Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Naboj tijela i teksta

Large 13949330245 e4c92c8fba o Foto: Howard Freeman
Naslov knjige: Kintsugi tijela Autor knjige: Senka Marić Izdavač: Buybook Godina izdanja: 2018.
Ponedjeljak
06.04.2020.


Negdje na početku romana Kintsugi tijela autorice Senke Marić stoji svojevrsna uputa za čitanje: Ovo je priča o tijelu.

Uputa, jer Kintsugi osim "prve", intimne priče – o ženskom tijelu načetom karcinomom, podrazumijeva cijeli niz drugih priča s kojima ona interferira, koje prerađuje i podriva. Upućujući na krutost roda, evocirajući umjetnost, mitologiju, pa i filozofske perspektive, roman ispisuje priču o tijelu – prostoru ujedno privatnom i javnom – i to na tijelu i putem tijela protagonistice. Zahvaćenog, izrezanog i zamijenjenog silikonom. Tijela-projektora individualnog i kolektivnog.

Indikativno, već u uvodnoj bilješci (žensko) tijelo povezuje se s bijelim prostorom [on, među ostalim, upućuje na (ne)označenost, (ne)vidljivost, kontrastnost], pričom, pogledom i pucanjem:

"Kada zatvorim umorne kapke, otvara se čisti bijeli prostor
U sredini je tijelo kao drvo
Iz njega, na mjestima zarezanim žiletom
potekle su priče
Tijelo je u grču, priče opuštaju, ispuštaju pritisak
Jednostavno je:
Pod pogledom koža puca i sve skriveno se izlijeva...
"

Prije nego što nastavim, treba navesti kako je Kintsugi Senki Marić priskrbio nagradu „Meša Selimović" 2019. za najbolji roman iz prethodne godine na govornom području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Prije toga, uz eseje i prijevode, autorica je uglavnom objavljivala poeziju – ukoričenu zbirkama Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne. Usto, Marić uređuje portal za književnost, kulturu i umjetnost Strane, frekventni site regionalne književne scene. Osim fragmenata romana, na stranici se mogu pronaći autoričina poezija i eseji, od kojih su potonji, kao i roman, zainteresirani za žensku problematiku. Primjerice, Marić lik Medeje, uključen u Kintsugi, analizira u kontaktu s romanom Christe Wolf, Medeja Glasovi.

Što se strukture tiče, Kintsugi je svojevrsni vez, kronika bolesti protkana medicinskom dokumentacijom, analepsom – u obliku epizoda iz djetinjstva i mladosti, i snolikim pasažima. Što se posljednjeg tiče, mislim na stilski obilježene dijelove koji reflektiraju nesvjesno, ugrađujući mit u jezik (o) bolesti:

"Opet te noću posjećuju žene. Ovaj put dolaze jedna po jedna. (...) Crne su kao masline, onako kakvo bi bilo Crno more da je zaista crno.
Neke imaju prazne ruke i zakopčane su do grla. Ne znaš imaju li sise. Ne znaš šta se skriva pod njihovom odjećom, pod kožom. To su one što putuju kroz crvotočine vremena.
– Tvoje smo pramajke – kažu – u našim ćelijama je zapisana i tvoja bol, a ti našu nosiš u sebi. Doći će i druge. Da te naučimo.
To je rekla Medeja. Ona je došla prva od starih. Nije željela pričati o sebi." (str. 67.)

Na tom, organizacijskom planu, Kintsugi tijela je promišljen, uravnotežen tekst: glavni narativni pravac prati progresiju bolesti pripovjedačice/protagonistice (drugo lice jednine "pojačava" distancu između te dvije pozicije, izbjegava dnevnički efekt), a spomenuta retrospektiva (djetinjstvo, mladost) – upečatljiva i funkcionalna – u službi je svojevrsnog mračnog suspensea.

Pritom, funkcionalnost koju spominjem odnosi se na usklađenost tih epizoda s glavnom narativnom linijom; na njihovu prožetost tijelom, međuljudskom tjeskobom. U tom smislu, najbolji, najmučniji su portreti oca:
"Hodao je sporije, naginjao se na obje strane. Iz njegove desne nogavice nešto smeđe je kapalo na pod. Na stražnjici je imao veliku smeđu fleku. Smrad alkohola miješao se sa smradom onoga što nisi htjela priznati da znaš šta je. Tad su i tvoje prijateljice gledale u pod. Preplavio ih je tvoj stid." (str. 50.)

Također, prošaranost teksta medicinskim dokumentima (izvještaj o patohistološkom pregledu, opis kemoterapije, upute o lijeku) pridodaje oštrijem, realističnom dojmu. Tome, ako zađemo dublje, svakako doprinose stručna terminologija kao i direktivnost i sterilnost izraza. Ujedno, baš zbog toga, dokumenti djeluju fikcijski, izmješteno iz svakodnevnog jezika i svijesti.

