Slina

Svatko na svojoj strani kreveta.

Ti ležiš na boku i sliniš po jastuku. Proizvodiš kapi koje ti čuvaju usnu šupljinu, klize po koži, a mene kao da napadaju. Lice ti je zalijepljeno za jastuk. Usne ti poprimaju boju prezrele masline, a kapi samo što ne padnu na tlo, odbiju se od zemlje i poskoče mi u dah. Usta su ti otvorena, ruke ljepljive, a moje vezane čvorom. Nos ti ispušta zvuk vjetra dodirujući zidove napuštenog svjetionika, a njegovo strujanje mrsi mi udisaj i izdisaj.

I uhvatim se kako te u tišini promatram. Minutu, pa dvije, pa čitav sat gledam u tijelo kako leži na boku i proizvodi slinu. I ne znam trebam li ti pomoći. Trebam li dići sidro i čekati da te vlastita slina potopi ili te gurnuti da ispraviš barku i da na nemirnim valovima otploviš u jutro.

Karla Andrić