Gdje sam već vidjela toga čovjeka? Stišćem oči da ne vidim prozirnu, mliječnu kožu koja se pomalja iza zida. Čamac nam se prevrnuo, čujem ga da dovikuje starcu koji viri s prozora, ali kao što vidiš, nismo se utopili.
Okrećem glavu psa na drugu stranu, prelazim jezikom preko zubi i brojim ih. Potom gledam iskrivljene staračke zube i njihove vesele plave oči. Koliko godina ima da nisam vidjela toga čovjeka?
Pas pregriza ljubičastu vrpcu kojom sam ga vezala za nogu stola i nestaje iza pulta sa sladoledom.
Čujem čovjeka kako se smije u sjeni agave. Čula bih ga da su mi uši duboko pod vodom. Taj smijeh, gunđavo drzak, strašan, kao da odzvanja u praznoj crkvi, iza napuštenog, ružnog oltara.
***
Ružica Aščić
foto: Marko Umičević
