Iskorak iz mraka

Švedska književnica Linda Boström Knausgård (1972.) debitirala je knjigom poezije Gör mig behaglig för såret još 1998., uslijedila je zbirka kratke proze Grand Mal (2011.), pa onda i tri romana: Heliokatastrofen (2013.), Dobrodošli u Ameriku (2016.) i Oktobarsko dijete (2019.).

Od 2007. do 2017. bila je u braku s Karlom Oveom Knausgårdom, norveškim autorom koji je upravo u tom razdoblju, prije svega zahvaljujući šestodijelnom romanu Moja borba, izrastao u svjetsku književnu senzaciju. Kao i mnogi drugi iz Karlovog života, Linda je postala dijelom jednog od najprodavanijih i načitanijih romana u novijoj povijesti norveške književnosti. Ne samo dijelom, Linda Boström spada među najvažnije likove ovog suvremenog literarnog realityja. U stvarnom životu njezin značaj za Karla je neprocjenjiv. Moje borbe bez Linde ne bi bilo – ona je bila tu od početka do kraja i to uz četvero djece i sve druge probleme koji su potanko opisani u njegovoj knjizi.

Poslije svega, valjda u trenutku kada su oboje došli do krajnjih granica izdržljivosti, njihovoj ljubavnoj i bračnoj priči došao je kraj. Vjerojatno je to u neku ruku i očekivan rasplet. Linda je kao autorica postojala i prije Knausgårda, bila je to za vrijeme njihove veze i nastavila je to biti i poslije njega. Oktobarsko dijete njezina je prva knjiga nakon razlaza s Karlom i već zbog toga privukla je veliku pozornost. Nekako su svi očekivali da će to biti svojevrstan Lindin odgovor na Moju borbu – književni lik ispričat će svoju verziju priče. Međutim, nije ispalo tako i dobro je što nije. Oktobarsko dijete knjiga je koja nije mišljena, niti pisana kao nekakav odgovor bivšem mužu.

Dakako, on je prisutan, ali ovaj roman prije svega je duboko intimna i potresna ispovijest žene koja cijeli život pokušava nadići svoj vlastiti mrak i pronaći mjesto za sebe. Lindi je dijagnosticiran bipolarni poremećaj, često je boravila u psihijatrijskim ustanovama, a u Oktobarskom djetetu otvoreno, među ostalim, progovara o jezivim iskustvima prisilnog liječenja elektrošokovima. Jedna od posljedica ovakvog tretmana je i gubitak pamćenja. Kroz razgovore s osobljem odjela Linda se uspijeva vratiti u doba djetinjstva i mladosti. Uz majku glumicu i oca koji je značajan dio života također proboravio po različitim ustanovama, te brata, majčine prijatelje, pokojeg dečka i profesore koji često nisu pokazivali ni minimum razumijevanja, ona je najčešće prepuštena samoj sebi.

U Oktobarskom djetetu Linda Boström ne nudi nikakav novi reality, niti njegov nastavak, ne obračunava se, ne polemizira, niti optužuje. Pripovijedati iz pozicije osobe koja se pokušava osoviti na noge i prigrliti život, koja sa strepnjom čeka posjet djece i ponavlja njihova imena bojeći se da bi ih mogla zaboraviti, dovoljno je teško i bolno.

Jednom je, ne misleći stvarno tako, Karlu spomenula mogućnost raskida, a on je to objeručke prihvatio i priznao da već neko vrijeme i sam razmišlja o tome. Tako je bilo i kao i mnogo puta prije u životu imala je što reći, ali je odšutjela. O kojem god dijelu života piše, ni u jednom trenutku nema namjeru sebe prikazati žrtvom. U jednom trenutku dvoje ljudi ne mogu zamisliti život jedno bez drugog, u drugom – jedini izlaz vide u razlazu. Između ta dva trenutka često prođu i najbolje godine.

Linda je kao autorica postojala i prije Knausgårda, isto tako postojala je i kao osoba, njezin život na stranicama Moje borbe samo je refleksija – odraz u zrcalu drugoga, prava, izvorna Linda nalazi se na stranicama Oktobarskog djeteta. I svim njenim prošlim i budućim knjigama kojih će sigurno biti.

Preporuka svima, pa tako i onima koji nisu čitali Moju borbu.

F.B., 17. veljače 2021., Zagreb 

Foto: Bjørn Erik Pedersen; Wikimedia Commons.