Ma pusti pauka, stari...

Katkad, dok čitamo knjigu, misli nam naprosto odlutaju nekamo, pa se onda vrate na štivo i obično nije potrebno vraćati se na onaj dio koji ste pročitali samo automatski dok su vam misli bile tamo gdje su već bile. Izgubljeni dio priče poveže se, regenerira ili uopće nemate osjećaj da vam nedostaje. 

To je zbog toga što nam misli najčešće odlutaju na dosadnim, usporavajućim dijelovima knjige kao što su, na priliku, detaljni opisi okoliša ili vanjštine likova, pa se vaš mozak za to vrijeme može ili mora zabaviti nečim drugim. Primjerice pitanjem – može li Liverpool ove sezone do titule ili je Manchester City ipak prejak.

Ono što mi pomalo drsko zovemo dosadnim ili usporavajućim dijelovima knjige, autori uopće ne doživljavaju na isti način. Da bi oživjeli svoju priču, pisci se moraju baviti i najsitnijim detaljima, a kako oni vrlo dobro znaju da vrag i jest u detaljima, bez krzmanja će opisati svaku pjegicu na nečijem nosu ne bi li na koncu udahnuli život u svoj roman ili priču. 

Svejedno, izbirljivoj i razmaženoj lasici čitatelju svaka dlaka smeta, tj. dosadi. U romanu, bolje rečeno – noveli, Nit koja nas veže argentinske spisateljice Samante Schweblin suočeni smo s rijetkom pojavom  – najednom je važan ne samo svaki pasus, važna je svaka rečenica i riječ, pa čak i svaki zarez i točka. Misli bi tu i tamo ipak odlutale na obližnji pašnjak i bavile se barem nakratko nečim drugim, ali to u ovom slučaju nije moguće. Ako se ipak dogodi – poslušno se vraćate i ovaj put uz punu koncentraciju ponovo iščitavate propušteno.

Druga stvar – ovu novelu najbolje je pročitati u jednom dahu, bez pauze. Naime što: ova priča to od samog početka traži od vas i ako iz opravdanih razloga morate odložiti knjigu na neko vrijeme – ne osjećate se dobro zbog toga. Primjerice, zazvoni mobitel, najradije se ne bi javili, ali pošto smo tako izdresirani – moramo se javiti i, kad se javimo i upustimo u taj potpuno nevažan razgovor, shvatimo u jednom trenutku da su naše misli odlutale i umjesto razgovorom, bave se onim što se događa u knjizi!

E, na ovom valja čestitati autorici i ovom prigodom to, evo, i činimo. Scweblinici se ne sviđa da je čitamo tek tako, ne, ona zahtijeva punu pozornost, a pošto je natprosječno vješta – to joj i uspijeva.

Treća stvar koju vrijedi podcrtati: na omotu knjige u onim ficlekima u najmanje dva ili tri navrata spominje se kako je ovdje riječ o – trileru. To, dakle, nije istina! I po meni ovakvo grubo natrpavanje u žanr trilera uopće ne pomaže knjizi. Samanta Schweblin može živjeti gdje god joj se svidi, navodno je trenutno u Berlinu, ali ona ipak dolazi iz, po mojem skromnom mišljenju, najuzbudljivijeg književnog prostora – Južne Amerike. Sve ono najbolje što već godinama, desetljećima pronalazimo u južnoameričkoj književnosti, itekako je prisutno i u Niti koja nas veže. 

Po prvi put u povijesti rubrike Začitavanje, ne nalazim primjerenim ili potrebnim napisati makar i slovce o samoj radnji. Koga zanima – lako to može pronaći na stranicama izdavača ili u našoj rubrici gdje predstavljamo nove knjige. Kažem – koga zanima, ali najbolje je jednostavno uzeti knjigu i čitati. 

Nit koja nas veže prvoklasan je i unikatan, filigranski ručni rad izrađen do posljednje sitnice, Schweblin se preciznošću vrhunskog neurokirurga (kako sam sad sa zlatarskog najednom kliznuo na medicinski kolosijek!?), služeći se tradicionalnim, ali i najmodernijim književnim instrumentima, naprosto zajebava s emocijama čitatelja. Primjerice, zašto nas odmah, od prve rečenice, ne odvesti na sam vrh tjeskobnog vala i onda vidjeti koliko dugo nas može držati ondje.120 stranica! Dosta, taman – i nemojte se, dragi štioci, povesti za onom nezgrapnošću gdje vam ovo predstavljaju kao triler, pa onda pokušavati čitati u tom nekakvom trilerskom ključu. 

Ili kako bi Baron rekao citirajući The Beat Fleet: "Ma pusti pauka, stari…"

P.S.

Još jedna stvar po prvi put nam se događa ovdje u Booksi – ozbiljno razmišljamo o tome da Schweblinici pošaljemo obožavateljsko pismo. Vjerojatno na kraju nećemo, ali ozbiljno to razmatramo!