Održivi snobizam: pošten čovjek danas više ni snob ne može biti

Par koraka smo od proljeća, tako se barem čini – ili je to ili je zima prošla gotovo nezamijećeno, kao da je nije ni bilo, sve nešto kilavo, bi-ne bi, mraza poštenog ne vidjesmo. Nama u Booksi posrećilo se, jer je Nadstojnica Merida Odmjerena (koju neki zli jezici odnedavno zovu još i Njezino Veličanstvo Armagedon Nona – da, sve velikim početnim slovom) shrvana ranoproljetnim umorom, otputovala u Škotsku na kraći nadstojnički odmor. Mačke nema, reklo bi se po narodski, pa sad mi miševi možemo raditi što nas je volja. Možemo čitati knjige koje uopće nisu na rasporedu, a možemo i brojati zvijezde tj. ne raditi ništa tj. dokoličariti.

Mali savjet – ako se i sami nađete u sličnoj situaciji, mačke vam nema na vidiku, pa ste orni za dokoličarenje, morate prvo poništiti opasnost koja vreba od kolegica i kolega sklonih cinkanju i doušništvu. Morate ih neutralizirati. Kako? Jednostavno – lukavo ih uvucite u sve zabranjene aktivnosti i nepodopštine koje planirate počiniti u odsustvu mačke. Ne smijete ih ignorirati – ako vi dokoličarite, neobično je važno da i oni dokoličare zajedno s vama. Grubo rečeno, morate ih  uvući u zločin dokoličarenja, učiniti od njih suučesnike. Nema na čemu.

Enivej, vrag je u dokolici, kaže se, i to je isto živa istina. Tijekom dokoličarenja došli smo do zaključka da pošten čovjek danas više ni snob ne može biti. Kako to, upitat će se zgranuto, naivni među nama. Lijepo – ne može, jer smo dogurali do one točke kada svako ponašanje mirne duše možemo okvalificirati kao snobizam. E sad, najlakše je reći kako su interneti krivi za sve, ali što da se radi kad stvarno jesu.

Evo, upravo smo u prethodnoj rečenici, želeći pojasniti kako su interneti krivi i za masovno širenje snobovskog ponašanja, odmah na početku i sami ispali snobovi – i to nenamjerno. Naime, da, osobe koje za svaku lošu stvar u društvu odmah optužuju internete, zapravo su neka vrsta snobova. Po riječima Magistre Sofoklovski, sama potreba da drugima ukažete na nešto (bilo to očigledno ili ne, a danas je, upravo zbog interneta i bivanja na internetima, svima sve očigledno, iako, naravno, nije, ali ajde dobro) u isto vrijeme bjelodano ukazuje na činjenicu da ste vi sami ta oštroumna i vrlo bistra, originalna osoba koja je u stanju skrenuti pažnju na to nešto, čime, je li, želite istovremeno skrenuti pažnju na originalnu ili originalnog sebe, pa se tako izdvajate tj. pokazujete tendenciju da se izdvojite iz krda i na neki način poručite kako ste bolji od ostalih.

Ne budi lijena, Magistra nam podastire primjer. Čitajući dnevničke zapise Andreja Tarkovskog (kakav snobizam – ima li snobovskijeg snobovskog ponašanja od toga da ničim izazvana ideš čitati dnevničke zapise Andreja Tarkovskog – pradjeda filmskog snobizma!?) nailazi na ovaj zanimljiv pasus:

„Ovih dana razgovarao sam s našim snimateljem zvuka J. Mihajlovom. On je uistinu odličan stručnjak. Kaže da ne treba uzeti Bacha za film. To je sad moderno. Mnogi koriste Bacha. Čudan čovjek. Što sve danas nije 'moderno'. Ja želim da glavna tema bude Koraljni preludij za orgulje u f-molu, zato što je to prelijepa muzika, a ne zato što je moderna. A plašio bih se upotrijebiti je zato što se Bachova muzika često koristi na filmu, to bi bio snobizam.“

U zapisu iz rujna 1970., pojašnjava dalje Magistra, imamo četverostruki snobizam. Prvo – svi danas koriste Bacha u filmovima vrlo vjerojatno jest snobizam. Drugo – predlažući Tarkovskom da zbog toga ne uzme Bacha, Mihajlov također ispada snob. Treće – Tarkovski drži da kada ne bi koristio Bacha jer je to trenutno vrlo šik - bio čisti snobizam, ali snobizam je i to što će ga on ipak koristiti i to zato što je njemu taj preludij prelijep, a ne zato što je Bach šik. I četvrto – snobovski je i ovo kako ja vama pojašnjavam što bi sve moglo biti ili jest snobizam.

Elem, kako su se interneti razvijali i porodili društvene mreže, milijarde nas dobili smo alate i prostor da se iskažemo i razotkrijemo kao snobovi. O, mučeni bozi književnosti, što je to kada fotkamo novu Bolañovu knjigu, objavimo je na FB-u i to uz opasku – ermh, upravo čitam Bolaña – već čisti snobizam! Svaki lajk i svaki komentar na ovakvu objavu također je snobizam, jer lajkanje nečijeg snobovskog ponašanja, po defaultu je – snobizam.

Subota je, radiš lazanje, najobičnije lazanje, ali onda se u tebi javlja neobjašnjiv i jak poriv koji ti govori da je sve to skupa besmisleno i neodrživo, ako ne napraviš fotografiju i okačiš lazanje na FB uz komentar – ermh, a danas lazanje, mljac. Snobizam!

I tako smo se svi odali snobovskom ponašanju. Milijarde nas. Prije si otišao na koncert Napalm Deatha ili Adrijana Ćelentana, jer je to, kako kaže Tarkovski – prelijepa muzika, a danas, moguće je – nisam siguran, odemo na koncert da bi mogli na internetima objaviti kako smo bili na koncertu. Što je normalno, jer interneti tj. društvene mreže i služe upravo toj svrsi. Dobro, ali što je loše u tome da podijelim s fb-prijateljima gdje sam bio, što jedem, gdje upravo pijem kavu, što čitam i slično? Kažemo, nema ništa loše, jer tome i služe društvene mreže, ali opet, ne treba se ljutiti kada to netko shvati kao da mu želiš natrljati nos sa svojim super životom koji se pretvorio u niz odlaženja na koncerte, spravljanja lazanja subotama i čitanja novog Bolaña za kojega ni ne znam da je izašao.

U principu, tvrdi Magistra Sofoklovski, iz razloga koje znanost ne može do kraja objasniti, u ljudskoj je prirodi ne voljeti kada te netko bombardira dobrim vijestima iz svog života. Nekada je to izgledalo ovako – susretneš susjedu, pitaš je, reda radi, šta ima novo, a ona se raspriča kako joj je, eto, kćer u rekordnom roku diplomirala, pa smo svi sad na sto muka, jer se najesen još i udaje, ma za nekog neurokirurga, pa ne znaju gdje će živjeti, da li u četverosobnom stanu na Šalati ili u nekakvoj viličici (mala vila – kakva je to vila, ako je malešna?), daleko, skroz gore ispod Sljemena, samo problemi, moja ti…

Užas, pa tko to želi slušati, naš svijet voli da kad te pita 'šta ima, kako je?' odgovoriš nešto iz čega će se jasno vidjeti da imaš trista briga kao i sav normalan svijet. Ali naš svijet se voli i pohvaliti i natrljati nos drugima, a što danas i činimo po mrežama.

Enivej, malo smo se udaljili, snobizma je danas toliko da se pošten čovjek ne može odati snobovskom ponašanju, jer je besmisleno – ako smo svi snobovi, to ništa ne znači, nema težinu.

Kad smo u ona davna vremena otvarali Booksu, e to je, brale, bio pravi, old school snobizam! Zamislite to, molim vas, iz čista mira i ničim izazvani, idete otvoriti književni klub koji će ujedno biti i birtija, s različitim stolovima, retro foteljama, s knjigama, kao, tu ćemo imati književne promocije, ali i koncerte, imat ćemo super čajeve, članske iskaznice i book-klubove, stripaše, sve živo i neživo, a na jednom mjestu.

Gdje ćeš? Idem do Bookse na kavu. Megasnobizam! Samo takav. Mi smo, kako kaže notorni ex-Nadstojnik Lucian, bili fejsbuk prije fejsbuka, poštenu mladež pretvarali smo u snobove, a da to ni mi, ni oni, nismo znali dok se događalo. Ermh, stara dobra vremena, bili smo definicija snobizma, a da o tome nismo imali pojma. Mislili smo da smo normalni da normalniji ne možemo biti. Da, to je old school snobizam. Danas samo možemo uzdisati i osjećati nostalgiju (što je, btw, također snobizam, i to žešći oblik!).

F.B., 10. ožujka 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.