Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3
Piše: F. B.

Vienna

Large viennav Vienna
Četvrtak
20.02.2020.


Oblaci lijeno plutaju nebom i ako ih ne gledaš izravno, već samo krajičkom oka, podsjećaju na kolekciju šešira Josipe Lisac. Ozana je jučer stigla s trotjednog rezidencijalnog boravka na sjeveru Finske i puna je dojmova. Dok lutamo gradom tražeći mjesto za popodnevnu kavu, prepričava dogodovštine. Jedno vrijeme, moram to priznati, bio sam zaljubljen u nju. Možda sam još uvijek, samo otkad je postala slavna pjesnikinja u mojem srcu nastanio se i demon ljubomore. Čuči ondje s trozupcem i moji osjećaji prema Ozi sada su podvojeni.

"Možemo u Booksu", predložim.

"Možemo, ali nemojmo."

"Zašto, imaju vrhunske mješavine čajeva od narančine kore, trešnjinog cvijeta i drugog ljekovitog bilja s japanskog gorja."

"Ne da mi se tamo, izgleda kao književni klub, ali kad uđem – uhvati me nekakva nelagoda."

"Kakva nelagoda?"

"Ne znam. Jesi gledao The Americans?"

"Malo…"

"Moraš sve sezone pogledat, uglavnom, Booksa mi je kao nešto što se predstavlja kao običan književni klub, a zapravo bi lako mogla biti ispostava KGB-a."

"To ti je zbog nove Nadstojnice. Merida možda ne izgleda tako, ali zapravo je miroljubivo čeljade."

"Kad je tako miroljubiva, kako to da je u isto vrijeme i meštrica tajnog književnog udruženja Pompozni Jorgovani?"

"Pa onda? I ujak Lucian joj je u Jorgovanima, i Mika i Vanja isto. Riječ je o potpuno bezazlenom udruženju, to ti je više onako, za paradu. Neće ti oni ništa."

Ozi se nećka, nepovjerljiva je, ali ipak je uspijem odvući u zloglasni klub.

*

"Vidiš, sve je normalno."

Kažem to, no dok smo ušli i mene je odmah obuzela nekakva neobjašnjiva živčanoća.

"U tome i jest trik, sve je uvijek tako normalno. Glazba potiho svira, svi su pristojni, lijepo počešljani, gledaju svoja posla…"

"Tiho", prekinem je, "evo Meride."

Novopečena Nadstojnica zastane kod glomaznih crvenih vrata koja, kad se zatvore, ne propuštaju nikakav zvuk. Onda se uputi ravno k nama, zastane tik do stola i kaže:

"Dobar dan, baš si mislim, koga je to maca dovukla k nama? Kad ono velika poetesa Ozana. Ja sam Nadstojnica Merida."

Ozi pruži ruku: "Drago mi je, milostiva."

Mene nitko ne vidi. Jesam li nevidljiv?

"Čitala sam vašu zbirku Otkošaji, odnošaji. Vrlo… vrlo odmjereno, rekla bih. Da, upravo tako, stihovi odmjereni od glave do pete. Ugodan boravak, želim."

"Hvala na lijepim riječima, i vama ugodan boravak, ugodan ostatak radnog dana… da."

Meštrica Merida vrati se u ured.

"Vrlo odmjereno? Majke ti mile, odmjereno?"

"U redu, odmjereno je. Kad je nešto odmjereno – znači da je dobro. Nije neodmjereno."

"Odmjereno!? Šta je ona – Reese Witherspoon? Ajmo vanka, triba mi zraka, i duvan isto."

Kada god je obuzmu jaki osjećaji, Ozi progovori ikavicu i, po potrebi, uspoređuje ljude s Reese Witherspoon ili Mattom Damonom.

*

Ispušimo po cigaretu, pa se vratimo na novu rundu čaja.

"Mislim da je ovo najbolja pjesma ikad otpjevana i napisana, slušaj…"

"Koja?", napinjem ušesa, ali jedva što čujem.

Ozi mahne djevojci za šankom: "Molim vas, pipničarko, možete malo pojačati, molim vas?"

"Mogu na tri, pravila kuće."

"Aj, onda baremko na tri… slušaj sad, ide refren."

The feeling has gone, only you and I
It means nothing to me
This means nothing to me
Oh, Vienna

"Aaaa, Vienna, Billy Joel!"

"Ma koji Đoel crni, Ultravox. Pa kaže…"

The image has gone, only you and I
It means nothing to me
This means nothing to me
Oh, Vienna

"Kaže – ne znači mu ništa, a po načinu na koji to otpjeva, vidiš da mu znači."

"Naravno da mu znači. Laže sam sebe, tako mu je lakše u životu. Čovječe, da pišem prozu, mogla bih roman od 500 stranica napisati samo na ove stihove."

*

Dok čekamo njen tramvaj kod Džamije, odvažim se upitati:

"Ozi, jesi pročitala ono što sam ti poslao?"

"Novi roman? Nisam, ali budem, kunem se. Oš ić sa mnom na Island krajem trećeg?"

"Rezidencijalni boravak? Opet? Pa šta radiš po tim rezidencijama?"

"Ništa, družiš se malo s ljudima. Moš pisat, čitat, moš šta oš. Aj, dođi, prijavit ću te ja za svog ađutanta. Promisli, pa javi."

Poljubi me prijateljski u obraz i utrči u sedamnaesticu. Prijeđem na drugu stranu ulice. Počinje kiša, u glavi mi se stalno vrti jedno te isto.

This means nothing to me

This means nothing to me

Oh, Viennaaaaaa…

foto: Luca Sartoni

F.B., 21. veljače 2020., Zagreb

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu