Kvar na lokomotivi

S prvim zrakama zore gospodin Richard ustao je, obuo papuče, otišao u kupaonicu, ispraznio mjehur (mlaz je bio solidan) i oprao zube. Tuš je bio prehladan pa je oprao samo bitne dijelove tijela. Počešljao je proćelavu glavu, stavio parfem za gospodu, obukao hlače, košulju i prsluk, izašao iz kupaonice, uglancao cipele, obuo ih i otišao na doručak.

Kvar na lokomotivi sinoć ga je natjerao da se smjesti u ovu rupu, kao da je nekakav student. U vlaku nije bilo grijanja, a vani je smrzavalo. Da nevolja bude veća, putnika je bilo previše pa je morao birati ili sobu s dvojicom nepoznatih muškaraca ili sobu s gospođom Buckley, koja mu također nije ulijevala povjerenje. Htio je platiti trostruko više samo da bude sam, ali upravitelj hotela nije htio nikoga ostaviti na ulici. Na kraju, znajući da su muškarci neuredniji, da se manje peru i više hrču nego žene, a više i kradu, Richard je odabrao gospođu Buckley. Sinoć gotovo da nisu riječ progovorili, što mu je sasvim odgovaralo. Svatko se u miru spremio na spavanje, bez riječi su se sporazumjeli oko redoslijeda korištenja kupaonice, a nije se sjećao jesu li si i laku noć poželjeli. Spavao je relativno mirno: gospođa je zahrkala tek četiri puta i nije se mnogo vrpoljila u svom škripavom krevetu. Kad je otišao na doručak, još uvijek je spavala.

Kada se vratio u sobu, ugledao ju je kako nepočešljana, bosa i u kratkoj spavaćici sjedi u fotelji, čita i na njega ne obraća pažnju. Njene opuštene grudi predobro su se ocrtavale kroz taj oskudni komad odjeće. Neko vrijeme gledao ju je u nevjerici, očekujući da registrira njegov osuđujući pogled i uredi se, ali nije se obazirala. Zapalio je cigaretu, došetao do prozora i zagledao se u prugu želeći se opustiti. Ipak nije izdržao.

“Gospođo Buckley… Ja se ispričavam… Molim vas… Mogu li vas zamoliti... Biste li se mogli obući?”

Buckley ga je polako naciljala ravnodušnim pogledom koji je govorio: koji je tvoj problem?

“Dobro jutro, gospodine”, reče vraćajući pogled na knjigu.

“Dobro jutro i vama”, odgovori Richard upitnim glasom, očekujući odgovor na svoju primjedbu.

“Mislila sam da vam se sviđa moja haljina”, reče Buckley ne odižući glavu.

“Gospođo, ne želim se prepirati, ne poznajemo se, nije pristojno da ste tako odjeveni sa mnom.”

“Zašto me onda toliko gledate?” pita ona i opet ga prostrijeli pogledom. “Smetaju vam sise?”

Richard se zbuni.

“Pa… Da, oprostite, ali smetaju mi.”

“Onda i ti ugasi cigaretu. Smeta mi.”

On je ljutito pogleda. Cigareta je bila jedino što ga je u ovom trenutku moglo održati pribranim. Nije je htio ugasiti ni pod koju cijenu.

“U redu, gospođo, odustajem od svoje molbe. Ostanite tako gola.”

“Ha, ha, ha!” naceri se Buckley i vrati pogled na knjigu. “Sad ti više ne smetam, je li?”

“Smetaš”, Richard će povišenim tonom, “ali više mi je stalo do ove cigarete... nego do tvojih sisa!”

“Skini se i ti, pa ti neće smetati”, reče ona mirno.

“Što bi to trebalo značiti?” pitao je gospodin na rubu eksplozije, gledajući u nju kao u nekakvo čudo. Mogao joj je svašta reći, ali odlučio je biti pristojan. Povukao je dim. Htio ju je povrijediti, pitati gdje joj je muž, jer nije imala prsten, ali odustao je znajući da će se isto pitanje vratiti njemu poput ping-pong loptice. Umjesto toga, nastavio je zuriti u nju zaključivši da i on sada ima pravo na taj način biti prost. Neka joj postane neugodno.

Trajalo je to nekoliko minuta. Kada je podigla glavu, očekivao je da će se izderati na njega, perverznjaka – da ju je napokon slomio. Ali to se nije dogodilo.

“Kad si se zadnji put skinuo pred ženom?”

Richard je zinuo. Isprva je htio smisliti neki dovitljiv odgovor i vratiti joj istom mjerom, ali je odustao. Bio je uvrijeđen, ali i pomalo uplašen, jer ton gospođe Buckley ovaj put bio je za nijansu tiši. Nije to bila čista provokacija. U njezinu se glasu, osjetio je, negdje krilo iskreno pitanje i to je ono što ga je plašilo. Kao da je to pitanje i ona pokušala zamotati u provokaciju, koja će boljeti manje od iskrenosti.

Ustala je. Iz hotelskog ormarića izvadila je viski, natočila ga u čašu i bez riječi je pružila gospodinu Richardu. Ne znajući što bi drugo učinio, on prihvati i popije. Nekoliko sekundi zbunjeno je gledao gdje će odložiti praznu čašu, a onda je pruži gospođi Buckley koja je još uvijek stajala ispred njega. Ona je potom vrati na ormarić, ponovno sjedne u fotelju i posveti se knjizi.

Gospodin Richard okrenuo se prema prozoru. Iz sobe se vidio samo jedan smjer pruge. Nešto se čulo iz drugog smjera: možda će uskoro popraviti vlak. Ali Richard se borio s drugačijim mislima.

Desetak minuta nepomično je gledao kroz prozor.

“Gospođo Buckley…” odjednom reče, pomalo drhtavim glasom. “Želite li, možda, kavu?”

Buckley je bez riječi ustala, prišla mu i otkopčala mu gornje dugme na košulji. Nije se opirao.

Vani se začuo zvuk lokomotive.

Adrian Satja Kurdija