Prosula sam

Prosula mi se ljubav dok sam u času točila neke druge opijate. Falilo mi je okusa pa sam samu sebe uvjerila da je oštar miris bolji nego ništa. Dok sam drugom rukom grabila stvarnost kojoj sam se htjela više približiti, zaboravila sam na ljubav u čaši. Pa se izlila i prolila. Gledala sam u tu ljubav fleku na tepihu i promatrala smjer u kojem se širi, daleko od mene. Sve dalje i dalje od mojih nogu. I kad bi joj se htjela približiti, makar za korak, ona bi se odmakla. Zvuk nostalgije mi ispuni glavu, a tupa bol se razli organima za disanje. Strah da se nešto izgubilo ispuni misli. I kao kod svakog zdravog straha, javi se panika. Otrčim u kuhinju po spužvice ne bih li skupila barem malo ljubavi, ne bih li je spasila. Odnosno sebično sačuvala. No što sam više tapkala po lokvi ljubavi, to je spužva bila sve suša i suša. Nije pomogla ni krpa. Sad je lokva ljubavi već i do balkonskih vrata došetala. A onda prekoračila prag izvan sobe i skočila na balkon. Kao da me zadnji put pogledala prije no što je skočila sa petog kata. Moj krik je ostao bez zvuka, a gornji dio trupa visio preko ograde. Zatvorila sam oči. Tamo gdje je ljubav pala, podigla se razina vode. Ljubav je samoj sebi stvorila dubinu. A ona me natjerala da još uvijek viseći preko ograde, pogledam ljubav u sjajno plavo oko. Duboko udahnem, uštipnem se za nos da mi zrak ne pobjegne i skočim u ljubav. Uletim sa nogama prvo. I počnem duboko padati. Kao kad Jacques Coustea slobodno pada u dubinu. Samo zato što jedino taj pad ima smisla. 

Nekoliko dana nakon pada izašla sam na suho, na drugom kraju raja. U odrazu lokve ljubavi vidjela sam da sam preuzela lik sirene. A mislila sam da ne znam plivati.

Uvijek kad sa dečkima igram nogomet pamet mi pobjegne u tu jednu misao lokve ljubavi. Puhnem u zviždaljku pa je obrišem o prugastu pidžamu. Brijem da sam pokupio neku tropsku bolest sa ovog Sinaja. Samo da ne zabrijem da sam otrovni škorpion. Ili Humphrey Bogart koji je iz crno bijelog filma završio u onom u boji.

Maja Vrbanc