Ponedjeljak
13.04.2020.

'Svijet takozvanog društva znanja svijet je nejednakosti'




Extra_large_goofball_crop
Tomislav Medak i Marcell Mars. Foto: Ivan Kuharić.
A+ A-
O povijesti i budućnosti javnih knjižnica, općoj dostupnosti knjiga i znanja, knjižnicama iz sjene te njihovom značaju u uvjetima ekonomske i obrazovne nejednakosti razgovarali smo s knjižničarima-amaterima i začetnicima projekta Memory of the World/Javna knjižnica Tomislavom Medakom i Marcellom Marsom iz Multimedijalnog instituta u Zagrebu.
 
***

Uzimamo zdravo za gotovo sustav javnih knjižnica, jeftine članarine i dostupnost knjiga, i pod javnom knjižnicom uglavnom mislimo na narodne knjižnice, a rjeđe na znanstvene, školske i visokoškolske knjižnice. No, javna knjižnica je relativno mlada institucija. Za početak, recite nam nešto o osnovnom ratiu iza ustanovljavanja javne knjižnice i povijesnom kontekstu u kojem se ona pojavila?

Javna knjižnica kao institucija u čijem je temelju načelo opće dostupnosti pisane kulture i znanja za sve članove društvene zajednice ishod je društvenih previranja tijekom 18. i 19. stoljeća. Povijesna pozadina tih previranja je omasovljenje pismenosti i pisane kulture te pojava knjige kao masovnog tržišnog proizvoda kojeg je omogućio tiskarski stroj. Koincidirajući s nastankom i širenjem kapitalizma, trgovina knjigama se naglo počela razvijati u 18. stoljeću. Dok su knjižnice po samostanima, dvorovima i sveučilištima zapadne Europe do kraja 15. stoljeća nakupile svega 5 milijuna rukopisa, već je samo u 18. stoljeću otisnuto 700 milijuna svezaka. I dok su tisak i masovnija dostupnost knjiga bili vektori širenja prosvjetiteljstva, moderne znanosti i kulture čitanja, dostupnost knjiga dugo je ostala privilegij nekolicine.

To su izmijenila revolucionarna zbivanja. Revolucionarna Nacionalna skupština u Francuskoj je 2. listopada 1789. donijela odluku o eksproprijaciji svih zbirki u posjedu Crkve i aristokracije. Milijuni svezaka preseljeni su u Bibliothèque Nationale i knjižnice diljem Francuske. Pola stoljeća kasnije čartistički je pokret u Britaniji nakon neuspješnih pokušaja da se izbori za opće pravo glasa počeo otvarati čitaonice i posudbene knjižnice ne bi li radnička klasa dobila priliku da se obrazuje u stvarno korisnim znanjima koja neće služiti ni gazdama, ni religioznom ćudoređu, ni kasnofeudalnom poretku. U strahu pred zahtjevima revolucionarnih gibanja britanska vladajuća klasa nakon 1848. pristaje na osnivanje javnih knjižnica financiranih od poreza. Građanske i proleterske revolucije su se time izborile za javnu knjižnicu kao instituciju de-komodifikacije pisane kulture i znanja, instituciju kojom djela književnosti i znanosti postaju dostupna svakoj članici društvene zajednice bez obzira na njeno porijeklo i rasu, rod i klasu.

Donedavno se činilo da je gotovo u cjelokupnom političkom spektru, osim tvrdo tržišno-fundamentalističkog, općeprihvaćeno da su informiranost i znanje pretpostavke za puno sudjelovanje u političkom društvu, a da su javne knjižnice i načelo opće dostupnosti kulture i znanja bez socijalnih i ekonomskih barijera tu nužan preduvjet. Digitalizacija, režim intelektualnog vlasništva i neoliberalna globalizacija kapitalizma to su izmijenili. Upravo zbog toga su institucija javne knjižnice, načelo opće dostupnosti znanja i vizija društva koja je usađena u tu instituciju i u to načelo za nas polazište za političku artikulaciju problema dostupnosti znanja u digitalnom umreženom svijetu.

U Hrvatskoj situacija s knjižnicama nije nimalo bajna: još uvijek ih nemamo dovoljno po broju stanovnika, novi zakon o knjižnicama izazvao je velike kritike struke, a primjeri iz Velike Britanije i Kanade pokazuju trend zatvaranja javnih knjižnica ili njihovog pretvaranja u servis za različite socijalne usluge, koji smo očigledno i mi počeli usvajati. Što je funkcija javne knjižnice i gdje je nastao glitch u shvaćanju te funkcije?

Javne knjižnice imaju primarnu funkciju da omoguće opću dostupnost kulture i znanja, kao i niz sekundarnih funkcija kao što su klasifikacija znanja, čuvanje građe, pretraživanje informacija i slično. Međutim, knjižnice, kao što se pokazalo u čistki polica u Hrvatskoj 90-ih, imaju i ideološku funkciju konsolidiranja i cenzuriranja kulturnog identiteta. Stoga je u 60-ima knjižničarska struka krenula dovoditi u pitanje "mit neutralnosti i objektivnosti knjižnica". Neutralnost i objektivnost su uzdignute u paradigmatske vrijednosti sa zasnivanjem bibliotekarstva kao znanstvenog polja u 20-ima. Međutim, pola stoljeća kasnije struka više nije mogli zanemarivati činjenicu da neutralnost u odabiru građe, klasifikaciji znanja i aktiviranju sadržaja perpetuira socijalnu, rodnu ili rasnu diskriminaciju koja je dio opće društvene strukture iz koje članovi društva stupaju u kulturu i znanost, te da su knjižnice potencijalno regulatori epistemičkog i materijalnog privilegija. Temeljem tih uvida načelo radikalne jednakosti koje je povijesno ugrađeno u javne knjižnice počelo se produbljivati posebnom brigom za marginalizirane članove društva, njihovo društveno iskustvo i njihove borbe.

Međutim, proteklih desetljeća dva su procesa u značajnoj mjeri izmijenila poziciju javnih knjižnica. Prvi je digitalizacija, ali vratit ćemo se na procese digitalizacije kasnije. Drugi je promjena društvenog regulatornog okvira prema neoliberalizmu unutar kojeg javni sustavi poput knjižnica moraju opravdati svoje postojanje iz logike generiranja ekonomske vrijednosti. U tim uvjetima knjižnice se moraju legitimirati kao zamjena za druge javne sustave, primjerice knjižnice su sada postala mjesta socijalizacije za starije i djecu, mjesta gdje nezaposleni mogu naći pomoć pri pripremi molbi za posao, a marginalizirane skupine mjesta gdje nisu izložene ekonomskim pritiscima. Sve to nisu funkcije koje knjižnice nisu ispunjavale i ranije, ali sada prema neoliberalnoj ekonomskoj logici odjednom to postaje primarna legitimirajuća funkcija namjesto potrebe da se knjižnice dalje kapacitira da mogu nastaviti biti centralna društvena infrastruktura znanja i učenja. Rezultat toga je da politike štednje nemilosrdno režu sredstva za javne knjižnice. Primjerice, krajem prošle godine saznali smo da su tijekom proteklog desetljeća konzervativne vlasti u Britaniji zatvorile 773 od 4.356 knjižnica, da je broj zaposlenih pao s 24.000 na 15.300, a da su posjeti članova u skladu s redukcijama pali s 315 na 226 milijuna.

Primarna funkcija knjižnica mora ostati to da pružaju bezuvjetni i dekomodificirani pristup kulturi i znanju, a onda iz toga slijedi sve ostalo - i informacijske, i infrastrukturne, i socijalne funkcije. Dapače, stabilnost institucionalne mogućnosti bavljenja znanjem presudna je da se kao društva možemo pozabaviti situacijama radikalne neizvjesnosti u krizama poput trenutne pandemijske. Ovdje nemamo prostora to obrazlagati, ali detaljnije smo o tom pisali prošle godine u ogledu Protiv inovacije.

U prvoj dekadi 21. stoljeća u svijetu je bio veliki hype oko digitalizacije knjiga koji je nekako zamro s ekonomskom krizom, a koji je pokazao i dosta nedostataka oko imanja i posuđivanja eknjiga u knjižnicama kao i uopće koncepta vlasništva nad građom.  Projekt Memory of the World i Javna knjižnica su nastali u to vrijeme dijelom i kao reakcija na taj kontekst ili imaginacija drugačijeg poimanja znanja općenito. Što su to nove institucije na internetu koje imaju funkciju javnih knjižnica ili arhiva? Kako one funkcioniraju i kome su namijenjene?

Digitalne mreže u značajnoj mjeri su olakšale i proširile dostupnost i dijeljenje građe koja je digitalizirana ili već nastala u digitalnom okruženju. Međutim, režim intelektualnog vlasništva i visokokoncentrirana izdavačka industrija nisu imale velikog interesa da društva krenu putem značajnijeg podruštvljenja proizvodnje kulture i znanja. U ekonomski globaliziranom i medijski integriranom svijetu kulturne industrije su ugledale priliku za pojačanu komodifikaciju. Posljedica toga je da smo dobrano bili zagazili u 2010-e, a da javnim knjižnicama još uvijek nije bilo dopušteno da ponude dekomodificirani pristup digitalnom tekstu kakav su mogle ponuditi za štampani tekst. Nije im bilo dopušteno da kupuju elektroničke knjige u svrhu posudbe i čuvanja. Kada bi im bilo dopušteno, licence na digitalne knjige su bile ograničene na 26 posudbi. Knjige su zaključane tehnološkim mjerama zaštite koje su priječile čuvanje. Na području znanstvenog izdavaštva situacija je bila još gora jer su nerazumne cijene pretplata, formirane tako da bi nekolicina oligopolista iz javno financirane znanosti izvlačile nevjerojatne profite, učinile dobar dio digitalnih zdanja nedostupnima brojnim knjižnicama i knjižničnim sustavima. Time su javne knjižnice počele gubiti središnje mjesto u davanju pristupa i čuvanju kulture i znanja.

Istodobno, svi oni kojima je trebao pristup digitalnom tekstu, a da to nisu mogli ostvariti institucionalnim ili komercijalnim putem, krenuli su graditi vlastite infrastrukture dijeljenja pristupa. Te alternativne, piratske infrastrukture nazivamo knjižnicama iz sjene (en. shadow libraries) i one su komplement javnim knjižnicama u digitalnom svijetu. Temeljem tog razmišljanja smo inicijalno naš projekt nazvali Javna knjižnica, ali budući da je prema našoj minimalnoj definiciji javna knjižnica zbirka knjiga slobodno dostupna svima, uređen i pretraživ katalog i knjižničarka ili knjižničar, mnogo je infrastruktura dijeljenja koje potpadaju pod tu definiciju. Stoga danas naša knjižnica iz sjene nosi ime Memory of the World. Na njoj smo s nekolicinom ljudi krenuli raditi 2011. godine, u razdoblju nakon što je dotad najveća knjižnica iz sjene Library.nu (koja se prethodno zvala i Gigapedia) pod tužbom za kršenje autorskog prava prestala s djelovanjem, a prije nego što su Library Genesis i Science Hub ispunile taj vakuum.

Knjižnica iz sjene je mnogo. Ubu je možda danas najstarija koja još djeluje. Čedo jednog čovjeka, pjesnika Kennetha Goldsmitha, repozitorij koji je 1996. krenuo od konkretne i eksperimentalne poezije, a danas pruža pristup pozamašnoj građi moderne i suvremene vizualne i zvukovne umjetnosti. Monskop koji je nastao dekadu kasnije marljivo uređuje Dušan Barok s ciljem da pruži pregled pokreta, koncepata, institucija i umjetnika moderne i suvremenosti i omogući pristup arhivskim tekstovima, časopisima i monografijama. Aaaaarg je anonimna zajednica nekih stotinjak tisuća korisnika koja je sakupila stotinjak tisuća članaka i knjiga s područja društvenih znanosti, humanistike i umjetnosti. Najveće su pak Library Genesis s preko 2 milijuna svezaka koje je djelo velike anonimne zajednice te Science Hub koji je kreirala jedna osoba, Aleksandra Elbakijan, i koji pruža pristup preko 60 milijuna znanstvenih članaka koji su inače iza paywalla.

Javna knjižnica na internetu je mjesto socijalizacije, razmjene znanja, uključivanja i djelovanja, pri čemu svatko može biti knjižničar ili custodian. Što je u pozadini tog pristupa i kako se on nadovezuje na građanski aktivizam, besplatno obrazovanje, besplatan pristup znanju?

Vratimo se na 2011. U trenutku kada je ugašen Library.nu/Gigapedia mnoštvo ljudi u našem neposrednom kontekstu koji su studirali ili koji su se bavili istraživačkim radom, a kojima je piratstvo u prethodnom desetljeću omogućilo da dobiju pristup većini onoga čemu imaju pristup njihove kolege na bogatim znanstvenim institucijama u bogatim zemljama, odjednom su se zatekli lišeni tog osnovnog sredstva. Generacija je to koja je stasavala kroz borbu protiv komercijalizacije obrazovanja i njihova povezanost s borbama protiv komercijalizacije obrazovanja drugdje, iako potaknuta sličnim strukturnim uvjetima, ishod je i zajedničkog čitanja i zajedničke analize situacije koja bez piratstva ne bi bila moguća.

Naime, svijet takozvanog društva znanja je svijet nejednakosti i nejednake razvijenosti. Najviše rangirana svjetska sveučilišta, koja su ujedno i najbolje financirana svjetska sveučilišta, koncentrirana su u nekolicini najbogatijih zemalja. Kao uostalom i sjedišta petoro oligopolista akademskog izdavaštva – Reed Elseviera, Springera, Taylora & Francisa, Wileyja i Sagea. Phil Baty, čovjek zadužen za rangiranje sveučilišta pri Times Higher Education, naprosto zaključuje da je "samoevidentno … da para vlada u globalnom visokom obrazovanju". Danijela Dolenec je u jednoj analizi pokazala da zemlje Zapadnog Balkana zajedno uspijevaju ulagati u istraživanje koliko i drugo najbogatije istraživačko sveučilište na svijetu. Činjenica je političke ekonomije društva znanja da nejednaka ekonomska razvijenost produbljuje nejednaku razvijenost u obrazovanju i znanosti, kako u globalnim razmjerima tako i unutar društava. Upravo naspram te dvostruke ekonomske i obrazovne nejednakosti knjižnice iz sjene imaju poseban značaj za studente, predavače i znanstvenike diljem svijeta.

Knjižnice iz sjene pod stalnim su udarom zakona. Redovito gube domene, servere, nestaju. Ali i redovito se vraćaju jer svi oni koji nemaju pristup, a trebaju ga, ali i mnogi koji imaju pristup, spremni su sudjelovati u masovnom neposluhu spram zakonâ koji kulturu i znanje reguliraju kao privatno vlasništvo i tržišnu robu. Toj masovnoj praksi brige za druge nekolicina nas je pokušala i dati figuru – nazvavši je u otvorenom pismu podrške Science Hubu i Library Genesisu koje je tužio Reed Elsevier – engleskim pojmom custodian, koja je ujedno i čistačica i kustosica, netko tko održava i netko tko čuva. Ta praksa tretira kulturu i znanje kao zajedničko dobro koje nastaje održavanjem i dijeljenjem. Inspiracija u svemu tome je poziv Aarona Swartza na otvoreni neposluh gerilskim otvaranjem pristupa i inzistiranje Aleksandre Elbakijan da javnost mora imati pristup znanju i da je znanost bolja bez vlasništva.

Na kraju, ne možemo se ne osvrnuti na kontekst ovog razgovora. U situaciji svjetske pandemije i fizičke izoliranosti pola planeta, čini se da internet dobiva jednu dublju dimenziju. Futuristi ovaj trenutak već smatraju bifurkacijom. Može li se ovo izvanredno stanje gledati kao početak novog doba i, ako da, što to može značiti za javnu knjižnicu i dostupnost znanja? Uopće, ima li ideja javne knjižnice, kao čedo Francuske revolucije, još uvijek revolucionarni potencijal, prije svega u političkom smislu, i u čemu se on ogleda?

Internet je u svojih 30-ak godina postojanja u cijelom nizu polja funkcionirao kao intervencija koja je proizvela krize reorganiziranja i (prerijetko) ponovnog promišljanja bazičnih postavki tih polja. No, vjerojatno puno više Internet je poslužio kao mjesto kroz koje ili na kojem su se druge krize ogoljavale i izranjale u svoj svojoj neadekvatnosti. Često bi se neadekvatnost aktera da odgovore na strukturne krize očitovala upravo u tome kako vide i kada se uopće počinju baviti Internetom kao integralnim dijelom sistema i krize u kojoj su se našli.

Internet mnogima predstavlja, recimo to metaforički, računalnu igru koju su prisiljeni igrati pa se većinu vremena bave zamišljanjem čudovišta što ih čeka na kraju trenutnog nivoa. Veliko čudovište na kraju igre najčešće im izgleda onako kako već mogu zamisliti najmoćniju, teško prispodobivu kreaturu u pozadini svega. Mnogi je vide kao historijski produžetak (mas)medijskih manipulacija i propagandnih mašina, neki kao ultimativni panoptikon prismotre i kontrole, a neki samo kao bezličnu urotu nekolicine protiv "nas”. Takav je onda i njihov playthrough: nemoć, bauljanje i distopija.

