Začitavanje: 'Užici prokletih'

"jest, mračno je ovdje.
ne mogu otvoriti vrata.
niti otklopiti teglu džema.
ne mogu upariti ni par čarapa.
rođen sam u Andernachu 1920. i nikad nisam ni pomišljao
da će sve baš ovako ispasti."

Početak je ovo pjesme 'Sranje ne jenjava', jedne od neuvrštenih u brojne zbirke pjesama Charlesa Bukowskog. John Martin, utemeljitelj Black Sparow Pressa, uvrstit će je 2007. u The Pleasures of Damned zajedno s još 274 pjesme nastale u periodu između 1951. - 1993. godine. Je li to, kako stoji na naslovnici hrvatskog izdanja – Užici prokletih (Profil, Zagreb, 2011, prijevod – Damir Šodan), definitivni izbor poezije Charlesa Bukowskog?

John Martin bio je ne samo urednik i izdavač već i blizak Charlesov prijatelj, čovjek kojemu je stari namćor vjerovao možda više no ikom drugom u životu. Povjerovao mu je davne 1970. kad ga je ovaj nagovorio da se ostavi posla u pošti i napokon posveti isključivo pisanju i ostao mu vjeran do kraja. Dakle, ako John Martin kaže da su Užici prokletih definitivni izbor poezije Charlesa Bukowskog, mislim da mu se može vjerovati bez obzira što njegov najslavniji autor i godinama poslije smrti nesmiljeno objavljuje kao da je pronašao način da s onog svijeta (nekakva možda malo opuštenija verzija pakla) šalje svoje rukopise, a nova izdanja gomilaju se kao što ste gomila briselska pošta u pretincima Vlade RH s novim i još novijim popisima uvjeta koje moramo ispuniti prije pristupa u EU ili, ajde, kao što se s jeseni lišće gomila po maksimirskim stazama.

S Bukowskim izdavač je na minimalnom ili gotovo nikakvom riziku. Svaki naslov prodat će se prije ili kasnije i bez ikakve reklame. Svaka nova generacija iznova će i na svoj način otkrivati ovog pjesnika koji je, kako reče Leonard Cohen, 'i anđele spustio na zemlju'. Bukowski je ove naše prostore osvojio i poharao još davno, prije kojih tri-tri i pol desetljeća, sjećamo ga se u izdanjima zagrebačkog Augusta Cesareca i beogradskog BIGZ-a osamdesetih godina. Danas ga viđamo u koprivničkom Šarenom dućanu i beogradskom LOM-u, ali i drugdje.

Odavno se preselio i u svijet filma: Tales of Ordinary Madness (1981., Marco Ferreri), Barfly (1987., Barbet Schroeder), Crazy Love (1987., Dominique Deruddere), Factotum (2005., Bent Hamer) i još cijeli niz kratkih, dokumentarnih filmova ili live nastupa (There's Gonna Be a God Damn Riot in Here – čitanje poezije u Vancouveru 12.10.1979.).

Vidjeli smo Bukowskog u raznim oblicima, onako kako su ga doživljavali drugi i onako kako nam je sam govorio o sebi ne prešućujući ni ono što bi mnogi ili većina prešutjela. Ono po čemu je važna zbirka Užici prokletih (uz Tragediju lišća, Matica hrvatska, 1999. u prijevodu Borisa Marune, najznačajniji prijevod poezije Charlesa B. u Hrvata) jest način na koji ga ona pokazuje u njegovom najčišćem obliku, razotkriva ga onakvim kakav je stvarno bio, a prije svega ostalog Charles Bukowski bijaše – pjesnik.

"na kraju krajeva
ono što je najvažnije jest
koliko spretno
koračaš kroz vatru."

(s kraja pjesme 'Kako tvoje srce?')

F.B.