Eva Marija Jurešić - izbor pjesama

Ususret gostovanju na književnoj tribini Učitavanje donosimo izbor pjesama Eve Marije Jurešić.

Uski prolaz

Lovimo još to malo sunca
Koliko nam pruža sedam sati u srpnju
Mi i male bube iz pijeska
Premještam ručnik dalje od sjene
Ti govoriš o plodu kaktusa
Koji je ako si dovoljno oprezan
Specijalitet
Još malo pa ću zakopčati svoju
Slanu, rastegnutu crnu haljinu
Pa ćemo oteturati u japankama
Kroz visoku travu
I ti nećeš ni znati
Koliko sam se bojala da će me val udariti o stijenu
I da ću ostati ovdje loviti
Sunce s malim bubama iz pijeska


Ekspozicija

Kolut filma je okrugao
Može se razviti unaprijed i unazad
Ne tražim naraciju kad spavam, kad pišam, i kad me boli zub.
Umjesto zalijevanja vrta
Možemo pustiti da se osuši
Da se pomidori smežuraju
Da lišće požuti
Da se grane oljušte
I to bi bio neki oblik
Razvoja radnje
Koji bi, vjerujem, kritičari
Barem zamijetili.


Svaka klupa

Svaka klupa ima:

šest godina
muhu
kap sladoleda
urezano a ili u
ptičje govno (jedno koje si vidjela i jedno koje nisi)

Neke klupe imaju:

dva suha lista
/
jednog penzionera (novine)
/
jednu penzionerku (srdele)
/
tri dječaka, sjede na naslonu
/
mrvu kruha, okolo mrave

Nijedna klupa nema:

odvojena sjedala
srednju stručnu spremu
zvučnu izolaciju
rođaka u vankuveru
pet penzionera


Ručak na terasi

Kad čovjek jede ribu
Zagrakće mu brk poput galeba
Koji u svakoj zemlji istim jezikom misle
Zavrti mu se u glavi od blizine brodova
Uplaši se smrti
Ali čeka ju spreman
Dok vadi kost iz usta
Nasmiješi se svom odrazu u čaši
Zacokće jezikom i kaže
Friške su
To se odmah vidi
Jednom izašao iz mora
I sad mu se čini da osjeti peckanje soli na leđima
A to su samo
Ljuske koje je izgubio u maternici
I koje zasvjetlucaju
Svakog petka


Vikanje ljubavi

Dida se ljutio
namršteno i cokćući
na petarde
ose
pišalinu u liftu
pse bez povodca
pse na povodcu
na pijane muškarce

     on više ni ne kuša svoj orahovac kojim
     pa da nazdravimo
     prije mlinaca

na žene koje puše
     on je prestao u jednom danu
     ostao mu samo promukli glas

na sve što bi me moglo ugristi.

Jednom je čovjeku ispred nebodera pljunuo u lice
na boćanje je prestao ići nakon izvjesne velike svađe
bilo me uvijek pomalo sram
njegovog temperamenta
dok jednom nisam shvatila
da je bolje čovjeku pljunuti u lice nego u leđa
i da je vikanje s prozora na
pijance i petarde
bilo nužno
jer je njegova ljubav bila tolika
da bi u tišini nabubrila do nepodnošljivosti
i od nje bi se vrlo lako umrlo.

morala je tu i tamo eksplodirati
kao kad sam prvi put vidjela ocean
i morala glasno izgovoriti

neki samoglasnik.


Eva Marija Jurešić rođena je u siječnju 2000. Odrasla na Krku. Završila jezičnu gimnaziju u Rijeci, pa preddiplomski studij društvenih znanosti u Bruxellesu. Pjesme i kratke priče objavljene su joj u Zborniku poezije i kratke proze mladih sa prostora eks-Ju Rukopisi 44, u magazinu Crtice s otoka, te na portalima Poeziju na štrikove i Čovjek-časopis. Pjesničke fragmente objavljuje na Instagram blogu o_postit_e. Kandidira za nagradu Na vrh jezika 2020.