malo su ga zezali, smišljali mu nadimke, a on im se smijao. Takav je, drag i topao, i svi vole povijest. Shvaćaš li što hoću reći?

Svjesna sam da nije mogao postojati unaprijed razrađen koncept za ovu situaciju, ali pod hitno je treba promisliti iz humanijih perspektiva i pokušati gledati par koraka unaprijed. Ono što mi se čini da je moglo u daleko većoj mjeri zamijeniti datoteke i ostale, kao fol, interaktivne sadržaje online nastave, jest čitanje pažljivo odabranih knjiga za svaki uzrast. U njima se, kako za nas odrasle, tako i za djecu, nalaze daleko življi i smisleniji, da ne kažem prijeko potrebni, sadržaji koji im mogu uliti smisao i olakšati ove dane. Puno više primjerene lektire i puno manje online provjera. To mi se čini logičnim.

I dok tu ideologiju pokušavam provesti kod kuće, iz špajze vičem K. da mi preporuči tri knjige za osmašice u karanteni, plus jednu rečenicu uz svaku. Jer, koliko god joj je život nezamisliv bez Instagrama, Snapchata, Tik Toka i ostalog, kunem ti se, oči joj drugačije izgledaju kad se udubi u knjigu.

Bez puno razmišljanja odgovara:
Jenny Han, Dečki koje sam voljela – zato što se lako poistovjećuje s glavnom junakinjom i lako se prati.
Stephen Chbosky, Charlijev svijet – zato što ima više strana, a svaka je zanimljiva na svoj način.
Becky Albertalli, S ljubavlju, Simon – zato jer prikazuje ljubavni odnos koji se razvija samo preko razgovora i kroz što sve jedna gej osoba mora proći da bi dobila ono što svatko zaslužuje, a to je ljubav.

Vidiš, zato knjige,
Tvoja Iv.

P.S. D. dobacuje: Gregov dnevnik, Gregov dnevnik!

To: Ivana Bodrožić
Subject: Ta naša djeca – s klincima u karanteni

Draga moja,

kod tebe je zarobljeništvo, a kod mene kaos. A za to sam sama kriva sa svojim "grlom u jagode" životnim pristupom pa hajde sad uskladi rad od doma i suživot s hiperaktivnim psom u tvrdoj kohabitaciji s kraljicom mačkom, s predškolcem i maturanticom (koje sam ja, a ne korona, odvukla na otok "bez pola stvari", a rekla sam "dva, najviše tri tjedna" jer što je ijedan krizni stožer naspram mene). Gdje su ona moja spokojna jutra, svi u školi, vrtiću, na poslu, a ja na miru pišem dok me smrad zagorenog ručka ne vrati u život. Ali priznajem, iako povremeno šizim, otkako je ovo počelo pohlepno uživam u njihovoj prisutnosti, neracionalno i bezumno, kao da će mi ih netko odnijeti.

Dakako, tu je i N. sa svojim gardom kapetana koji svakodnevno spašava Titanik, a i nono i nona, žvelta otočka loza, koji sa svojih osamdesetak godina zbilja i spase stvar tako da nešto skuhaju. Prostora ima, ali internet je dobar samo u jednoj prostoriji i svi se svjesni stanari pokušavaju prilagoditi, ili bar streme tome, da maturantica dođe do kraja ove osujećene školske godine. Svejedno, zaborave se, i ja među njima, pa se dovikuju, govore, laju, pjevaju, slušaju operu (a gluhi), mijauču, skaču, hrču, lupaju vratima, cirkuliraju, upadaju u sobu usred testa... Pitaj me kako išta napišem, valjda sam s godinama ipak izvježbala koncentraciju. Ali Đ. je, moram ti reći, zbilja kul, iako katkad zagunđa na stvari koje u pismu spominješ, njena ozbiljnost i zrelost meni je već neko vrijeme nedostižna. Zapravo jedva čekam kad će mi se obratiti za savjet ili pomoć jer se čini da više tu pomoć ne treba: kad me pita da joj posudim laptop (jer njen je stariji i spor) ili za pomoć oko interpretacije neke pjesme – sve drugo prekidam.  Ali to se događa rijetko (vidjet ćeš!), izgleda da se moja mala žena sama probija kroz šikare online školovanja i puno toga radi kudikamo spretnije od mene.

Nekidan me, eto, pitala da joj preporučim žensku osobu o kojoj bi napravila prezentaciju iz filozofije. Pa me pitala i što mislim o Mary Wollstonecraft, a ja sam odmah ispalila:
"Znaš li da je ona majka od Mary Shelly koja je napisala Frankenštajna?!"
"Daj, mama, prestani mansplainat, to svi znaju!"
"Kako mogu mansplainat kad nisam muško... Hoćeš reć mumsplainat?"
"Eto to. I u čemu je razlika?!"
"Pa u tome što te ja poštujem, a ne podcjenjujem. Uostalom moram malo mumsplainat, to je normalno..."

Na kraju se ipak odlučila za Hannah Arendt pa smo zajedno pogledale film o njoj od Margarethe von Trotta. A u filmu smo našle i Mary McCarthy i odlučile preko interneta naručiti njen roman Grupa o skupini mladih žena, koji sam ja davno čitala. Bio bi to savršen trenutak, onaj nenajavljen značajan trenutak u kojem majka prvi put razgovara s kćeri kao sa sebi ravnom odraslom osobom, samo kada bi ta kćer nakon toga mogla istrčati na ulicu ili u školu da bude s onima koji su joj zaista par, da napravi i neku glupost na kraju krajeva.

