Prema novim epidemiološkim mjerama klub Booksa poslužuje kavu za van svaki dan (osim ponedjeljka) od 11 do 17h. / You can order coffee to go every day (except Monday) from 11am to 5pm.
Close
Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Dinko Kreho

U ranim danima pandemije

Large bo kim ubzk2ynbtom unsplash Bo Kim; Unsplash.
Naslov knjige: Virus in fabula Autor knjige: Leo Rafolt Izdavač: Meandar Godina izdanja: 2020
Utorak
05.01.2021.

"Pisanje bez distance uvijek je riskantno. Ali život na distanci još je rizičniji”, čitamo u epilogu knjige Lea Rafolta Virus in fabula, posvećene medijskim odjecima i reprezentacijama globalne pandemije virusa COVID-19. Svestrani zagrebački teoretičar književnosti i kulture, voditelj Centra za interdisciplinarna istraživanja u umjetnosti i znanosti, dao si je u zadatak da o virusnoj pošasti iz 2020. piše i promišlja bez komfora povijesne distance i naknadne pameti: kako doznajemo iz popratne bilješke, rukopis Virusa dovršen je 4. svibnja, dok je knjiga tiskana već u lipnju. Dodatno zanimanje pritom pobuđuje činjenica da je Rafoltova knjiga objavljena u Meandrovoj teorijsko-esejističkoj džepnoj biblioteci Drugi smjer – koja je, premda izlazi u ritmu od tek jednog-dva naslova godišnje, posljednjih godina u Hrvatsku donijela i iznimno važne nebeletrističke tekstove kakvi su Sveučilište u ruševinama Billa Readingsa, Muze Jean-Luca Nancyja ili Granice kritike Rite Felski.  

Napisao sam da se Rafolt bavi medijskim reprezentacijama pandemije, ali to nije posve precizno određenje: njega, kako i naslov knjige sugerira, zapravo zanima njena narativizacija. Kako nezaustavljivo širenje novoga žilavog virusa postaje priča, kako se ta priča prenosi i razvija, kakve narativne forme poprima i kako se one reproduciraju, da bi se širile u medijima uporedo sa zarazom? Ovim i ovakvim pitanjima Rafolt pristupa iz multidisciplinarnog očišta – kroz prizmu filozofije, teorije medija, studija kulture, antropologije, itd. – ali sve vrijeme evocirajući i osobno iskustvo, bez zazora od prvoga lice jednine i (pre)ispitivanja vlastite pozicije. Ipak, knjiga u konačnici ne pretendira na to da bude narativizacija narativizacije, tj. da postane priča o korona-priči: takav poduhvat bilo bi teško očekivati ne samo stoga što je pisana u tako “ranom” razdoblju pandemije, nego i zato što obuhvaća svega 162 stranice džepnog formata. Zauzvrat, riječ je o devet eseja čvrsto povezanih zajedničkim tematsko-motivskim preokupacijama, kao i trenutkom i situacijom u kojoj su nastali; uvjetno bismo ih mogli odrediti, kako to u recenzentskom blurbu čini Maša Kolanović, i kao neku vrstu monografije.  

Međutim, Rafolt i na tako malom prostoru uspijeva postići hvalevrijednu tematsko-motivsku “gustoću” i slojevitost. On gotovo u istom dahu emfatično raspravlja, među ostalim, o problematici brojeva i statistike, o vlastitim snovima za vrijeme karantene, o filozofskim polemikama s početka pandemije (Agamben, Nancy, Badiou, itd.), te o načinu na koji sama struktura društvenih medija formalno oblikuje pripovijest o epidemiji. Osobno mi je upravo esej posvećen potonjoj tematici, naslovljen Hešteg semioza, jedan od najinspirativnijih u knjizi: polazeći od vrtoglavog uspona heštegova vezanih uz koronu, on ispituje fenomen heštega kao institucije koja "podriva samu narav jezičnog znaka", budući da nema drugog označitelja osim simbola (#) i da vlastiti identitet formira "jedino na temelju neke provizorne, često i posve slučajne sličnosti". Ovakva razmatranja, koja nerijetko prerastaju i u (mikro)eseje-unutar-eseja, za mene se nameću kao glavni forte knjige – autor Virusa, drugim riječima, najuspješniji je onda kad mu fabula o virusu služi kao povod i poticaj za razmišljanje o različitim medijskim i kulturnim fenomenima na njenim marginama. U tekstu Novi poredak humanosti: #ostanidoma on se diskretno priključuje brojnim kritičarima heterodoksnih stavova Giorgia Agambena o “izumu epidemije”, uz zapažanje: "Kriza je, čini se, vrijeme za obračun s najvećima." U eseju Strah od decimalnih brojeva Rafolt pak povodom katastrofičnih izvještaja iz Italije promišlja opsesiju kvantifikacijom karakterističnu za današnji kapitalizam; "Statistika ovdje puno toga otkriva, no, istodobno, većinu toga vješto prikriva", primjećuje.

Kao meritum ovih tekstova valja istaknuti i njihovu senzibiliziranost za sličnosti, razlike i općenito dijalektiku globalnoga i lokalnog (hrvatskog i "regionalnog") konteksta. Drugim riječima, autor ne preuzima ni ulogu pasivnog promatrača događanja u "velikom svijetu", kao iskustva implicitno normativnog za sve, niti se zatvara u specifičnosti našega rubnog iskustva i mikrokozmosa. Zvuči kao zdravorazumski zahtjev, no u vrijeme kako medijskoga, tako i akademskog i teorijskog (auto)kolonijalizma, tako se nijansirani pristupi ne susreću baš često. Pritom, Rafolt piše jednostavnim i odsječnim stilom, kratkim i svedenim rečenicama, inkorporirajući opsežnu teorijsku aparaturu na način da ona ne opterećuje tekst, tako da ovaj ostaje u registru eseja "za širu publiku". Zamjerka bi, zauzvrat, išla odluci – vjerojatno prvenstveno uredničkoj – da se bibliografski izvori navode u samom tijelu teksta, u zagradama, kao što je to običaj u društvenim znanostima. S obzirom na mali format knjige, takvo grafičko rješenje oduzima tekstu na preglednost i povremeno izaziva zamor; čini mi se da bi, primjerice, endnote (možda i nakon svakog teksta pojedinačno) u tom smislu bolje funkcionirale. 

U trenutku kad završavam ovaj osvrt, Hrvatska se nalazi u drugome, blažem lockdownu, koji će zahvatiti i 2021. O novom koronavirusu navodno znamo nemjerljivo više negoli na proljeće, a kraj vanrednog stanja ipak se ne čini ništa bližim. "Globalizacija" korone u međuvremenu je u većim i bogatijim kulturnim sredinama inspirirala pravu lavinu literature svih rodova i žanrova – dakako, često suspektne kvalitete. Globalno notoran i često ismijavan slučaj je Slavoja Žižeka, koji je već sredinom ožujka isprobanom cut-and-paste metodom remiksa vlastitih tekstova ponudio svoj doprinos promišljanju pandemije, no u trci da se intelektualno "nakači" na aktualnu epidemijsku temu Žižek nipošto nije usamljen. U tom se smislu poluperiferni, provincijalni položaj u kojem se nalaze naše književnosti i kulture ispostavlja gotovo kao sretna okolnost: s jedva postojećim tržištem knjiga, usred kontinuiranog kolapsa literarnog polja, gotovo je nemoguće (u) književnoj produkciji nametnuti i eksploatirati ikakav komercijalni trend, pa tako i ovaj pandemijski.

U takvim okolnostima, vrlo solidno i inspirativno štivo kakvo je Virus in fabula lakše dobija medijski prostor i put do čitateljstva. Dodatnu legitimaciju u književnom polju knjizi je priskrbila nagrada Zvane Črnja za najbolju esejističku knjigu – ali su Pulski dani eseja, na kojima joj je trebala biti uručena, otkazani zbog novog vala virusa. Možda i ova paraliterarna činjenica može poslužiti kao dobar poticaj, pa i preporuka za njeno (ponovno?) čitanje.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu