Četvrtak
04.06.2020.

Ženske stvari




Extra_large_black-iris-1.jpg_large
Georgia O'Keeffe, Black Iris III
A+ A-


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: Ženske stvari

Draga moja prijateljice,

pišem ti iz fotelje, nikako ne mogu naći udobno mjesto za stolom, leđa me ubijaju, trbuh boli već dva dana, bedra također, ne mogu dobro spavati, neotporna sam na crne misli, općenito, predviđam loš tjedan. Možda se pitaš o čemu se radi, a možda ti je i odmah jasno, kako se nekad govorilo, dolazi mi tetka iz Amerike, dobit ću "stvari" (e taj mi izraz nikad nije bio jasan, kakve crne stvari! kako ste do toga došli?), bit ću bolesna, rekla bi moja baba, iako sam sasvim zdrava, moja ti, eto me u PMS-u!

Kodirani nazivi, kako i priliči kad se radi o nečemu o čemu se ne bi trebalo javno i opušteno govoriti, nečemu što se mistificira, što je pomalo i sramotno jer ima veze sa, stisnimo oči i protisnimo kroz zube, ženskim spolnim organom, pa onda, jao, i sa ženskom seksualnošću, a dalje i sa samim životom žene te konačno i najvažnije s njezinom ulogom u društvu i svijetu.

Dok više od pola stanovništva na ovoj planeti proživljava, proživljavalo je ili će proživljavati normalne i zdrave fiziološke procese, a to je jednom mjesečno krvarenje u trajanju od nekoliko dana kojem prethodi ovulacija koja nije rezultirala trudnoćom, mi se pravimo da čekamo tetku iz Amerike. O živote! Također, sve tegobe koje su vezane uz stanje neposredno prije menstruacije one su o kojima se priča nekako ispod glasa, ma znaš, oni dani, a još važnije, ako im se i pridaje nekakav značaj, ako ih se odluči priznati, on je debelo osjenčan s idejom ženske neuračunljivosti tih dana. PMS, umjesto običnog sindroma izazvanog radom hormonalnih žlijezda, postaje argument kojim se ženama privremeno oduzima mogućnost jasnog rasuđivanja i ističe njihovu biološku funkciju ispred svih drugih. Još prije nekoliko generacija znalo se reći da je žena "prljava" u danima krvarenja, a pojačani iscjedak iz vagine tijekom ostatka ciklusa nazivao se "bijelo pranje". Jesi li ikada razmišljala o porijeklu te sintagme? Mene je, da ti budem iskrena, otkad sam bila djevojčica od tog termina hvatala jeza, nisam uspjela proniknuti u etimologiju, ali ima nečeg duboko puritanskog, lažnog i neinventivnog u izmišljanju fejk imena za "ženske stvari". Misliš li da je čitateljima možda malo neugodno sada dok čitaju? Možda se stvara dojam da ovo nema puno veze s književnošću, važnim kulturnim ili kulturološkim pitanjima, našim spisateljskim pozicijama i ostalim pratećim sadržajima koji se ovdje očekuju u primjerenom diskursu? Što bi reklo Dalmacijavino u svojoj reklamnoj kampanji za popularni sok: "Boli me pipi."

Ipak, objasnit ću ovdje što me je, osim bolova u leđima i zdjelici iznad stidnih kostiju, potaknulo da na obradu ove teme. Nedavno smo imali slučaj aktivističko političkog para Waterford, pardon, Raspudić-Selak, gdje se filozof Nino žalio kako zli mediji njegovu suprugu Mariju ilustriraju fotografijom nastalom u njezinom osmom mjesecu trudnoće gdje onda imamo "debelu, okruglu Mariju" i "zamislite sada da sve žene, bilo da je riječ o znanstvenici, sportašici, ekonomistici, da im stavljate slike u osmom mjesecu trudnoće".

Kada bi čitateljice i čitatelji pogledali spornu fotografiju, vidjeli bi da je na njoj zaista nešto neprimjereno, a to je kut koji je fotograf odabrao ne bi li uhvatio njezine gaćice i zaista je ispod svake razine nekoga ilustrirati takvom fotografijom. Ali u izjavi gdje govori o profesionalnim ulogama žena, muž se nije osvrnuo na slike gaćica svih znanstvenica, sportašica, ekonomistica u medijima, nego na nezamislivu, opskurnu ideju njihovih slika u osmom mjesecu trudnoće. Tu dolazimo do ključnog problema, ja bih rekla, prijateljice moja, i onoga što znače i što su zaista ženske stvari.

