Brutalan prikaz svima poznatog

Karl Ove Knausgård, relativno još mlad autor (1968.), privukao je pozornost knjiškog svijeta već svojim prvim romanom Ute av verden (1998.) za koji je dobio Nagradu norveških književnih kritičara. Den norske Kritikerprisen for litteratur dodjeljuje se od davne 1950., a ovo je bio prvi slučaj da je nagrađen debitant. 

Šest godina poslije uslijedio je roman En tid for alt, a od 2009. do 2011. izlazi šest dijelova epskog djela Moja borba (Min kamp). Samo u Norveškoj, zemlji koja broji tek nešto više stanovnika od Hrvatske, Moja borba prodana je u nevjerojatnih pola milijuna primjeraka. Za prvu knjigu heksaloga osvaja Nagradu Brage, tjednik Morgenbladet proglašava je knjigom godine, a tu je i cijeli niz nominacija i finala. Među ostalim našla se i na širem popisu IMPAC-a, a druga knjiga dohvatila je prošle godine finale Independent Foreign Fiction Prize.

Sve ovo, a naročito činjenica da svaki deseti žitelj Norveške danas ima barem jedan od šest dijelova Moje borbe, neminovno je moralo zainteresirati i ostatak svijeta. Do danas Knausgårdova 3500 stranica teška pripovijest prevedena je (ili se još prevodi) na 23 jezika.

Dakako, na red je došla i Hrvatska – tijekom prošlog mjeseca izdavač Oceanmore poslao je u knjižare prvu knjigu. Valja odmah istaknuti odličan prijevod mlade Anje Majnarić koja će, kako sama navodi u razgovoru za tportal, sigurno potpisati i naredna dva nastavka, a mi se nadamo – i preostala tri.

U trenutku kad se Moja borba probila do Booksinog stola, toliko smo već pročitali i čuli o njoj da nam se učinilo kako nam je došla knjiga nekog našeg bliskog prijatelja ili rođaka koji svakodnevno navraća na kavu u Martićevu 14d. Htjeli mi to ili ne, očekivanja su također bila velika – kritičari sa svih strana svijeta, ali i mnogi značajni književnici, napisali su hvalospjeve. Pribrojimo li ovome i kontroverze koje su od početka pratile Moju borbu (optužbe za klevetu, razvod braka, pa čak i prijetnje smrću), nije teško dati za pravo našem redaru Damjanu koji je, dok smo okupljeni u officeu buljili u to čudo od knjige, izjavio – 'Ovo je vjerojatno najiščekivanija knjiga u povijesti Bookse'. 

Prašina (možda bolje reći – oluja) koja se digla oko ovog Prousta našeg doba nadmašila je sve, pa čak i famu oko Houellebecqa ili Franzena. Otvorio sam knjigu u namjeri da tek provirim u taj svijet. Čitat ću je, pomislih naivno, kad dovršim ono što upravo čitam. U tom prvom mahu pročitao sam blizu 200 stranica i sutradan se već našao na posljednjoj, 381. stranici. Nije to, priznajem, moj tempo – u prosjeku pročitam 50-60 stranica na dan, i to u dva-tri navrata. 

Moja borba ima snagu razornog uragana. Ne izgleda tako na prvi pogled, Knausgård priča o životu, obitelji, odnosima s roditeljima (u prvom dijelu otac je ipak centralna figura), bratom, prijateljima, piše o djevojkama, školi, u dva navrata vraća se u vrijeme nastanka knjige gdje piše o sebi – suprugu i ocu – dijeli s nama svoja razmišljanja o književnosti i glazbi. 

Sve su to naizgled posve normalne stvari pisane jasnim, direktnim jezikom očišćenim od svih ukrasa i sve ste vi to već negdje čitali ili vidjeli ili proživjeli, ali ne ovako. Ne na ovaj način. Knausgård je brutalan, iskren i uvjerljiv do granice podnošljivog.

Legenda kaže: jednog dana u veljači 2008. ili koje već sjeo je i, umoran od fikcije, jednostavno počeo pisati o sebi, svom životu i svijetu koji poznaje, uporno iz dana u dan i bez ikakve zadrške ili potrebe da nešto ukloni ili uljepša. Nije se zamarao sitnicama tipa – koliko će mu vremena i prostora dostajati za ispunjenje nauma. Samo je pisao i pisao. U jednom od intervjua navodi kako u Mojoj borbi itekako ima fikcije, ali ovdje te dijelove jednostavno ne razlikujete od onoga što je stvarno. Ta 'lažna sjećanja' ili 'slike koje nisu stvarne', kaže Knausgård – "imaju identičnu snagu kao i one stvarne, a linija među njima posve je porozna."

Knausgård je očigledno bio spreman platiti cijenu, na koncu je i platio. Moja borba poput skalpela je razdijelila njegov život – rastao se od prve žene, obitelj s očeve strane ne može bez osjećaja mučnine ni pomisliti na njega, odselio se u Švedsku gdje živi sa svojom drugom suprugom i njihove četvoro djece. 

Književni rezultat svega tog zapanjujući je. Moja borba zaposjeda čitatelja poput natprirodne sile. U prvih 160-ak stranica osjećaj nekakve nadolazeće katastrofe stalno raste, prisutan je i u najbezazlenijim dionicama i, baš kad pomislite da bi mogli malo odahnuti – započinje drugi dio. Malj koji je u prvom dijelu samo uzimao zamah napokon će se spustiti – i smlaviti vas uistinu rijetko viđenom snagom.

Vijest o smrti oca koji se prometnuo u teškog alkoholičara, putovanje s bratom u rodni grad i čišćenje kaosa koji je ostao nakon oca, te pripreme za sprovod – to je otprilike sve i opet se ne doima kao nešto van pameti. Čitali smo, gledali ili sami proživljavali slične, pa možda i gore stvari, ali ne ovako. Ne na ovaj način. Knausgård je majstor detalja, od mnoštva sitnih fragmenata gradi upečatljive, često uznemirujuće prizore krcate tjeskobom (naročito u drugom dijelu knjige). 

Prvi dio Moje borbe nadmašio je sva naša stvarno vrlo visoka očekivanja. Iskreno, ništa vas ne može pripremiti na Moju borbu, nikakva kritika, hvalospjev, godine i godine čitateljskog staža, ni sva fama koja se digla oko ove knjige, baš ništa. Kad jednom otvorite knjigu i počnete čitati – sve ono što ste prethodno znali o njoj past će u vodu. 

Ako ste od onih kojima ide na živce kad svi, ali baš svi govore o nekoj knjizi, bez obzira jesu li je čitali ili su samo čitali o njoj, službeno vas umoljavamo – u ovom slučaju to mirne duše možete zanemariti. Moja borba je potpuno drugačija vrsta remek-djela. Ne znamo još točno kakva, ali ne možemo dočekati drugu i sve preostale runde. Iako smo i nakon prve na rubu nokauta.

Prijedlog: ostaviti sve i bez odgode pristupiti čitanju.