Željela bih joj nekako nadomjestiti ovo proljeće u leru, jedino u kojem će imati osamnaest godina, a to, naravno, ne možemo mi dosadni roditelji "ljudi dvadesetog stoljeća", kako nas zove, ni sve glamurozne prirodne ljepote – bez makar malo, makar trošnog ili lažnog, ali neodoljivog vršnjačkog glamura – ni sve njene voljene knjige i serije, muzika koju neprestano sluša, ni online susreti s profesorima i razrednim kolegama ili prijateljima po svijetu koje ja zovem virtualni, iako su stvarni. Ali možda griješim jer sudim po sebi i to po ovoj sadašnjoj sebi. Da, vjerojatno mumsplainam, a pojma nemam.

Što se predškolca tiče, P. je po vlastitoj neoborivoj odluci više-manje prepušten rastu na otvorenom, kao onaj mali krumpir koji smo prije dva-tri tjedna stavili u zemlju za igru, a on brže-bolje izđikao na sve strane, bit će ga i za pomfrit. Prije odlaska na otok, nadobudno sam mu kupila radne listove za predškolce, a i nona profesorica engleskog i francuskog u mirovini, jedva je dočekala da se dočepa svježeg učenika. Ali, uteka nan je, uhvatio okuku, nas je čekalo još bezbroj obaveza, a mali se ne da lako. Juri sa psom, nosi sirotu mačku, mačuje se s oleandrima i lovorikama, a što je najgore, kad je u kući očarano bulji u neke youtubere, dvadesetogodišnjake koji izigravaju odgojno zapuštene vrtićarce, a zovu se Slogo, Jelly i Crainer. Iako zajedno imaju duplo više subscribera nego Hrvatska stanovnika, ja osobno za Slogoa, Jellija, a i Crainera nemam lijepe riječi. Ali kad sam pokušala uvesti restrikcije po tom pitanju i pitala ga "zašto gleda te bedake", moj se P. gorko rasplakao i objasnio mi da su to "nisu bedaki, nego njegovi prijatelji" i još me kroz suze pitao "zašto ih vrijeđam".

Tad je došao red na mene da se gorko pokajem zbog svojih riječi jer klinjo već dva mjeseca nije vidio nijednu maloljetnu osobu, nego jurca onako sam sa sobom. Preporučit ću ovdje jednu knjigu onim roditeljima koji se kao ti i ja bore za svoje male čitatelje, zapele u virtualnom svijetu, a to je Čitatelju, vrati se doma od Maryanne Wolf, koja govori upravo o tom dvopismenom mozgu, pa i o tome kako pomiriti Slogoa i Crainera s klasicima svjetske književnost. Općenito, knjiga je današnjim klincima još potrebnija nego što je bila nama, da ih blago zaustavi i uspori, da ih nauči maštati, fokusirati se i misliti, a posebno misliti o osjećajima.

P. u vrtić još ne dam. A i on se ne buni oko te odluke. Neka se igra što duže i što više, kako se to sad kaže, "nestrukturirano". Tu i tamo uspijemo ga pridobiti za slikovnicu, online predstavu ili dječji film i on i u tome uživa dok god mu isto ne namećemo kao obavezu.

Iako zapravo imam sto razloga za brigu, odgađam koliko god je moguće razmišljanje o povratku u grad i rutinu. U jednom trenutku, koji je blizu, ipak će stići i neko saznanje, odluka o tome što će bit sa školom, s upisom u prve razrede, s maturom, upisom na fakultete... Kad krene ta lavina "stvarnih problema", bojim se ugušit će me. U snu o brigama razgovaram sa svojim psom koji mi vrlo razumno odgovara, čak i recitira satiričnu poeziju – eto kako se nosim s tim, kao u basni. Budna i dalje uporno ne mislim o onome na što nemam utjecaja. A i ne stignem jer evo, P. je upravo nenajavljeno skočio u more i otvorio sezonu kupanja, a Đ. me iz svoje sobe pita kad ću završiti ovaj tekst jer u jedan ima test iz njemačkog i treba laptop, a morala bih i smisliti nešto za jelo.

Dovikujem joj:
"Evo, preporuči mi tri knjige pa sam za minut gotova! K. je preporučila knjige!"
Pročitam joj.
"A čitala sam to, dobre su. Joj, baš me gnjaviš, koje sad tri knjige, ajde razmislit ću... Može li pet?!"
"Može. I možeš li kratko reć' zašto baš tih pet knjiga?"
"Kako misliš zašto? Zato šta su dobre. Napiši, ko ne pročita ove knjige kao da nije ni živio!"
I evo ih, njenih pet:
Benjamin Alire Saenz, Aristotel i Dante otkrivaju tajne svemira;
Sarah Waters, Varalice;
Leigh BardugoŠest vrana;
Madeline Miller, Ahilejeva pjesma;
Rachel HawkinsHer Royal Highness.

P., dok mu brišem čupavu kosu šugamanom i skidam mokre gaće, preporučuje Kapetana Gaćešu. "To je polustrip", kaže, "ali je i poluknjiga"! Od slikovnica mu je najdraža Tamo gdje su divlji stvori, mislim da smo je najviše puta pročitali.

Uskoro će i on čitati samostalno, a ne u mom krilu i jedna era roditeljstva i djetinjstva bit će zauvijek iza nas. Ne muči me nostalgija za prošlošću, ali nekad osjetim nostalgiju za sadašnjošću, unaprijed, a o nostalgiji za budućnošću mogla bih ti napisati posebno pismo. O budućnosti, naravno, ne razmišljam realistično, naposljetku imam djecu, nego racionalno, dakle – idealistički.

Pozdravi mi svoje slatke potomke, grlim vas,
Tvoja Olja

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu