Page arrow
Bek 728x90px 1Bek logo boja negativ 2 300x250

Priručnik političke korektnosti i solidarnosti

Large jon tyson 1l7ybdcqssu unsplash

Jon Tyson; Unsplash.

Naslov knjige: Djevojka, žena, drugo Autor knjige: Bernardine Evaristo Prevoditelj: Davorka Herceg-Lockhart (engleski) Izdavač: Profil Godina izdanja: 2020
Ponedjeljak
22.02.2021.

"No happy blacks in the plotlines, please
But a crane shot of Big Momma crying on her knees
For her dead son, the b-ball star, who almost made it out
Sounds fucked-up enough to gain my film some capital."
(Ulomak iz teksta hip-hop pjesme Radhe Blank u filmu The Forty-Year-Old Version)

U Netflixovoj je distribuciji prošle godine izašao film The Forty-Year-Old Version u kojem Radha Blank glumi fikcionaliziranu verziju sebe kao uglavnom neuspješne kazališne scenaristice koja se vraća na kazališnu scenu sa svojom novom predstavom o gentrifikaciji i crnom stanovništvu Harlema pod nazivom Harlem Ave. Radha se na svom putu stvaranja predstave suočava s prohtjevima bijelog i bogatog producenta kojemu mora udovoljiti prilagođavajući mu svoje ideje čime gubi na autentičnosti perspektive iz koje progovara – one vlastite. Dosadnom i predvidivom svijetu kazališne produkcije ona suprotstavlja svijet hip-hopa unutar kojega pronalazi svoj iskonski, slobodnan i kritički glas. Film na humorističan i britak način govori o reprezentaciji crnog stanovništva u umjetničkog produkciji, ali i o odnosu umjetničke autonomije i zahtjeva producenata. Sam prikaz crnačkog Harlema bjelačku publiku trebao bi istovremeno i zabaviti, ali i šokirati, dati im osjećaj kako shvaćaju njihovu bijedu što je Radha opjevala u hip-hop pjesmi Poverty porn koja govori upravo o pornografizaciji siromaštva i bijede koja je postala trend i ono što prodaje sam proizvod.

Nedavno je na hrvatski prevedena knjiga Djevojka, žena, drugo britanske autorice Bernardine Evaristo koja je rođena 1959. u Londonu u kojem i danas živi. Evaristo je 2019. godine zajedno s Margaret Atwood podijelila nagradu Booker kao prva crna autorica koja je osvojila to priznanje. Koliko god to zvučalo sjajno za autoricu i sigurno predstavlja veliku čast, utoliko je nezgodno jer se pitamo zašto crna žena konačno nije mogla sama dobiti tu nagradu i samim time da ne mora dijeliti polovicu novčanog iznosa koji nagrada donosi.

Roman Djevojka, žena, drugo prati priče dvanaest likova, podijeljene u četiri poglavlja koje svako zasebno obuhvaća dva lika u krvnom srodstvu i jednog koji je na neki drugi način povezan s njima ili će se kasnije razjasniti njihova veza. Osim rodbinskih, ljubavnih i prijateljskih veza ono što objedinjuje sve likove je predstava Posljednja Amazonka iz Dahomeja koju režira Amma kao svoju povratničku predstavu na scenu kazališne produkcije.

I Amma i Radha su dio nove ere reprezentacije crnačkog stanovništva, s naglaskom na crne žene, ali se uklapaju i u novi trend u kojem crne žene zauzimaju prostor u samom kreiranju umjetničkog sadržaja. One nisu više samo likovi koji predstavljaju potlačenosti, dio priče o ropstvu i oslobođenju crnačkog stanovništva ili heroine u borbi za abolicionizam, nego karakteri nad kojima se ne sažalijevamo, već se s njima smijemo bitkama i neuspjesima naših svakodnevnih života. Želimo biti spisateljice, ali ne možemo se prisiliti da pišemo, želimo biti umjetnice, ali ne želimo izdati sebe i pristati na zahtjeve tržišta, želimo živjeti od svoga rada, ali ne možemo pronaći posao, želimo biti reperice, ali se prije nastupa napušimo i zaboravimo svoje tekstove.

U kreiranju umjetničkog sadržaja svakako vidimo probleme s kojima se one susreću pa tako Radha prilagođava svoju predstavu ukusu bjelačke publike, dok je Amma "provela desetljeća kao odmetnica na marginama [...] sve dok srednja struja nije počela asimilirati sve što je nekada bilo radikalno" pa je konačno dobila priliku da postavi predstavu u Nacionalnom kazalištu u Londonu. I to ne bilo kakvu predstavu, nego predstavu koja na pozornicu i u prvi plan postavlja crne žene ratnice iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća koje su zapravo bile brutalne i neustrašive lezbijke.

Kako je prethodno napisano, dvanaest priča gradi se oko dvanaest različitih likova – Amma, Yazz, Dominique, Carole, Bummi, LaTisha, Shirley, Winsome, Penelope, Megan/Morgan, Hattie i Grace – koje su uglavnom crne žene ili djevojke, osim jedne bjelkinje koja kasnije otkriva svoje afričke korijene i jedne rodno nebinarne trans osobe. Sve se razlikuju generacijski, kulturno, religijski, politički i klasno te sve predstavljaju kompleksne likove u čije životne priče ulazimo vraćajući se ponekad i daleko u prošlost kako bismo shvatili i priče njihovih roditelja, baka i djedova koji dolaze iz različitih dijelova svijeta – nekad je to Nigerija, Južnoafrička Unija, Irska, Abesinija, Britanija ili SAD. Razgrćući njihovu prošlost, shvaćamo da se radi o doseljenicima iz britanskih kolonija koji su migrirali u potrazi za poslom i obrazovanjem kako bi konačno stvorili bolje uvjete za svoju djecu nadajući se da će bar oni odrastati u nekom boljem svijetu. Dok se suočavamo s njihovim nimalo laganim životnim putevima na kojima su često trpjeli rasizam i radili u teškim uvjetima, primjećujemo upornu i nesebičnu vjeru u bolje sutra koje će ostaviti generacijama iza sebe.

Priče o svakoj od njih vrve važnim ženskim pitanjima današnjice te možda i ponekim odgovorima kako bismo se mogli nositi s traumama nasilne veze, silovanja u dobi od trinaest godina, prevare, propalih prijateljstava, maloljetničke trudnoće, gubitka djeteta, smrti roditelja, otkrivanja svoje seksualnosti... One su u nekim trenucima međusobno povezane i solidarne te pružaju jedna drugoj podršku i prihvaćanje, kao da autorica želi reći da je to ključ premošćivanja teških životnih okolnosti. Tako na primjer Dominique, Ammina najbolja prijateljica i suosnivačica njihove Kazališne kompanije "Bušmanke", na kolodvoru slučajno upoznaje djevojku Nzingu u koju se ludo zaljubljuje te odlazi s njom u SAD na seosko imanje na kojem su živjele samo žene sudjelovati u izgradnji samoodržive ženske zajednice. Postepeno shvaća da se nalazi u nasilnoj i manipulativnoj vezi u kojoj je ostala godinama, a iz koje su joj pomogle da se izvuče žene s drugog ženskog imanja pružajući joj skriveno utočište od Nzinge.

Carole je živjela s mamom u malom londonskom stanu i pohađala školu koju su mahom pohađala siromašna i problematična djeca. Nakon što su je dečki iz škole na njezinoj prvoj zabavi bez odraslih grupno silovali, odlučila se izdignuti iz bijede te uporno i marljivo učiti kako bi stekla dobro obrazovanje i dobro plaćen posao. Carole je upala na studij matematike na oksfordskom sveučilištu, a u tome joj je bespogovorno i s velikim žarom pomogla profesorica King, koju kasnije upoznajemo kao Shirley. Carole je zahvaljujući njoj i uspjela pronaći svoju verziju slobode i postala uspješna i samouvjerena poslovna žena. LaTisha KaNisha Jones, Carolina školska prijateljica, nije bila tolike sreće da, primjerice, uspije ostvariti verziju sebe koja ne bi živjela u siromaštvu i radila loše plaćeni posao u supermarketu. Vrlo brzo dogodilo joj se prvo dijete s kolegom iz supermarketa, onda i drugo s dečkom iz škole koji je silovao Carole, a onda i treće s Kamalom s kojim se ubrzo i razišla. Svi muškarci su vrlo brzo nestajali iz njezinog života, ali ona, majka, mlađa sestra i njezino troje djece svi su živjeli pod istim krovom i međusobno se voljeli i podupirali unatoč svemu, o čemu dobro svjedoči sljedeći citat:

"djeca imaju tri majke
LaTisha je najstroža: zadaća, poslušnost, lijepo ponašanje
mama je najnježnija, i mnogo tolerantnija prema unucima kada su zločesti, nego što je bila prema njoj
Jayla je najluđa, sada više uopće ne izlazi iz kuće, ne želi otići psihijatru, strahovito je blijeda zbog nedostatka vitamina D i ne odvaja se od računala na kojemu radi tko zna što" (str. 192.)

Roman je pisan neuobičajenim stilom, može se reći eksperimentalnim. Ne sadrži velika početna slova na početku rečenica i rečenice nemaju točke osim na kraju poglavlja ili na kraju cjeline unutar poglavlja. Pojedini dijelovi pisani su u stihu, što daje dodatnu dinamiku i stavlja naglasak na pojedine situacije ili izjave. To posebno dobro funkcionira kod humora kojim je zapravo cijeli roman izuzetno vješto ispunjen, ali autorica koristeći stih još dodatno naglašava, čak reperski "zakucava" autoironični ton i bizarne situacije u kojima se likovi nalaze:

"to je sada bio njezin život
McGlupača
McSjebana
McZapela
McZauvijek" (str. 277.)

Dok s druge strane stih koristi kod izrazito grotesknih ili ružnih situacija gdje se likovi suočavaju s nekakvim traumatskim iskustvom, nasiljem ili neugodom i na taj način pojačava grozotu i bizarnost samog čina:

"molim te, Trey, rekla je
naglas, ali on nije slušao
pa je odustala
nije ga mogla zaustaviti
ona ga je navela na to
dopustila mu je da nastavi
dok nije zastenjao
dok je svršavao
a zatim ležeći napola na njoj
drobeći joj rebra
zaspao
nije se htjela pomaknuti da ga ne uznemiri" (str. 188.)

Roman je svojevrsna čitanka političke korektnosti jer zastupa mnoštvo marginalnih identiteta i njihovih perspektiva: crne lezbijke, crne trans osobe i gejevi sa specifičnim klasnim identitetom i kulturama iz koloniziranih britanskih područja. Svi likovi i priče, osim što su međusobno isprepleteni, isprepleteni su na osnovama roda, seksualnosti, klase, kulture i rase, dakle, radi se o vješto upakiranoj intersekcionalnosti u osobne povijesti i priče specifičnih likova i njihovih iskustava. Uz svu tu količinu političke korektnosti i intersekcionalnosti humor je taj koji razbija nekakvu vrstu "klasične žalopojke" oko potlačenosti, ropstva i trauma te daje likovima mogućnost puštanja autentičnog vlastitog glasa i priliku da ostvare verzije sebe opet u nekim okvirima "normalnosti" života, poput sigurne veze i obitelji, ljubavi, prijateljstva, posla, krova nad glavom i mogućnosti da generacijama koje tek dolaze osiguraju u najmanju ruku to isto.

Pri samom kraju romana kada se vraćamo na trenutak nakon premijere predstave Posljednja Amazonka iz Dahomeja gdje se likovi iz romana susreću, u kratkoj crtici u razgovoru između Dominique i Amme saznajemo o aktualnom sukobu na feminističkoj sceni između feministkinja starog kova i novih struja i ideja koje su senzibilizirane za borbu i zahtjeve trans zajednice. Ovo je još jedan primjer kako se roman dotiče mnogo aktualnih tema na ljevici i pitanja politika identiteta, što je zanimljivo sagledati i iz naše perspektive s obzirom na to da je i kod nas u regiji aktualna rasprava oko borbe za trans prava, odnosno, rekla bih sljepoće, ignorancije i neodobravanja radikalnih feministkinja na nove teorijske pristupe i na važnost zajedničke borbe. Zato roman ima veliku važnost – jer nas uči kako nove stvari naprosto dolaze htjeli mi to ili ne i kako ne moramo uvijek slijepo slijediti vlastite ideje nego se kroz suživot i razumijevanje drugih prilagoditi i pokušati borbu za bolji svijet učiniti zajedničkom i tako bar malo manje nepodnošljivom.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu