Prizor gospođe Jasne (legendarna voditeljica knjižnice Bogdan Ogrizović u zagrebačkoj Preradovićevoj) kako u ponedjeljak stoji ispred knjižnice i dočekuje knjigoljupce koji stoje u redu i strpljivo čekaju da konačno posude nešto za čitanje mogao bi biti, i za mene fakat i jest, jedan od simbola slobode poslije višetjednog terora korone. Tog istog ponedjeljka proradili su i mnogi drugi dućani, ali opsada knjižnica po Zagrebu, Zadru, Rijeci i posvuda gdje postoje knjižnice, slike su koje ćemo zapamtiti.
Dobro, nije to isti onaj rutinski odlazak u knjižnicu kao nekada – tu su zaštitne maske na licima, rukavice, sredstva za dezinfekciju, pa socijalna distanca i sve ostalo, ali svejedno – knjižnice i knjižare otvorile su vrata i ljudi su nahrupili onamo u velikom broju. Porok čitanja preživio je i ne samo da je preživio, već se još i proširio i zahvatio masu pučanstva.
Prisjećajući se davnih, pretpandemijskih vremena, moram reći kako odlazak u knjižnicu zapravo nikada nije bila stvar rutine. Ako niste imali vremena, najradije niste ni odlazili u knjižnicu. Većina ljubitelja knjige, onih koji su odrasli uz čitanje, rijetko će ostati u knjižnici par minuta. Uvijek moraš proći između svih onih polica, uzimati knjige, prelistavati ih, vraćati na njihovo mjesto, premišljati se što uzeti, pa onda pažljivo proučiti sve one nove ili naslove koje su knjižničari izdvojili, a sve to zna potrajati i zbog nečega, ne znamo točno zbog čega, vrijeme u knjižnicama naprosto leti. Otkada ste ušli, pa do trenutka kada pomalo usporeno i nesigurno izlazite van žmirkajući poput krtice, još uvijek niste uvjereni jesu li te tri knjige koje ste posudili baš najbolji izbor (jer to su samo 3 knjige, a unutra ih ostaje još tisuće i tisuće), prođe katkad i dva sata!
Biti knjižničar/knjižničarka - za mene kao klinca koji se tek upleo u taj svijet i počeo posuđivati knjige - bilo je jedno od najboljih ili možda čak i najbolje zanimanje na svijetu. Ti ljudi, mislio sam, mogu biti tamo osam ili koliko već sati dnevno! Svaki božji dan – i još ih i plaćaju za to! Upravo tako, na taj naivni, dječji način, moguće je odrediti što vam se sviđa tj. što bi možda i sami mogli biti kad odrastete – ako ne možete vjerovati da ljude plaćaju za nešto što bi vi drage volje radili besplatno, to je to. Gdje li samo izuče zanat, pitao sam se i zamišljao nekakvu verziju haripoterovskih akademija u kojima godinama stječu sve potrebne vještine.
Prva knjižničarka kod koje sam posudio knjige, mamina školska prijateljica, također se zvala Jasna. Gospođa Jasna poslije će me pitati jesam li čitao U svijetu medvjeda i leptirova, Magareće godine ili možda Orlovi rano lete od Branka Ćopića. Nisam. Posudio sam Ćopića i zaključio – ok, ovo je najbolji pisac svih vremena! Kako je vrijeme prolazilo dodavao sam u tu skupinu još mnoge autore, na primjer – Julesa Vernea ili Karla Maya!
Gospođa Jasna znala je sve pisce svijeta i njihove knjige, i još i na kojoj su točno polici, u kojem redu i na kojem mjestu koja knjiga stoji. Isto to, uvjerio sam se godinama poslije, znala je i još uvijek zna i gospođa Jasna Kovačević iz Ogrizovića. Također i Zvjezdana Balić, Krešimir Pintarić i Zoran Roško. Sve knjižničarke i knjižničari to znaju, i, oprostit ćete, ako to nije superherojska supermoć, onda ne znam što jest.
Još nešto. Svaki put kada izađe knjiga, jedna od onih dugo iščekivanih, tko će je prvi pročitati? Knjižničari, dakako! Ako žele, naravno, a sigurno žele. I mogu komotno. Pa to im je posao, kako bi ti drugačije znali reći je li ta i ta knjiga dobra ili nije i što će ti, nevoljniku, preporučiti. Da, oni točno znaju što će ti se svidjeti, vode te kroz književnost sve dok se ne pretvoriš u hardcore čitatelja i posuđivača koji će sam mjesečarski bauljati između polica i sam posuđivati knjige. Kad se izgubiš, a to se često događa u knjižnicama, pomoći će ti, nije problem.
Da, biti knjižničar, za mene je u tim magarećim godinama, bilo bolje nego biti predsjednik Svemira. Iskreno, tako mislim i danas.
Drage knjižničarke i knjižničari, sretan vam 1. maj!
foto: Jovan J
F.B., 1. svibnja 2020., Zagreb
Dakle, je li pametnije rukopis poslati jednom izdavaču i čekati odgovor ili ga u isto vrijeme odaslati na više adresa? I kako uopće poslati rukopis!? Elektroničkom poštom ili ga isprintati i poslati običnom poštom kao u vrijeme Divljeg zapada?
Crv sumnje koji je preko noći ojačao i izrastao u naočitog momka, ne da vam mira. Čitate rukopis još jednom i sve ono što vam se još jučer činilo dobro, najednom se više ne doima djelom koje bi danas-sutra svrstali u nezaobilaznu lektiru.
Željeti objaviti knjigu najčešće ne dolazi niotkuda, to je nešto što se krčka duže vremena prije nego te obuzme i postane stvarno. Što s tim, sada već stvarnim porivom? Najbolje je oduprijeti mu se i zabaviti se nečim drugim, pa vidjeti kako će se stvar dalje razvijati.
Gabo se silno obradovao kada je doznao da 'Jesen patrijarha' ima istu strukturu kao i treći koncert za glasovir Béle Bartóka, ali sam to nikada nije uočio.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