Tu, između ostaloga, dolazimo i do književnosti, filozofije, ilustracije žene u umjetnosti, stoljetne mizoginije koja je i koja još uvijek prevladava u većini tih ilustracija. Dobri profesor filozof znat će još i više o tome kako se žena, trudna, u bolovima, sa strijama, popucale međice, u višetjednim krvarenjima, pod naletom hormona, bolnih, upaljenih grudi, krvavih bradavica, opstipirana, tretirala u, recimo, književnosti. Duga je tradicija romana koji se iskreno, zainteresirano, umjetnički relevantno bave stanjem trudnoće kod žena. Puno su takve knjige pomogle djevojkama i ženama u razumijevanju vlastitog stanja, osjećaja, mjesta u svijetu, vrijednosti koje nas tjeraju da se osjećamo lijepima i poželjnima. Ili čekaj? Možda nisu? Postoje li? Ima li u povijesti književnosti takvih romana? Ili se sve donedavno cijeli takav žanr mogao svesti prije svesti pod rečenicu: "I tako je zanijela." Nekako mi se čini da je to puno bliže realnoj ilustraciji stvarnosti. Također, čini mi se još nešto, da su slučajno muškarci ti koji imaju menstruaciju, mogućnost da zatrudne, rađaju djecu, postojao bi zaseban književni rod, a nekmoli vrste koje bi se bavile samo tretmanom njihovih bradavica u periodu dojenja.

Čitava ta nesretna mizoginija u povijesti dovela nas je do trenutka u kojem u ljeto 2020. godine žene objavljuju svoje fotografije u trudnoći kako bi ukazale na, ovo je trenutak u kojem se smorim jer moram objasniti na što sve žele ukazati, iako je samorazumljivo, pa hajmo još jednom, kako bi ukazale na: žene su ljudi, ljudi prolaze kroz određena stanja, sva stanja su normalna i važna, neravnopravnost među ljudima je nenormalna – mislim, oko toga se valjda možemo dogovoriti i sa članovima Mosta?

Voljela bih da mi napišeš par redaka na ovu temu, znam da si mislila o tome, kao što misliš o svemu, voljela bih da zajedno povećamo količinu riječi, misli, tekstova, ideja kojima je cilj postići veće razumijevanje među ljudima i manji strah među rodovima. Voljela bih da združeno potpomognemo u demistifikaciji naših prirodnih stanja i da filozofi dvadeset i prvog stoljeća ne umiru od straha pred masovnim slikama trudnih žena. Voljela bih, ispred svega, da izbjegnemo Gilead, dok još možemo nešto učiniti, svi mi. Voljela bih čitatelja koji će s dubokim interesom čitati romane o ženama, kao što smo i mi dale puno prilika našim dragim živim i pokojnim kolegama, zanimajući se za njihova stanja, tjelesna i duhovna, od prve lektire.

Voljela bih da prestane biti ovako naporno.

Poljubac, bratski,
Tvoja Ivana

 

To: Ivana Bodrožić
Subject: Ženske stvari

Draga moja supatnice <3,

Evo o čemu mi pričamo 2020., i to ne zbog toga što je aktualno, nego zbog toga što nikad nije bilo aktualno, pa nas dovodi u situaciju, koju spominješ, da danas-sutra možemo izgubiti sva izborena prava i slobode koja smo uzimale zdravo za gotovo. Misliš li da bi današnje društvo, pa time i naši životi, bili drugačiji da su svi odreda, djevojčice i dječaci, mogli u ono vrijeme čitati neku djevojačku verziju Dnevnika Adriana Molea? Ne bih to baš olako odbacila; jučer sam gledala neke smiješne i simpatične spotove švedskog Ministarstva obrazovanja o "Pišonji i Pišolini" te veselim tamponima, tzv. spolni odgoj na šašav i duhovit način, koji uvažava mladu publiku i kakav bi kod nas vjerojatno izazvao buru licemjerja.

A dok o stvarima poput tjelesnosti ne počnemo govoriti na normalan način, bez grča i skanjivanja – što bi valjalo odradit u nekoj predpubertetskoj dobi, inače se taj pubertet protegne na čitav život – imat ćemo ovo što već imamo po novinama i televizijama, a bude toga i u književnosti: hrpu starih izanđalih pubertetlija u ulogama mislilaca. Možemo se mi smijati i krstiti, ali slabo to pomaže, na kraju se, uvijek iznova, nađemo u situaciji da s nelagodom objašnjavamo iste stvari koje nama izgledaju očigledne. A zapravo, dok smo se čudile, dok su se feministkinje gložile unutar svojih krugova ne dopirući do mejnstrima, dok su muškarci kojima mejnstrim pripada kao prirodna povlastica uporno šutjeli o "banalnim ženskim temama", samorazumljiv je postao, recimo, Hod za život.

Vezano uz "ženske stvari", o kojima mi pišeš, evo da malo proširimo količinu teksta na tu nevoljenu temu. Sjećam se da sam riječ "tampon" prvi put susrela u jednom drugom dnevniku (ne onom Adriana Molea), a to je, pomalo neočekivano, bio Dnevnik Anne Frank. U vrijeme moje školske lektire i prvih mjesečnica, ponuda uložaka je bila zbilja jadna, neke razredne kolegice ne svojom, nego voljom svojih roditelja, koristile su obične gaze koje su zatim ručno prale, baš kao što su to radile i njihove čukunbabe kad su se po izlasku iz zemunica i sojenica dočepale prvih gaća. U trgovini su nam uloške dodatno pakirali u papirnate škartoce ili zamotavali u papir da pogled na njih ne bi zaprljao prečiste misli prolaznika.

Kako onda, tako i danas, obrasci su slični, kako se odrasta, prvo što učiš o svome tijelu jest da je ono nešto sumnjivo čega se trebaš stidjeti, čak i ako mu se drugi dive (pogotovo tad). Nisam shvaćala taj prezir i samoprezir, a danas ozbiljno mislim da je jedan od glavnih uzroka ljudske nesreće. U opisanom kontekstu tampon koji je Anne Frank vidjela u nekoj toaletnoj torbici ili ladici (ne sjećam se točno) svoje majke te kasnije o tome pisala u skloništu kada je dobila prvu mjesečnicu, bio je neočekivan detalj koji me zaokupio i fascinirao. Prvo kao nekakav asinkroni civilizacijski šok jer nisam odmah znala što je to (u trgovinama su bili tek ulošci Ona i Vir 80), a zatim kad sam prvi put shvatila da u civilizaciji u kojoj nije neobično da djevojčice peru okrvavljene gaze (iako ne moraju), nije nemoguće poslati u smrt čitav narod. Ista je to civilizacija koja voli ponižavati, koja se uzdigla na poniženju, koja radnim danom kleči na vratu svakog crnca i svake žene, a nedjeljom bez beda kleči pred oltarom. Teško će se to ikad povezati u glavama dobrih profesora filozofije kojima je Dnevnik Anne Frank banalna knjiga i ne zaslužuje u lektiru.

Dakle tampon (ili menstrualna čašica danas), običan smotuljak vate, sasvim prosta i banalna stvar, učinio je konkretno ili potencijalno više za slobodu žena, polovicu čovječanstva, nego 99% knjiga koje su sredovječni muškarci u prethodnim stoljećima pisali jedni za druge. Ovaj jedan posto neka bude zalog za muško-žensko prijateljstvo, za onu nekolicinu muškaraca feminista koji su omogućili važnu razliku i bez čije bi podrške na ovom neuravnoteženom, pa zato i nestabilnom svijetu u kojem muškarci uglavnom slušaju samo jedni druge, bilo još teže izboriti se i zadržati neke slobode.

Otkako sam dobila prvu mjesečnicu, shvativši da ću sljedećih desetljeća nekih pet dana mjesečno provoditi s istom, odlučila sam smanjiti njen utjecaj na minimum. I eto, dan danas nisam dobila moždani skačući u more onih dana u mjesecu. Ponekad je stvarno najbolje zamotati tijelo u dekicu i pustiti da dan odnese bujica suza, ali svih ostalih dana to tijelo bi trebalo biti izvor sreće, a ne srama i boli (bol će doći i ovako i onako), ovo tijelo kao nešto posve obično, posve prirodno, apsolutno čudesno, sa svim svojim periodima i oblicima i mijenama. Kao muško tijelo?! E da, ono ljudsko tijelo koje se sebe ne stidi (pa čak ni onda kad bi malo srama dobro došlo) jer je tako stoljećima odgajano i tretirano, jer nikad nije bilo sustavno seksualizirano niti je bilo objekt javnog posramljivanja i poruge.

Kad smo kod žanrovskog "I tako je zanijela" skoka u vremenu, tog mosta ispod kojeg je pobjeglo sve zabavno (jer nema začeća do bezgrešnog), naprežem vijuge i zaista, dobro kažeš, nema puno trudnica u literaturi: najbolje pamtim onu nesretnu iz Svjetlosti u kolovozu; dok se trudnoća u usmenoj predaji glorificira, oduvijek je bilo jasno – kad se u knjizi ili na filmu pojavi trudna žena, ta će patiti, na kraju možda i umrijeti, ali dijete će biti dobro te svi možemo odahnuti (iz ovog izuzimam Marge Gunderson u Fargu, moju omiljenu fikcionalnu trudnicu). Vrati me to u nedavnu prošlost kada je jedna kultna kaštelanska babica svaki svoj posjet babinjači (koji rogobatan izraz) završavala riječima: "Majka loše-dijete dobro!" Ali nismo li zapravo zato na ovome svijetu, da nam bude loše i da rađamo djecu kojoj će, kao ono, bit dobro?! Jedna samoostvarena mama ili bilokoja žena nema šanse pored popularne vječite žrtve koja je uz ženu kurvu i nedostižnu eteričnu muzu omiljeni lik naših književnosti.

Možda je vrijeme da se kaže da je to što su pojedini klasici napisali besprijekornim stilom katkad čista glupost, u istoj svjetonazorskoj ravni s plastičnim filtriranim facama i stražnjicama influencerica na Instagramu ili s alfa mužjacima koji žene koriste kao rekvizite.

I ja sam već smorena od tragično skončalih diva i glorificiranja ženske patnje, pa i od toga da je književnica puno zanimljivija ako je život skončala samoubojstvom ili u siromaštvu i propasti jer takve nas priče o ženama, naime, zanimaju.

No evo, veseli me da se u zadnje vrijeme sve više piše o prijateljstvu među ženama (Ferrante, Bastašić, Govedić), o tom važnom odnosu i podršci bez koje bi bilo gotovo nemoguće živjeti, ako govorimo o istinskom prijateljstvu, a ne o prijateljici kao psiću ili modnom dodatku. To nađeš rjeđe nego ljubav – nekog tko te prihvati kakva jesi, naprijed vuče, ali i gura, ne odustaje od tebe. Recimo ono kad ti meni, mrtva ozbiljna, kažeš da bi uvijek bila na mojoj strani bez obzira na sve, čak i u slučaju da nisam u pravu, iako – stvarno te molim da ne budeš!

Svijet oblikuje nas, kakve ćemo biti, pa i protiv čega i za što ćemo se boriti, ali, dovraga, i mi oblikujemo svijet. Ono o čemu bih ja voljela da se više govori i piše, a tematizirano je još rjeđe od ženskog prijateljstva, jest prijateljstvo između muškaraca i žena. Ta je tema u književnosti gotovo nepostojeća, a dio ljudi tvrdi da je takvo što nepostojaće i u životu. Ovo je stvarno tragičan stav, također proizašao iz zadrtog patrijarhalnog odgoja, jer prijateljstvo je ravnopravan odnos temeljen na naklonosti, ali i međusobnom poštovanju. O tome zapravo čitavo vrijeme i jest riječ, o prijateljstvu i nedostatku istoga. Žene od muškaraca zapravo očekuju lijepu i jednostavnu stvar – da budu prijatelji svojim majkama, kćerima, sestrama, partnericama i ljubavnicama, kolegicama, frendicama.

Hoće li se u tom družikanju izgubiti neka iskra, eros? Ne bih rekla jer i inače o kakvim se god odnosima i kombinacijama radilo (hetero ili istospolnim), prijateljstvo bez romantične ljubavi i seksualne privlačnosti moguća je i svakodnevna pojava, ali ljubav bez prijateljstva ostaje tek afera.

I da ne izgubim nit, draga moja, u takvim bi se prijateljskim konstelacijama lijepo složile i naše zvijezde i žlijezde, kao i često prozivani hormoni koje nam stalno vade kao argument nekakve ženske manjkavosti i manje uračunjivosti, počevši od prve menstruacije, svakog PMS-a, preko trudnoće i menopauze. Kao da ti hormoni uzrokuju nešto osim bolnih grudi, pokoje suze i pokojeg kratkog i dinamičnog dramskog prizora, kao da naši hormoni svakodnevno uzrokuju divljanja po stadionima, premlaćene partnerice, zlostavljanu djecu, silovanja i ratove... U takvim se slučajevima, naime, baš nikada ne govori o hormonima pa mora da je u pitanju razum.

Pozdravljam te, bratski dakako,
Tvoja Olja

 

Naslovni vizual: Georgia O'Keeffe, Black Iris III.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.