Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija
Piše: Dunja Ilić

Što je autor htio reći?

Large evan dennis i  in3cvejg unsplash

Evan Dennis; Unsplash.

Naslov knjige: Oneiricon Autor knjige: Omer Rak Izdavač: V.B.Z. Godina izdanja: 2021
Utorak
14.06.2022.

U blic intervjuu koji je nedavno dao za ovaj portal, autor iz Šibenika Omer Rak, na pitanje kako bi opisao svoj najnoviji roman jednom rečenicom, odgovorio je ovako: ukupno 277 stranica teksta između dviju tvrdih korica. Mada obično ne čitam šta je autor rekao o knjizi o kojoj tek treba da pišem, u slučaju Oneiricona odlučila sam da napravim izuzetak jer je ključno pitanje koje se postavlja nakon ovih 277 stranica teksta upravo – šta je autor, implicitni, pravi, kako god želite, hteo da kaže. Ukoliko bi ja trebalo nekome da opišem Oneiricon u jednoj rečenici, usput, rekla bih da je to roman na jednu veoma savremenu i veoma zapaljivu temu (nazovimo to, ukratko, #metoo temom), koji ipak toj temi pristupa kao da nije ni savremena ni zapaljiva. Disclaimer: autor verovatno ne misli da je ovoj temi pristupio relativno lagodno. Šta u ovom slučaju znači lagodno? Znači, bez svesti da se upušta u pisanje knjige o kojoj, ako dopadne u prave ruke, može biti prilično oštro suđeno, svidelo se to njemu, vama, meni ili bilo kome, ili ne.

Glavni junak i pripovedač Oneiricona je neimenovani profesor Umetničke akademije, čiji prijatan samački život, koji provodi na izložbama, pišući lukrativne članke za razne publikacije, ili u krevetu sa studentkinjama, kreće nizbrdo kada ga jedna od tih studentkinja, Kora, optuži za silovanje. Ipak, ovo nije Sramota Dž. M. Kucija – iako se studentkinja branila samo ćutanjem, ono što je naš profesor uradio može se smatrati silovanjem i po većini konzervativnih kriterijuma (smatra to silovanjem i profesor sam), a uprkos tome, on svoj posao gubi bez drugih posledica, tako da javnost ni ne zna koji je pravi razlog njegovog odlaska s Akademije. Mada Sramota neizbežno pada na pamet kada čitamo Oneiricon, između ova dva romana postoji, u stvari, malo sličnosti – Sramota je pisana s očigledno veoma pomnim obraćanjem pažnje na sve detalje, pozitivne i problematične, onog što sam nazvala #metoo temom (a što se 1999, kada je Kucijev roman objavljen, tako još uvek nije niti zvalo, niti se o tome puno govorilo); Oneiricon, s druge strane, kao da je pisan upravo u nekom prošlom vremenu u kome je ova tema još uvek bila samo jedna među mnogima.

Svakako da postoje mnogi detalji koji ovi priču stavljaju u sadašnji trenutak – egzibicije savremene umetnosti i feminističke kritike; profesorova dosledna upotreba rodno neutralnog jezika tokom čitavog romana; činjenica da je on uopšte otpušten. Ali ovi detalji ulančavaju se u niz koji na kraju od romana čini triler s primesama horora i fantastike, kome je #metoo tema više povod nego uzrok, isto kao što bi to bila, na primer, pljačka kuće. A zašto je to problem, pitaće neko. Sniziti ozbiljnu i važnu temu na nivo trilera uvek je problem – za početak, za kvalitet samog dela koje, banalizacijom i bagatelizacijom aktuelnih problema onda i samo postaje neaktuelno, i, s literarne tačke gledišta, suvišno, samo jedan u nizu proizvoda na polici s trilerima.

Junak-pripovedač Oneiricona antijunak je u pravom smislu te reči – on je silovatelj. To je suštinski mizogin, patrijarhalan muškarac koji smatra sebe ljubiteljem žena i veoma modernim. On je svestan svojih „slabosti“, što, u njegovim očima, iskupljuje sve njegove grehove: „Vođenje ljubavi sa studenticama, osim puke fiziološke potrebe, dopunjavalo je i izgrađivalo na najbolji mogući način moj umjetnički credo i osnaživalo ga u ritmu pumpanja vlastitog mi ega.“ (str. 28.) On se izražava neverovatno kitnjasto, što je uspešan i ubedljiv detalj u njegovoj karakterizaciji – on je, zapravo, opšte mesto vredno prezira – i što funkcioniše kao dodatni sloj njegovog pravdanja. On sebe smatra Panom, a broj perifraza reči „silovanje“ koje nam na ovih 277 stranica nudi ogroman je, npr. „Ne mogu i ne želim poreći da me je snažan magnet Korine nevinosti [...] privukao toliko silovito da se nisam mogao oduprijeti i da me je divlji vihor strasti ponio kao suhi list te da je zato svaki pokušaj mojeg otpora unaprijed bio osuđen na propast“ (str. 49., kurziv dodat). Doduše, kao što sam već pomenula, on često silovanje naziva i jednostavno silovanjem. Istovremeno, on ne propušta da kaže „umetnik ili umetnica“, mada mu se nekad potkrade ono „ljudi i žene“.

Kao karakter, neimenovani profesor zaista je veoma ubedljiv, a njegovi dalji postupci – emotivno, ali samodopadljivo dobročinstvo prema don Aureliju, svešteniku s kojim ostvaruje neočekivanu vezu nakon što mu se ovaj za praznik pojavi na vratima; nepromišljeno pozajmljivanje novca; kukavički beg sa mesta saobraćajne nesreće koju će izazvati – uklapaju se u njegovu odbojnu ličnost. Na momente, ipak, njegova ličnost zapravo postaje gotovo simpatična zbog budalastih situacija u koje zapada – osim ako jako dobro ne pazite da uvek imate na umu kako je vaš šarmantni pripovedač silovatelj.

Sama po sebi, ova pripovedačka situacija veoma je literarno i fenomenološki zanimljiva. Bilo da je taj efekat nameravan ili ne, ona nam pokazuje da je vrlo lako prepustiti se slatkorečivosti uspešnog muškarca i zaboraviti da je silovanje silovanje i onda kada se dogodilo u kancelariji, ateljeu, učionici, i onda kada ga je počinio ugledni član društva, a ne nekakav zapušteni „manijak“ koji presreće žene dok se po mraku vraćaju kući. Zbog devojčine institucionalne podređenosti muškarcu koji ju je silovao, kao i činjenice da neke druge devojke same biraju da imaju seks s tim istim muškarcem, premisa Oneiricona veoma je dobra za istraživanje svih nijansi #metoo teme. Ali, insistirajući na fantastici koja nije baš skroz ni fantastika (kraj romana nešto je nemoguće, ali ne istinski „fantastično“, misteriozno, onako kako to opisuje Cvetan Todorov), na mitologiji (Pan, religija uopšte) koja nigde zapravo ne vodi, na „snolikosti“ na koju aludira naslov (oneiricon = sanovnik) i koja anticipira kraj ali se u tome i iscrpljuje, na trilerskim ubistvima i bekstvima, Rak potencijalnu snagu teme, zamisli i junaka rasplinjava u rezultat koji se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep.

Ukratko i s željom da spoileri budu minimalni, roman se završava krajnje agresivnom osvetom silovane Kore koja će našeg profesora prinuditi da ostatak života provede zavistan od njene milosti, fizički nesposoban. U ovim okolnostima – zapravo, sada kada je nesposoban za seks – on će Koru i zavoleti, a čini se, i ona njega. Ali kako sve ovo shvatiti? Raku se ne može zameriti nekakav očigledan ili nameravan antifeminizam u pisanju o feminističkoj temi. Njegov junak na svakom koraku je ironizovan, mada je ta ironija više humoristička nego cinična. Na nivou romana, najveća je ironija verovatno u tome što se Kora, koju profesor sve vreme zamišlja kao nežnu, „nevinu“ devojku, zapravo pokazuje kao jaka ličnost koja ume da se postara za sebe i koja je „nevina“ samo iz perspektive patrijarhalnog muškarca – ona je, u trenutku silovanja, u srećnoj lezbejskoj vezi. Ipak, ova se potencijalno značenjski jaka ironija iscrpljuje u nekakvom ko-se-zadnji-smeje efektu, gotovo kao da je Rak imao nekog konkretnog profesora na umu. Korin potencijal da postane figura koja je za sebe kreirala prostor slobode van patrijarhata neostvaren je ona ostaje samo „osvetoljubiva lezbejka“, funkcija u trilerskoj priči o sunovratu uglednog muškarca.

Značenje čitavog romana u tom smislu je zapravo diskutabilno; tačnije rečeno, ono nam izmiče. Osim faktički, šta sve ovo što smo pročitali znači, u kontekstu knjige i širem društvenom kontekstu? Korina osveta možda bi se mogla shvatiti kao osveta žene u svetu u kome za nju nema pravde; uostalom, još jedan junak u romanu, čija je funkcija polu-mitološka, slično je prošao od žene koju je silovao. Ali Kora je mogla da traži više od profesorovog otkaza, koji je za nju bio dovoljan da ćuti, očigledno, samo kako bi mogla ona lično da mu se osveti. Da li je Kora snažna junakinja koja preuzima stvari u svoje ruke, gotovo i sama mitološka ličnost, ili pak monstruozna osvetnica koja implicira navodnu neumerenost kazne koja u poslednje vreme zna da zadesi seksualne nasilnike? Rekla bih da Kora nije zamišljena ni kao jedno ni kao drugo, a Rak gotovo sigurno ne implicira da je profesor preoštro kažnjen. Ali šta on implicira, i da li implicira išta? Jedini, ili barem pravi razlog zbog kog Kora na početku traži samo profesorov otkaz, jeste kako bi se roman mogao razvijati u trilerskom pravcu i završiti onako kako se završava.

Rakov fokus na zaplet problematičan je jer ideologiju romana praktično prepušta čitaocima. Da li su Korina i profesorova sudbina ograničene na ovaj poseban slučaj, ili treba da nam kažu nešto o svetu? Da li nam Rak poručuje da muškarac može voleti tek kada mu alatka, kako je često naziva, bude onesposobljena – kada ga žena „kastrira“? Ili je to autorov način da dodatno ismeje svog pripovedača, a i junakinju? A gde se u sve uklapa priča o savremenoj umetnosti i formulacija profesorove kazne kao „umetničke instalacije“? Mnoga pitanja na kraju Oneiricona ostaju bez odgovora, ali ne kao posledica značenjske dinamike koju tekst kreira, već kao posledica njegove idejne nedovršenosti. To je ujedno i ono što Raka najviše izlaže negativnom sudu feminističke kritike, kojoj bi se, i pri najdobronamernijem čitanju, zanemarivanje važnih pitanja moglo učiniti uvredljivim. Trilerska usmerenost romana kao buldožerom prelazi preko važnih tema od kojih je sačinjen, sravnavajući ih sa zemljom i dovodeći u istu moralnu ravan muškarce čijim životom upravlja isključivo seksualni nagon, žene čijim životom upravlja osveta, umetnost koja je ne zna se kud zabrazdila, političku korektnost u izražavanju i ophođenju koja je očigledno samo privid, površina.

Ako su svi podjednako kritikovani, ili barem podjednako ismejani, jedino što se ismeva jeste nekoliko važnih i aktuelnih tema, a to nije naročito progresivno, niti za rezultat ima uspešno književno delo. Humor je nekad oslobađajuć, nekad prikriveno reakcionaran, isto kao i žanr trilera, ili kao fantastika. Na kraju, Oneiricon je u najmanju ruku naivna knjiga, čija je poruka da je tema kojom se bavi podjednako važna kao i bilo koja druga – poruka koja je, na kraju krajeva, ipak poruka, i to ideološka.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu