Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250
Piše: Sara Tomac

Klaustrofobija života na margini

Large dizajn bez naslova  14

Iz filma Alice in Wonderland (1951.)

Naslov knjige: Magnetno brdo Autor knjige: Réka Mán-Várhegyi Prevoditelj: Lea Kovács (mađarski) Izdavač: V.B.Z. Godina izdanja: 2020
Petak
26.02.2021.

Nakon što na početku romana Magnetno brdo izlaganje sveučilišnog profesora na znanstvenoj konferenciji svojim prosvjedom omete grupa djevojaka, pomislila sam da će radnja knjige biti bliska aktualnim razotkrivanjima seksualnih zlostavljanja i uznemiravanja na fakultetima, možda najkonkretnije na Filozofskom fakultetu, koji, doduše onaj budimpeštanski, pohađa i jedna od protagonistica romana. No autorica Réka Mán-Várhegyi iz geografski bliske, no književno nam nešto manje poznate Mađarske pozamašan broj stranica ovog romana ispisala je razotkrivajući i brojne druge slojeve, goruće konflikte i probleme suvremenog društva koje se zateklo na periferiji socijalne i duhovne mape svijeta. Knjiga je to koja, osim o položaju žena i feminizmu, progovara o klasnim razlikama, intelektualnom elitizmu, položaju nacionalnih manjina, transgeneracijskim odnosima, o raznim ''marginama'', kako i sam naziv V.B.Z.-ove edicije Na margini u kojoj je objavljena ukazuje.

Osim romana Magnetno brdo (2018.), Mán-Várhegyi autorica je zbirke priča Boldogtalanság az Auróra-telepen (Nesreća u stambenom naselju Aurora, 2014.), nekoliko dječjih knjiga i knjige za mlade, a dobitnica je Nagrade Tibor Déry (2018.) i Nagrade Europske unije za književnost (2019.).

Na spomenutoj konferenciji s početka romana odmah susrećemo troje glavnih likova: Enikő Börönd, Tamása Bogdána te Reku, koji povezanost ostvaruju kako u akademskoj sferi, tako i kroz privatne odnose. Réka je mlada studentica koja je na fakultet stigla iz zatvorene zajednice budimpeštanskog naselja Békásmegyer. Enikő Börönd sociologinja je koja se iz New Yorka vraća u rodnu Mađarsku kako bi provela istraživanje i napisala knjigu o bijedi Mađara, odnosno, životu mađarskih marginaliziranih skupina. Bogdán je antropolog i sveučilišni profesor koji istražuje Békásmegyer. Taj dio Budimpešte izrazito je zatvorena, periferna zajednica koja roman uvezuje tematski, geografski i metaforički – naslovno Magnetno brdo dio je naselja za koji se vjeruje da stanovnike ondje drži prikovane i ne dopušta im da iz njega odu; ono na široj razini označava i nemogućnost svih likova da se odmaknu od svog obiteljskog, društvenog, emocionalnog, intelektualnog zaleđa.

Roman izmjenjuje pripovijedanje u prvom i trećem licu – o Reki čitatelj saznaje iz poglavlja pisanih ispovjednim stilom, dok o ostalim likovima pripovjedač govori u trećem licu. No, taj pripovjedač nije nepristran, a Rekina razmišljanja često su pretjerano oštroumna i samosvjesna, čime se zapravo glasovi u romanu zaigrano miješaju. Koherentna i linearna nije niti vremenska crta, već radnju, iako smještenu u konkretan vremenski okvir od nekoliko godina (1999.-2002.), pratimo napreskokce. Tako o pojedinim događajima čitatelj saznaje na više različitih mjesta, svaki put iz perspektive drugog lika, što doprinosi osjećaju konstantnog produbljivanja i raslojavanja romana. Tematsko i vremensko poskakivanje, međutim, priče nekih likova ostavlja nedovršenima i nezaokruženima, i gdjekad čitatelj dobije dojam da bi usmjerenost na samo jednu od tema bila efektnija. Autorica likove portretira duboko psihološki, stvarajući time izrazito kompleksne i nimalo plošne osobe, čemu doprinose i poneke nadrealne epizode sanjanja ili maštanja koje mogu poslužiti i za njihove analize podsvijesti. Ključno sredstvo u njenom stilu pisanja je blaga ironija koje ne štedi niti jedan lik ili situaciju, što roman čini dosta zabavnim i duhovitim, a autorici dopušta svojevrstan odmak od težine tema kojima se bavi.

Kako otkriva blurb, roman je prozvan "knjigom mađarskog #metoo pokreta". Već na njegovoj prvoj stranici, kad Réka zamjećuje kako su izlagači na konferenciji kojoj prisustvuje bez iznimke stari muškarci, čitatelju je jasno u kakvo ga okruženje autorica uvlači (uvjetno rečeno, jer patrijarhat je stvarnost i svakodnevica). Rekina naivnost, pasivnost, i očigledna nesigurnost čine je žrtvom seksističkih primjedbi kroz koje se pokušava probiti kako bi je muškarci shvatili kao ozbiljnu kolegicu, intelektualku, osobu. Réka ulazi u, kako ga definira, "odnos" s Bogdánom – njenu stranu te veze motivira želja za odmicanjem od vlastite društvene pozadine iz koje dolazi i uspjehom u koji, unatoč svojoj bistrini i izvrsnim ocjenama, ne vjeruje: "Znam da mi Bogdán ne bi bio toliko privlačan da nije sveučilišni profesor. Ne ponosim se time. Svjesna sam toga da sam pasivna i da nam je veza definirana njegovim namjerama." Promišljeno ili ne, ali veoma aktualno i znakovito, Bogdán Reku usporedi s likom iz filma Zelig Woodyja Allena, u kojem uloge tumače Allen i Mia Farrow.

Žensko koračanje kroz svijet muških očekivanja i pravila izvrsno ocrtava lik Enikő. Slobodna kako u svojim ljubavnim odnosima, tako i akademskim ambicijama, svakodnevno se suočava sa strujom kritika, predrasuda i dvostrukih mjerila. Previše neljubazna, previše gruba, previše hladna, previše nedruželjubiva – Enikina se ženstvenost neprestano secira, prosuđuje i osporava. Zanimljivo je za primijetiti da je dobar dio ženskih likova, pa i Enikő, u procesu pisanja knjige, i svaka od njih u određenom trenutku pati od nedostatka inspiracije, što možebitno oslikava njihove napore da kontroliraju narativ svog života u okolini koja ih potire. Ženska solidarnost također se propituje – njenoj nesigurnoj i zavidnoj kolegici/nemezi Regini kao da je upućena mnogo korištena rečenica Madeleine Albright: "There is a special place in hell for women who don't help other women." Utoliko je optimističan i slavodobitan kraj romana – Enikő i Regina zajedno pohode znanstvenu konferenciju, a nesigurnoj Regini Enikő pomaže pripremiti javni nastup. Iza magnetizma kojim zrači, Enikő samostalno artikulira svoje nesigurnosti: "Prizna si da i ona priželjkuje samo osjećaj doma, intimnost, neposrednost. I da, molim lijepo, sažalijeva se zato što ne može s toliko topline u glasu izgovoriti ime nekog muškarca. Ima u njezinu tijelu, osobnosti neka pobliže neodređena prepreka za bliskost. Kad bi samo imala vremena i snage razriješiti to pitanje."

Bitan aspekt razumijevanja Enikina karaktera je i ženski obiteljski lanac, odnosno, njena majka te baka. Njihovi odnosi vrve potisnutim osjećajima, majčinskom hladnoćom i udaljenošću, neudovoljenim emocionalnim potrebama, glađu za roditeljskim zadovoljstvom i prihvaćanjem. Majka koja se iskobelja iz kćerinog zagrljaja riječima: "Kad budeš imala dečka, njega grli koliko hoćeš", i nije pretjerano uspješan recept za izgradnju sretne osobnosti. Nakalemljene međugeneracijske frustracije možda najuspješnije oslikava izjava Márte, Enikine majke, dok objašnjava kako ljudi svoje povrede skupljaju kao žetone, pa ih u izljevu bijesa sve potroše: "Cijelog života samo sam gutala i gutala kao drobilica smeća, sve te povrede i nezadovoljstva, i dok sam se gušila, zamišljala sam da ću jednoga lijepog dana, u jednom dobro odabranom trenutku sve povratiti, da ću svu tu bijedu izbaciti na našu majku." Ironično, ili samo tužno, ni Enikő ne podnosi svoju majku, pa se nastavlja vrtjeti krug zamjeranja, krivnje, sumnje, nesigurnosti i figure majke kao neprijateljice i tlačiteljice čije najgore osobine istodobno preziremo i same posjedujemo.

Interpretacija likova po ključu klasnih razlika možda se, međutim, najjasnije nameće. Enikő i Bogdán, sveučilišni kolege i ljubavni partneri, potječu iz dijametralno suprotnih pozadina. Njoj prethode obrazovane, uvažene pripadnice intelektualnog sloja, te život i karijera u New Yorku, gdje se sramotom smatra neodlazak na terapije ("Pa zašto ne ide, pitaju mu iza leđa, možda nema dovoljno novca ili se ne želi suočiti sa skrivenim osjećajima?"), dok Bogdán dolazi iz zatvorene provincijalne zajednice. Enikő u Beč odlazi na izložbe i predstave, Bogdán ga doživljava mjestom u koje se odlazi kupiti čokoladne bananice, Haribo bombone i najlonke. Bogdán svoje podrijetlo želi nadići, toliko da u trku od malograđanštine pribjegava izvrtanju svoje osobnosti, a napadnim pretvaranjem, ironično, samo potvrđuje i potencira svoje nesigurnosti. Utoliko je tragikomičnije kada patronizirajuće poručuje Reki: "Kad budeš sposobna prihvatiti ono tko jesi – objašnjava Bogdán – ako raspolažeš svojim istinskim resursima i ne nastojiš se prikazati kao netko drugi, onda ćeš moći za sebe reći da si odrasla."

Réka je također primjer gorljivih, ali neuspješnih nastojanja da se odvoji od prilika u kojima je odrasla i koje je definiraju. Njen lik zapravo najotvorenije progovara o čvrstoj zatvorenosti i nesavladivom osjećaju nedostatnosti: "Tek odnedavna doista razumijem koliko je ozbiljan nedostatak što nisam odrasla u obitelji intelektualaca i nisam išla u dobre škole. Moji čvrsti podaci govore protiv mene. I kako sve više vremena provodim na fakultetu, sve manje osjećam da ću ja o svemu tome ikad imati detaljno i sveobuhvatno znanje. Govorim si ja da sam pametna, samo imam premalo municije. Rado bih govorila o tome ovim ljudima još prije nego što sami razotkriju moje mane. Osjećam se kao da imam veliku pušku, samo što mi je magazin manjkav." Réka je zbog svoje mladosti i ambicija možda i najtužniji lik romana – manjkavosti svoje klasne pripadnosti oduvijek želi pobjeći, odupire se zatvorenosti svoje zajednice i naboju Magnetnog brda. No zadah njenog podrijetla svugdje je prati, kao što, recimo, likove filma Parazit i u otmjenoj odjeći prati smrad siromaštva, ili, mnogo manje komično, kao što se Joža iz Cankarove crtice zastidi svoje majke. Njena budućnost predeterminirana je geografskim, društvenim, mentalnim, emocionalnim zadatostima u kojima se zatekla, a san o velikom gradu kojim uporno hoda kako bi ga simbolički osvojila, ostaje neostvaren. 

Magnetno brdo počinje i završava znanstvenom konferencijom, no zlogukost i klaustrofobiju početne ipak ponešto ublažava relativna prpošnost i sloboda završne – s romanom se čitatelj oprašta uz prizore talijanske obale. Ipak, teško će se nakon iščitanog romana moći otkotrljati od dojma ozbiljnosti, težine i klaustrofobije životnih okolnosti ljudi koji žive na raznim vrstama margina, ponajviše onih rodno i klasno diskriminiranih. Iako bi se možda roman doimao angažiraniji da ga je autorica ograničila na samo neke od zastupljenih tema, ne može se poreći uspješnost njegovih ambicija – pomno otkrivanje i osluškivanje glasova onih na rubovima društva. Pažljivim seciranjem psihologije i sociologije svojih likova te pronicljivošću i senzibilitetom za njihove prilike Réka Mán-Várhegyi ispisala je formalno zanimljiv angažirani priručnik o aktualnim problemima i nejednakostima, ne samo onih u Mađarskoj, već i ovih koje, bez sumnje, prepoznati možemo već s vlastitog praga.

***

Objavu ovog teksta sufinancirao je izdavač V.B.Z.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu