Domaći blogeri: Boris Veličan

"Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi. Koje imadu isti upliv na živce kao na morfinistu morfij, na pušača duhan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva", izjaviše davno pustolovna braća Seljan /naslovna/, idoli drugog velikog pustolova, Borisa Veličana, našeg današnjeg gosta u rubrici Tko je tko na našem blogu?, koji na tapetu nije došao jer je blogerski superstar, nego zahvaljujući svojoj ovisnosti o putovanjima i svom aktualnom pothvatu.

Sigurno vam nisu promakli novinski natpisi o mladiću koji je prije mjesec i pol kampirao pred HRT-ovom zgradom, ne bi li prisilio Miru Brankovića, urednika dokumentarnog programa, da se izjasni o projektu koji mu je ponudio. Mladić je bio producent Jadran filma Boris Veličan, kampiranje je bilo registrirano kao umjetnička instalacija 'Čovjek koji je čekao Brankovića', a sve se zbilo zato što je Veličan do Kine 'putem svile' želio stići pod okriljem nacionalne televizije, kojoj je planirao prodati dokumentarac. No svemir je htio drugačije, pa će HRT put Kine poslati neke druge ljude, a 31-godišnji Boris se prije nešto manje od mjesec dana na putovanje otisnuo skuterom na kojem je stajala naljepnica Radio televizije Slovenija.

"Put što trgovinom spaja Istok i Zapad od davnih dana njemački je znanstvenik Ferdinand von Richthofen u 19. stoljeću nazvao Putom svile. Kada je dva stoljeća prije Krista započela trgovina na tome putu, mojih slavenskih predaka još nije bilo tu gdje ja danas živim. Kinezi su tada već imali visoko razvijenu civilizaciju. Kada je perzijski kralj Darije vojevao protiv Grka, mojih slavenskih predaka još uvijek nije bilo tu. Kada su Kinezi koristili barut i papir, moji su se preci tek tada polako u divljim hordama spuštali u krajeve gdje danas živim. Potomci tih divljih plemena danas mi govore da se čuvam kada idem na Istok ... zbog divljih naroda. Nešto tu ne stoji. Moja je želja da saznate što!"


"U čast našeg Marka Pola, Korčulanina kojeg Talijani svojataju" prevaliti će čak 22 tisuće kilometara – preko Turske i Teherana, gdje planira posjetiti prijatelje s prijašnjih putovanja, do krajnjeg cilja, kineskog Kašgara, treba mu otprilike tri mjeseca, a sve zgode i nezgode s opasnog puta prepričava u dnevniku s putovanja pohranjenom na blogu.

Trenutno, iz iranskog Esfahana, grada iz 1001 noći, piše:
"Odvezli smo se do prvog parka i zalegli. Nije prošlo dva sata, možda sat, prije pola sata, najviše 15 minuta, do kad do nas nisu došli stanari iz obližnje kuće. Jedan nosi čaj i halvu od pistacije, drugi vadi motor iz garaže spreman da mi nađe sigurno mjesto za noćenje...to je Istok. Završili smo u parku Baghe Ghadir gdje me čuvala policija od jedan ujutro do osam. Sav slijepljen probudio sam se pod vedrim nebom i gledao stotine šatora unaokolo. Iranci obožavaju kampirati i roštiljati. Svaki slobodan trenutak koriste za to. I ne jebe ih kaj kampiraju u svom gradu. To je kao da ja, koji kao pripizdek živim u ogromnoj kući uz Maksimir, jednog dana povedem primadonu i malu prdicu da noćimo u maksimirskoj šumi. Tik do policije, mjesto su našla dva Landrovera Defendera i jedan novi Discovery. Englesko-švedsko-srpska kombinacija u Landroverima putuje, odnosno namjerava putovati, godinu dana. Jedan par, Milan i Pia, vraćaju se sa dvoje djece u Švedsku, dok je drugi par, Richard i Lina, prodao sve što ima u Švedskoj te traže mjesto gdje će dalje živjeti. I oni imaju dvoje male djece. Grci iz Discoverya su već godinu dana na putu. Akis i njegova žena snimaju dokumentarac o svom putovanju kao i prijespomenuti parovi. Nakon što sam pokupio bijesan skuter (netko od policajaca ga je noćas preparkirao) otišao sam do prvog caffe neta prethodno dogovorivši večeru sa ovom ekipom. Rekoh da ću im dofurati neku cugicu što ih je nasmijalo..."

Prije puta izjavio je da na putovanje ide kako bi otkrio "što se promijenilo u muslimanskim zemljama nakon 11. rujna 2001. godine i napada na newyorške blizance te kako ljudi na Istoku promišljaju o vjerskom i političkom raskolu koji se nakon toga dogodio", no svi zaljubljenici u putovanja znaju da su to samo izlike – on naprosto voli putovati, a na našu sreću, voli to i ovjekovječiti.

Na njegovoj službenoj stranici otkrivamo i druga njegova putovanja. Već je 1999. s kolegom Markom Račanom krenuo 'Putovima Inka' po Južnoj Americi, a nakon toga je 2000. automobilom odradio Maroko, godinu dana kasnije Kinu, 2002. Japan, a 2004. je ušao u legendu - po uzoru na starijeg Seljana Mirka, iscrpljen i izranjavan, a uporan kao mazga, za 84 dana propješačio je 2609 kilometara od Petrograda do Pariza, što je ukoričio u putopisu Meni je svaki dan nedjelja, koji mu je 2005. objavio Algoritam. Na predstavljanju knjige koje se održalo u prepunoj Booksi, imali smo priliku pobliže upoznati mladog putopisca koji na svojim putovanjima više pažnje posvećuje druženju s lokalnim stanovništvom, no što se zanima za standardne turističke rute, zbog čega su njegovi zapisi, ma koliko prozaični i intimni bili, uvijek zanimljivi mali portreti stranih nam kultura, zbog čega vam ga i preporučamo.

Sve što Boris objavi na blogu, a i više toga, imat ćete prilike vidjeti na jesen, kad bi dokumentarac s najnovijeg njegovog putovanja trebao biti prikazan na Zagreb film festivalu.

Više o Veličanu i njegovim dokumentarcima saznajte u intervjuu koji je dao za Filmski.net.

Marija Mladina