Rani dani Interneta naivno su kultivirali ideju masivne, horizontalne, distributivne proizvodnje jednakosti. Ta je utopija pretpostavljala da je igra koju igramo hakabilna/programabilna, da je intervencija u promjeni pravila igre moguća. Dvadesetak godina kasnije, Wikileaks i Snowden su dominantnu ideju o tome koju igru igramo približili holivudskoj interpretaciji u kojoj su loši momci preuzeli apsolutnu kontrolu, a malobrojni heroji se žrtvuju za spas svih nas.

Mi, uz zrno kritike i nešto taktike, pokušavamo očuvati naivnu ideju da je utopijska intervencija moguća. Bila je moguća 1997. kada je Vuk Ćosić, nakon što je Documenta 10 najavila da će nakon završetka festivala maknuti svoj web site s Interneta i prodavati isti taj sadržaj na CD-u, skinuo njihov sajt i ponudio ga svijetu na adresi s koje neće nestati. Time je pokazao da čitanje Interneta kao propagandne mašine može funkcionirati, on je postao umjetnik s najboljim radom Documente 10, bez temeljnog nesporazuma sa (utopijskom) idejom kojom se Documenta kao institucija uvijek iznova legitimira u svijetu.

Na sličan način možemo vidjeti kako cijeli niz univerzitetskih, pa i drugih, izdavača u ovoj sada krizi poseže za (utopijskom) gestom dijeljenja. Mnogi od njih, kao da ništa nisu naučili iz primjera Documente 10, najavljuju kako je to samo privremeno dok traje ova kriza. Neki od njih svjesni su da će sve te knjige, ako već nisu, završiti na nekoj od knjižnica u sjeni. No, uz one koji su sretni da će te knjige biti djeljene i nakon roka koji su oni propisali, donedavno, vjerojatno u uredu na istom katu, sjedio je i pravnik koji će podizati sudske tužbe protiv svake od knjižnica u sjeni.

Neki od tih nesporazuma nosi u sebi i vrlo gorak okus. Aaron Swartz razumio je Internet onako kako računalne igre razumiju oni koji su ih pisali. Aaronov senzibilitet nije trebao globalnu pandemiju da proglasi krizu bez presedana. Taj senzibilitet, znanje i spremnost da djeluje odveli su ga u smrt. JSTOR je također još jedna od institucija koja je ponudila svoj sadržaj bez uobičajenih barijera. No njihova gesta je u kontekstu koji je svima poznat beskrajno cinična i beskrupulozna. Premalo i prekasno.

Srećom, i uz cijenu tragedija poput gubitka Aarona Swartza, borbe oko dekomodifikacije znanja pokazale su se u značajnoj mjeri uspješne. Kako u borbi protiv uvođenja školarina, tako u borbi protiv komercijalnih izdavača. Upravo zato jer je Aleksandra Elbakijan ustrajala u svom neposluhu pred ogromnim pravnim i političkim pritiskom postao je moguć pokušaj nositelja javne znanstvene politike da proguraju veliki prijelaz na opći mandat prema kojem će sav javno financiran znanstveni rad mora biti u otvorenom pristupu.

Međutim, digitalizacija, platformizacija i centralizacija čitavog visokoobrazovnog i znanstvenog procesa mogle bi produbiti komodifikaciju i nejednakosti na drugim frontovima. Tehnološki sistemi koje izrađuju korporacije poput Googlea, Microsofta, Reed Elseviera ili Zooma za menadžere koji upravljaju obrazovnim i znanstvenim institucijama fragmentirat će dalje procese kojima studenti, predavači i istraživači mogu ako već ne autonomno i zajednički, onda barem su-oblikovati procese učenja i znanstvenog rada. Digitalno sveučilište postaje platformizirano sveučilište koje trpa pare iz javnih fondova i kredita studenata u džepove IT giganata. A slični procesi digitalizacije, platformizacije i centralizacije događaju se i u polju kulture, gdje streaming platforme poput Amazonovog Kindlea, Spotifyja ili Netflixa postaju novi veleposjednici koji uzimaju rentu na proizvodnju i dostupnost kulture. Trenutna pandemija te će procese drastično ubrzati. Javne knjižnice mogle su biti društvena platforma za proizvodnju i dostupnost kulture, da im je digitalizacija bila omogućena i da su društva prihvatila konzekvence općeg digitalnog pristupa. Međutim, tu smo gdje smo. Ostaje nam da se za tehnologiju bez menadžerske alijenacije i znanost i kulturu bez komodifikacije izborimo skromnim sredstvima - piratskim i zajedničkim.

***

Naslovna fotografija: Ivan Kuharić.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.