Kao slabije uspjela mjesta pak pokazuju se spomenute dionice sna i polusvijesti – budući da likove svode na glasnike poruka [uglavnom o ženskoj solidarnosti i snazi (Meduza, Pentesileja)], raspolažu nekim općim mjestima (grudi i strijele Amazonki) i posreduju stilski neizbrušene poruke ("Zar si zaboravila da si dio našeg plemena? Ratnica. U srcu ti riču lavovi. I ti si kćer Aresa – govori Pentesileja." str. 68.)

Čini mi se da je puno snažniji efekt ostvaren atmosferom gotičke književnosti na početku romana; posjetiteljice junakinje, naime, još nisu imenovane, ledene su, zaodjenute u crveni brokat i crni humor ("Došle smo da prebrojimo sise, kažu", str. 43.) Usto, mogu govoriti i pjevati zatvorenih usta što je suptilnije, a originalnije rješenje od spomenutih, eksplicitnih mjesta.

A ako se vratimo na supstancu teksta – tijelo, Kintsugi se može označiti kao njegovo "kartiranje", detekcija točaka boli i užitka prisutnih u mesu kako osobe tako i društva. Te točke vezane su, među ostalim, za žensku spolnost (menstruacija, masturbacija), bolest (mučnina, obrijana glava, ožiljci – koji čine i imaginarij karcinoma) i obiteljske rasjede (ovisnosti, zlostavljanja). Bolest je pritom, s narativne strane, zahvalno rješenje, krivulja koju, među ostalim, uspostavljaju situacije tijela – bol, borba i oporavak. Pa iako je u tekstu mnogo naturalizma, spomenutu krivulju možda najbolje odražava motiv ženskih bradavica – oko kojih periodički kruže život i smrt ["...neprekidna priča o dvije bradavice. Sada i na desnoj, pod krastom, vidiš sitne roza tačkice, sitne iskre života. Znaš da te ništa ne može pobijediti." (str. 39.)]

S obzirom na rečeno, treba dodati i da je Kintsugi primjer društveno angažirane književnosti – budući da, ne samo obrađuje društveno relevantne teme, nego to čini kao neka vrsta tekstualnog alarma. Govoreći, dakle, o jednom tijelu, roman govori o tijelu – sjecištu praksi patrijarhata. O manifestnom aspektu tijela i o seksualnosti, o obiteljskim traumama. Neprestanom ženskom niveliranju osobnog i društvenog.

Govoreći o tijelu, napokon, roman govori o nakaznom (protagonistica se uspoređuje s Gregorom Samsom i dr. Octopusom), opet sugerirajući problem identiteta, isprepletenost društvenog i ličnog: "Počinješ da sumnjaš. Ja se raspada, rasipa u sitne beznačajne fragmente. Ne obećavaju mogućnost povratka cjelini." (str. 78.) Pritom autorica vrlo rijetko ispušta iz vida priču, naboj i okvire riječi. U tom svjetlu, naslov romana može se tumačiti autopoetički, kao oznaka teksta koji se uspostavlja na pukotinama tijela (ljudskog, društvenog, diskurzivnog), ističući ih oštro-mekim jezikom. U određenoj mjeri, kao što kintsugi ističe pukotine predmeta.

Stilski, što je već pokazano, roman (kao da) je pisan brzopotezno, kratkim rečenicama koje doprinose čitljivosti, "elastičnosti". Usto, riječ je o stilu koji korespondira s dinamikom bolesti a, kao i u stvarnosti, zaustavljaju ga trenuci, bljesci pjesničkog jezika ("Vrijeme je čekanje. Čekanje nalaza koji će odrediti putanju budućnosti. Limfne žlijezde su kockice bačene u rulet.", str. 21).

Kao što sam navela iznad, roman ponegdje trpi od deklarativnog i deklamativnog; da je bilo volje da se na mjestima reducira, imali bismo, vjerujem, sasvim gust tekst. Pa i posljednji ulomak – pisan u funkciji epiloga, zapisa o katarzi – mogao je biti pročišćen. Čini mi se, naime, kako bi pelješki pejzaž, kontakt prirode i, sada zdravog, tijela – bez suvišnog tumačenja ("Usavršila si vještinu gubljenja. Naučila propuštati bol kroz sebe kao kroz sito." str. 119.) – efektnije zaključili roman. Ipak, i uz to, riječ je o dobro oblikovanom i pripovjedački uspjelom tekstu koji secira tijelo poput instrumenta.

Za kraj, iako je tamo riječ o drukčijem nasilju nego u romanu, uočavam izvjesnu paralelu između energije i "tjelesnosti" Kintsugija i pjesme Suggestion vošingtonskog benda Fugazi. Pogotovo kad "eksplodira" stihovima "I've got some skin / You want to look in (?)".

(U nastavku izvedba s Amy Pickering iz benda Fire Party.)

Foto: Howard Freeman, licenca.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu