Aprilsko krštenje

Iz dnevnika Andreasa Bana

Ponedjeljak, 28. mart 2016.

Kupio sam papuče. Filcane. To ne sluti na dobro. 

Petak, 1. april 

Na desno oko sve slabije vidim, pa manje čitam a više slušam radio. Biram programe bez reklama kako bih svoju sveopću nervozu držao pod kontrolom. Tako, uglavnom pratim glazbene emisije i po koju govornu. Radio-drame ne pratim, odnosno čim čujem da ih spiker/spikerica najavljuju, mijenjam stanicu. Radio-drame jako sporo evoluiraju, tehnički i jezički, po formi i sadržaju, o načinu glume da ne govorim. Radio-drame u Hrvatskoj, a moglo bi se reći i općenito, zaledile su se u vremenu. Okovane su u zahrđale lance. Kod tih radio-drama, hrvatskih, jer uglavnom one iskaču mi iz prijemnika, najgore je kad se glumci unervoze pa krenu urlati. To je nepodnošljivo. Nakaradnu akcentuaciju bolje je ne spominjati. 

Danas su na programu najavili koncert posvećen Josephu Haydnu. Pitao sam se zašto je koncert posvećen Josephu Haydnu 1. travnja, kad se Joseph Haydn rodio 31. ožujka 1732., a umro 31. svibnja 1809. Nalio sam sebi čašu crnog, zavalio se u fotelju i čekao. Onda je spikerica rekla: "Ovaj koncert posvetili smo austrijskom skladatelju Josephu Haydnu krštenom na današnji dan."

U prvi mah pomislio sam da to netko na onom nazovi elitnom, umivenom programu zbiva šalu. Mislio sam, prvi je april, a i s obzirom na katoličko-domoljubni kurs kojim je čvrstim vojničkim korakom krenula stupati ova zemlja Hrvatska, netko pokušava malo iskoračiti iz stroja. Prevario sam se. Emisija je bila ozbiljna i nekako vjerski ozarena, 'ozračena'.

Dobro, taj Haydn jest bio predani, odani, pomalo i zaluđeni katolik koji je često svoju krunicu muljao među prstima, a najviše, gotovo fanatično, kad bi zapeo pri komponiranju svojih 'lakih' komada. To mi super pomaže, taj kontakt sa Svevišnjim, govorio je. Onda bi, kao hvala 'dragome Bogu', svaki rukopis svojih kompozicija naslovio s In nomine Domini, a završio s Laus Deo.    

Možda mu je, Haydnu, ta zaluđenost ostala iz pomalo zbrčkanog djetinjstva koje je proveo pjevajući u crkvenim zborovima umjesto da pika loptu. Danas Haydna, pogotovo oni koji obožavaju očeve, vladare, poglavnike, vođe, sve one persone na koje se puk želi oslanjati kako svoj život ne bi uzeo u vlastite ruke, danas ga ti nazivaju 'ocem simfonije' i 'ocem gudačkog kvarteta'. Nakon njegovih, Haydnovih, simfonija pojavila su se mnoga znatno impresivnija, da ne kažem kvalitetnija simfonijska djela, ali 'otac' je ostao kao memento. 

Nakon što, kao vice-kapelmajstor provodi gotovo trideset godina u službi tada najbogatije mađarske plemićke obitelji, obitelji Esterhazy, i postaje globalno popularan (što samo po sebi baca sumnju na kvalitetu njegovih uradaka), Haydn, konačno 'slobodan' čovjek, ne odustaje od svog puta i kreće u komponiranje vokalnih komada, misa i oratorija. O njegovom ljubavnom životu također bi se štošta dalo reći, ali to me za sada ne zanima. Haydnova pak pohlepa, gramzljivost i njegovi neprijatni ego-tripovi čine ga prilično odbojnim likom, što je čudno s obzirom na njegovu apsolutnu posvećenost Bogu. 

Danas, dvjesto sedam godina od njegove smrti, Haydn, unatoč svojoj posvećenosti Bogu, nije narastao nego se nekako – smanjio. Danas se, od svih velikih kompozitora, pa i onih iz njegovog vremena, Haydn najmanje slavi. Dvadesetak godina mlađi Mozart, i Haydnov učenik – znamo gdje u suvremenosti stoji. O Beethovenu, koji je imao posve određene prigovore na Haydnove 'metode', da ne pričamo. Tako, njegovi suvremenici, Mozart i Beethoven (u svoje vrijeme ne toliko masovno popularni) ruše konvencije, a Haydn ostaje zatočen u močvarnom tlu Esterhazije, kako reče jedan muzikolog, "zaglibljen u prošlosti jednog ancien régimea, dok većina Evrope i Amerike korača prema budućnosti". 

Postoji li spona između radijske emisije hrvatskog programa posvećene danu krštenja Josepha Haydna i puta kojim je ta zemlja, Hrvatska, 2016. godine već krenula marširati, ostaje da se vidi. Možda sam ja paranoičan, ali znam kako šapat i zvižduci mogu narasti do urlika i koračnice. 

Srijeda, 6. april

Haydn mi ne izlazi iz glave, no ovih dana sve više razmišljam o Brahmsu i Berthi Pappenheim, Freudovoj čuvenoj Anni O. U kazalištu sinoć prisluškujem razgovor dviju napirlitanih dama, Krasno je u Bad Ischlu, kaže jedna veoma niskog rasta i velikog trbuha. Nije nezamislivo skupo, samo četiri hiljade eura za tjedan dana, a komfor je prvoklasan, ponuda izvrsna i klijentela otmjena, kaže, a njena sugovornica sve vrijeme ponavlja, Da, da, da, u klasterima od po tri. To je sad u modi: Da, da, da. Odmah sam se sjetio silnih glazbenika koji su koncem devetnaestog stoljeća boravili u termalnim toplicama Bad Ischla i onog dekadentnog vremena sveg od lažnog sjaja i prinudne otmjenosti koje Brahms nije jebavao ni za suve šljive. Možda ne bi bilo zgorega o tome nešto zapisati.

Nedjelja, 10. travanj 

Sređujem svoje bilješke. Kao kec na desetku izronio je nadnevak iz dnevnika moje majke Marise Ban, studentice medicine i ilegalke SKOJ-a u endehaškom Zagrebu. Štono bi neki rekli, s tim nadnevkom i današnjim vremenom svaka je podudarnost slučajna – ili, možda frapantno očita. Dakle, 30. listopada 1942. moja majka Marisa Ban piše:  

"Plug – Sveučilištarac za hrvatsko tlo i čovjeka”, sve agresivniji. U posljednjem broju uvodničar piše: "Hrvati smiju biti samo hrvatofili. Svako drugo filstvo, koje prelazi granice interesnog opredjeljenja, nije samo podpuni bezsmisao nego i apsolutno štetno. Sve dakle suprotnosti mogu se kretati samo unutar granica naših narodnih i državnih probitaka. Te granice kretanja bolje da budu uzke nego široke, bolje da u postavljanju tih granica budemo uzkogrudni, nego da si dopuštamo prevelike slobode.”

Za danas je dosta. Idem na tržnicu kupiti mladi luk, rotkvice i zelenu salatu. Ona Eliotova, April is the cruellest month, već se ofucala, svatko njome ispire usta, a ipak, eto, nekako često ispada aktualna. Iako, dan je sunčan.  

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.