Page arrow
Web banner 3Banner mobile 3

Kad je Joyce bio mlad

Large 24785218 1147465408717123 3092160441183575414 o Vanda Mikšić, Gauz, Nataša Medved [Foto: Tanja Draškić-Savić / Sa(n)jam knjige u Istri]
Utorak
19.12.2017.
Ovogodišnji pulski San(j)am knjige u Istri od 1. do 10. prosinca ponudio je kvantitativno bogat sadržaj u kojem se moglo prisustvovati na više od 40 izlaganja, promocija i diskusija. Dom hrvatskih branitelja, palača iz 1913. godine koju je projektirao bečki arhitekt Ludwig Baumann, idealan je setting za sajam ovakvog tipa: San(j)am knjige uspješno kombinira statični izdavačko-prodajni (ove godine s naglaskom na znanstvenu produkciju) sa živim, programskim dijelom. 
Sajam je nastupom otvorio Darko Rundek, a programskim gostovanjem Igor Mandić. Povod je bio, naravno, njegov nedavno objavljeni Predsmrtni dnevnik kojim je, osim cijelog Sajma, otvoren i programski dio pod nazivom Intime. Osim Intima, imali smo prilike vidjeti i regionalni program Hercegovina čita te À propos, koji je bio zamišljen kao artikulacija frankofonih glasova arapske i crne Afrike. Osim navedenog, sajam je imao i jedan poseban dodatak – Librić na sajmu, namijenjen najmlađim čitateljima. 
S obzirom na mnoštvo sadržaja, odlučio sam izdvojiti par najzanimljivijih momenata 23. pulskog Sajma.
Književnost otvorena svima
Ime Armand Patrick Gbaka-Brede vam vjerojatno ne znači ništa, ali pseudonim Gauz bi uskoro trebao postati poznat u hrvatskom književnom polju. Predstavljanje njegovog romana Čovjek-stup, u izdanju Sandorfa i prijevodu Nataše Medved, bio je jedan od zabavnijih momenata Sajma, kao i diskusija Francuska viđena očima Afrike na kojoj su, osim Gauza, sudjelovali i Sylvain Prudhomme, Gabriela Babnik i Nataša Medved. Gauz je srčanim nastupom i neposrednošću osvojio publiku, a roman koji je predstavio nije ništa manje dojmljiv od autora.
Naslov romana aludira na poslove na kojima su, kako piše Gauz, ljudi plaćeni da stoje i promatraju ljude (zaštitari, izbacivači itd.). S obzirom da su na te poslove, barem u svijetu romana, u suvremenom Parizu pretplaćeni afrički crnci, Gauz rabi jednu dosta specifičnu vizuru kako bi pisao o kolonijalizmu s jedne te konzumerizmu s druge strane. 
Međutim, iako pripovijeda iz pozicije slabijeg, Gauz nije patetičan. Naprotiv, njegovo je glavno oruđe humor. To nije cinični humor onoga koji reži na sve oko sebe, nego punokrvni, jezično dovitljivi humor koji ne štedi nikoga, pa ni samu Afriku. Primjerice, na samom početku romana Gauz 'narcizmom' malih odjevnih i jezičnih razlika opisuje različite afričke zajednice u Parizu: "Oni iz Obale Bjelokosti kombiniraju polo majicu i traperice Levi's 501; Malijci s prevelikim crnim kožnim jaknama; Beninci i Togoanci s prugastim košuljama uvučenim u hlače; (...) sulude boje Kongoanaca iz Brazzavillea i ekstravagantni stil Kongoanaca iz Stanleyvillea (...) Kongoanci moduliraju tonom, Kamerunci pjevuše, Senegalci govore monotono, oni iz Obale Bjelokosti isprekidano, Beninci i Togoanci titravo, Malijci agramatički." 
Svojim duhovitim i zabavnim, ali stilski dorađenim pismom Gauz izbjegava zamku patetičnog glasa te humorom i tečnim pripovijedanjem izvrće dominantni diskurs i time potvrđuje da je književnost otvorena svima. 
Nikolaidisova rečenica i Velikićev Joyce
Spomenuo bih još dva romana iz ovogodišnje selekcije. Prvi je Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa (Jesenski i Turk), o kojoj ćete uskoro imati prilike čitati na ovom portalu iz tipkovnice kolegice Nađe Bobičić. Mađarska rečenica je formalni eksperiment – roman-rečenica, pripovijest ispripovijedana u jednoj jedinoj rečenici. Kao što napominje Katarina Luketić, roman-rečenica je u povijesti već viđena, međutim Nikolaidisu valja priznati veliku pripovjednu vještinu – nije lako napisati običnu pripovijest, a kamoli dulju pripovijest složene tematike (srednjoeuropske, književno-kulturne i egzistencijalne) u jednoj rečenici. Ako ne vjerujete, probajte sami. Šteta što je Nikolaidis više govorio o svom političkom položaju i statusu oporbe u Crnoj Gori nego što je pričao o književnosti, no tako to često biva na književnim promocijama. 
Što se tiče srednjoeuropske tematike izdvojio bih i novi roman Dragana Velikića, Severni zid (Meandarmedia). Roman prati dva para u njihovom izgnanstvu. Jedan od njih bježi iz Beograda devedesetih u Beč. Drugi par čine slavni pisac James Joyce i supruga koji odlazi živjeti – sasvim prikladno – u Pulu. Velikić je napisao vješto komponiran roman s više narativnih linija; istovremeno, meni je osobno tekst spor i dosadan. To je tip teksta s kojim ne komuniciram, ali mu moram priznati zanatsku dotjeranost i preciznost. U svakom slučaju, i Nikolaidis i Velikić su preporuka za čitanje.
Sanjam tipove u Istri
Možemo zaključiti da je San(j)am knjige u Istri i ove godine ponudio zanimljive nove naslove i doveo neke atraktivne autore koje možda drugdje ne bismo imali prilike vidjeti (primjerice Gauza) te da su organizatori, mišljenja sam, odradili dobar posao. Međutim, na kraju teksta ne mogu a da ne iznesem dvije opaske. 
Prva je načelna i tiče se načelne funkcije književnih sajmova i festivala. Prije dvije godine kolega Neven Svilar pobrojao je mnoge književne festivale i sajmove u Hrvatskoj, nadodajući pritom da se uglavnom ne radi o festivalima, nego o književnim skupovima manjeg ili većeg opsega. Mislim da je festivalizacija književnosti posljedica stanja u samom polju, koje prema zakonima tržišta teži povećanoj vidljivosti i spektakularizaciji. Koja je njihova točna funkcija te kako utječu na distribuciju, čitanje i govor o književnim tekstovima – pitanje je za posebnu raspravu. Međutim, često se stiče dojam da je festivalizacija književnosti samo jedan u nizu kulturnih proizvoda kojima se ide niz dlaku kulturnim navikama srednje klase, skupa uz, primjerice, repertoar zagrebačkog HNK. O tome je pitanju, a u povodu pulskog Sajma, pisao i Dean Duda u jednoj od kolumni izdanih u knjizi Hrvatski književni bajkomat.
Druga stvar koja bode u oči je podzastupljenost autorica, toliko očita da ju je jedna kolegica pretočila u naziv Sanjam tipove u Istri. S druge strane, kao što vidimo i na stranici Sajma, u organizaciji prevladavaju žene. Opet se potvrđuje da žene teže dolaze do prostora u književnoj proizvodnji, dok im muškarci prepuštaju mjesta u kulturnom menadžmentu ne iz altruizma, nego iz prostog razloga što u kulturi nema para.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu