U tunelu usred mraka

Skoro svaki put kad krenem pisati urednički komentar imam osjećaj da se spuštam u septičku jamu. Jednom pišem o apsurdnom rezanju javnih budžeta za kulturu, jednom o napadu desničara na kulturna događanja, jednom o propasti književnog tržišta... Ne volim pisati o crnim i ružnim temama, ne uzbuđuje me kopanje po excel tablicama Ministarstva kulture ili desničarskim uvredama po Internetu, ali mislim da, ako želimo nekad živjeti u boljem društvu, o tome ne treba šutjeti nego treba govoriti otvoreno, izravno i bez ograde. Tu mi je vjeru, između ostalog, usadio i tjednik Feral Tribune. 

Gadni događaj kojim se ovaj put moram baviti smrt je Predraga Lucića, velikog novinara, pisca i čovjeka, suosnivača Ferala, autora koji je veći dio svoje karijere posvetio upravo kopanju po sranjima koja su se govorila i radila u Hrvatskoj 1990-ih naovamo. Lucić je svoj pjesnički talent i neizmjernu energiju podredio pretraživanju, izdvajanju i ismijavanju najgorih hrvatskih sramota. I od toga je stvarno znao napraviti pitu: tekstovi koje je pisao za Feral Tribune i objavljivao u svojim knjigama nisu samo duhoviti prilozi i dobar uvid u recentnu hrvatsku povijest, nego su i vrhunska politička književnost. 

A pisati političku književnost vrlo je teško i mnogi pokušaji završe neuspješno, bilo jer angažirani tekstovi djeluju usiljeno, bilo jer širi krug ljudi naprosto ne mari što određeno književno djelo ima za reći o dnevnoj politici. Prošlog utorka Ivan Tomašić je na primjeru Štiksovog Rezališta pokazao kako iznošenje 'ispravnih' političkih vrijednosti ne čini nužno dobru (političku) književnost, a Vlada Arsenić piše o "majstorskom" romanu Calypso Ognjena Spahića čija je vrlina i što "ne boluje od preterane ideologizacije, od banalnosti sociologije, od potrebe za neograničenošću kontekstualizacije u smislu 'tako je to kod nas', ili 'ovo je slika sveta/društva'." U razgovorima s gošćama Revije malih književnosti, pak, libanonska prozaistica Sahar Mandour i palestinska pjesnikinja Asmaa Azaizeh otkrile su da koriste pisanje knjiga za bijeg od potpuno politiziranog jezika svakodnevice. Ti primjeri pokazuju nam da dobra i poticajna književnost ima potpunu slobodu ne baviti se svojim neposrednim političkim kontekstom.

I Lucić je kao talentirani pjesnik i diplomirani kazališni redatelj imao slobodu i priliku odmaknuti se od svakodnevnih gluposti koje su tada, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, doista bile uznemirujuće. Međutim, jednom kad je Feral Tribune pokrenut, Lucić je napustio kazalište i posvetio se novinarstvu. Zašto? "Pa ne rade se novine iz lagodnosti, iz optimalnih uvjeta, iz rezultata ispitivanja tržišta... Rade se iz ludila koje je dokazano najpametnije pogonsko sredstvo."

Uz ludilo, Lucić je imao i druge potrebne vrline koje su činile njegovu političku književnost dobrom i efektnom. S jedne strane, tu je nevjerojatna dosljednost u odluci da se bavi konkretnim događajima i izjavama, makar to značilo da zajedno s Borisom Dežulovićem mora svaki tjedan iščitati sve tiskovine '90-ih u potrazi za silnim javno izgovorenim glupostima. S druge strane, tu je lakoća pisanja o teškim temama koja se odrazila u briljantnom humoru i igranju s formom popularnih, 'apolitičnih' pjesama. Time je Lucić svoje pjesme činio široko prepoznatljivima i humorno pitkima, a istovremeno bi nam u poznatu melodiju 'podvalio' najcrnje i najteže društvene traume. Naposljetku, tu je njegova odluka da svoje pjesme ne plasira prvenstveno putem knjiga, nego da ih uklopi u društveno kritičke novine kao što je Feral. Ta mu je pozicija proširila čitateljski doseg, ali i povećala pritisak da tekstove i fore producira u velikom broju s kratkim rokom za brzu upotrebu. 

Ukratko, Predrag Lucić mogao je ne pisati o dnevnoj politici i opet biti vrhunski umjetnik, što je i pokazao u svojim pjesničkim zbirkama Ljubavnici iz Verone (2007.) i Mjesec iznad Splita (2012.) u kojima je duhovito i melankolično obradio mitove o veronskoj ljubavi i splitskom gradu kroz pjesmopriče o zaljubljenim turistima u Veroni i splitskim redikulima. (Ljubavnici se mogu čitati na web stranici Sarajevskih sveski.) U tim je zbirkama Lucić pokazao jednako duhovitu, ali više lirsku i emocionalnu stranu svog pisanja.

Srećom imao je specifični talent, veliku volju i hrabrost da svoje pisanje, formu i sadržaj podredi misiji da ljudima približi društveno bitne teme. Pritom je pisao s takvom lakoćom, guštom i talentom da se njegovi tekstovi nikad nisu činili kao prazan poligon za ekspliciranje određenih vrijednosti ili kao težak vapaj nad gorkom sudbinom. Bavio se temama kojima se nitko nije htio baviti, ali tako da smo ga svi htjeli čitati. Svakog tjedna skakao je ne u septičku jamu, nego u bazen najgoreg nacionalističkog crnila i plivao sa smiješkom na licu. Zato smo se i mi, uronjeni u isto crnilo, mogli smijati.

Lucić je s kolegama (ponajprije Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem) mnogima od nas pomogao da shvatimo koliko je prokleto ludo društvo u kojem živimo, a pritom je pružio utjehu i nadu da u toj ludoj kući nismo sami, da se uvijek možemo cerekati u lice mraku – mraku kraja 1980-ih, nacionalističkih 1990-ih, tranzicijskih 2000-ih i dezorijentiranih 2010-ih. I konačna snaga njegove političke književnosti je u političkom tragu koji je ostavila – i nakon smrti autora, unatoč rastućem ludilu u Hrvatskoj i Europi, ludež će živjeti dalje.