Karla Kostadinovski - izbor pjesama

Na novoj tribini Učitavanje u parku ispred Bookse 21. travnja u 18h svoju će prozu i poeziju predstaviti i pročitati Maša Borović i Karla Kostadinovski. Kao najavu donosimo vam izbor pjesama Karle Kostadinovski.

Diktafon

možeš li brojati do beskraja našeg jezika i zubima iščupati zadnji korijen mojeg poziva kojim pokušavam dojaviti da je sve u redu, barem ovdje, u ovom naselju

nastavit će se kroz korak koraka koračam koračanjem

ova vatra gori purpurnom bojom naftalina, dječaci na obali uzvikuju prostote upućene tuđim nedužnim majkama krivim za sramoćenje čovječanstva, onog izopaćenog

iza me boli, palcem mi uđi u leđa i izvadi kukca koji se nastanio u mojoj kralježnici

zašto si mislila da je metafora za bol

okrajak kreveta mi šapuće riječi ljudi koji se dižu za posao dok ja hodam dok se vučem do početka apsolutnog

kuhinja pamti miris tjestenine u umaku od šampinjona s prilogom slučajne tmine uzrokovane antibioticima

sebi na ruku upisujem informacije bitne za moju majku i njenu brigu, beskompromisnu u očima jednog putnika čije su ruke vezane pupčanom vrpcom.

Tko je bio

most željeznih šipki omeđen mjedom i plišanim medvjedićima

A: O čemu razmišljaš?

B: O tebi okruženom iglama s kojih pada cvijeće.

C: mene nema

znala sam da izlazi jutro i nisam htjela izaći iz balona na plin

vidre plivaju oko tebe, ti gledaš u svoje ruke iz kojih izlaze mekane suze

misliš li da vrijeme pliva? ne moraš odgovoriti, samo gledaj u moje oči

propjevali smo kroz pjev pijetla u sumraku

sami sebi smo sve i nikome nismo ništa: odgovori u bol kao trn ježinca kroz prizmu krvavog Sunca

ne prestaje sipati sok od naranče iz vrhovima mojih prstiju: Mislim da je to to.

što je izašlo ovdje sebe pitam sebi odgovaram sebi bježim sebe diram sebe ljubim

samo mi prođi kažiprstom kroz leđa

gusto vrhnje na početku autoceste

posjeta davnog stranca u čijim se očima osjeća zagrljaj dijaboličnih boja u previranju

ovo je naš grad

1: Želiš li ostati ovdje?

2: Ako kažem ne, hoćeš li me pustiti da se utopim?

1:

nož mi je već prošao kroz nogu, ali prohodao sam s njime milje kroz pustoš i raslinje

pojačaj, slabo te čujem

preglasna si, ali šutiš

ista razina postoji samo ako se derem u zrcalo i okrećem se oko sebe barem triput i zazivam ime Zabranjenog

z a u v i j e k slovo po slovo težina po težina

oprosti mi, ne znam zašto očekujem grafit na zidovima svoje sobe

jedina konstanta je misao iz davnina i sekunda sekunde

nije bio dogovor, ali ti stojiš na žalu i promatraš kako se valovi naginju prema tvojim skvrčenim prstima

ništa nije isto – pikometar – upaljačem žarim dlanove i kopam kroz led

čokoladna bol usmjerena unutar rebara Evinih

Ž: Pokupi me, molim te i pokaži mi gdje je skulptura.

H: Pogledaj si ruku.

cvrčci tonu u dan, ja se vrtim oko štapa

javljam ti gdje je sletio avion.

Pepeljasto grimizna spirala

uputstvo za tebe: ostani ležat i iskopčaj produžni kabel iz štekera

upozorenje: opeći ćeš se na svoju kosu

molba: kad pecaš i zamahneš iza sebe pecaljkom, pazi da ne hvataš prolaznike za košulje udicom

savjet: govori glasnije

molba: kada se zatrčiš i naglo legneš na klizalište, pazi na nagla skretanja i ona klimava vrata

riječ: [o]smijeh

broj: tko je to

ovdje: žuta ptica zatvorena u krletci od kad zna za sebe uz trik da su vrata cijelo vrijeme otvorena

ti: rov iskopan žlicicom za čaj, napunjen vodom do vrha, novi dom zemaljskih ribica

značaj: britveni jezik s okusom meda

Američka legenda

u listu gorkog sjaja i prolivene vaginalne krvi nazire se grad od zlata pokriven tvojim debelim načetim rukama čiji blijedi nokti grebu po površini ovog sivog neba, u tvojim očima mora prepunog prilika

i sada nestaješ

usred noći zubima razdirem natopljenu jastučnicu dok dlanovima primam ovaj žalosni zid u čije su stanice utkani moji trenuci, radim omču

primi me za drugu ruku

tinta slovo broj: ostavljaš miris spaljenog olova u žaru pucketanja ljubičaste vatre usred mojih noćnih mora o amputiranim udovima i opsjednutim gmizavcima dok nosim plašt koji se za mnom vuče po betonu natopljenim katranom

ne znaš šaptat

na kolcu je pažljivo namješteno naše lice, na marginama našeg uma tango pleše hibrid beštija, a na našoj ruci sluz za sobom ostavlja nekada divno biće sada osuđeno na najgore paklene patnje

nije za tebe

tamo ispred, ne znam tko bolje vidi, ali pogledaj svejedno: posred opustošene livade i zemlje davno spaljene osjećam vibracije novog pupoljka, dere se na mene: probaj.

A ti znaš o tome

– kraken, pardon, Kraken, kojemu iz ruku opoj pušta mirisno čisto cvijeće

– stenje mi grkljan

– dok se vosak prolijeva po tvojoj svilenoj koži pepelastoj

– u ustima imaš instaliranu britvicu koja se puni osmijehom

– Rubikova kocko

– sanjala sam da sam istisnula cijelu tubu snažnog ljepila na svoje dlanove i primila ti lice, i onda sam zaspala

– bungee jumpingu (moj)

– lezi na mene, utisni me u krevet, ali utonut ću u san

– osjetiš moje otkucaje na znojnom dlanu?

– budi

Vele grad

možeš li držati svoje usne na mojima i reći da nije bilo naših osmijeha i mojeg lica zarivenog u tvoje rame dok spavam

boca 0,7 cijela ispunjena plutom: cilj je izvaditi pluto, ali bez psihoterapije i pretjeranog alkoholiziranja i stranaca učinjenim psima

moji nokti nalakirani su plavom bojom i podsjetnikom na tvoje iskrene i nehotične dodire uz primjesu dječje sreće dok igraš igru našeg djetinjstva

znam da ti se dani čine kao besmisleno kupanje na livadi kopriva, ali ponijela si sa sobom nevenovu mast, sjećaš se

ma nabijem ja tebe na tisuću kuraca

Ne zaljubljuj se u maratonca

                                              podnaslov: Možda ipak nismo

Ako jesmo, gdje si?

Nije ovo dijalog ako ti šutiš i guraš glavu kroz mokru žbuku u zidu.

prestala sam grist nokte jer sam se najela

sita sam otrovnih komadičaka crnila i oštrih rubova tišine koja piskutavo i kroz pjesmu vrišti u moje umorne bubnjiće: “svi će pasti, svi smo kule”

samo lezi na ravni ponor, opusti tijelo i pusti korijenje i stabljike

postani zemlja Majka vojsci ljubičastog cvijeća

i onda kao infuziju udahni miris sebe, emperor

sjedim u popišanom i olinjalom kutku napuštene prašnjave zgrade s crvenom fasadom u ulici u kojoj sam jednom vidjela crnog mačka (zašto ako se bojim (eto)) i bisernim nožićem skidam sloj kože

sebi, da ne bi bilo

kome drugome?

tebe ne dotičem

pokušala sam ti posuditi svoj biserni nožić

ali slojevi kreme koju si nanosila svakodnevno

bili su predebeli

da moj biserni nožić

prođe kroz

njih

Acine pesme su od bola

bitno za napomenuti da je ta pesma život njegov, moj nije, iskreno, bez pretjeranog osuđivanja i promišljanja i pre i pro i na o po pri prema u

meni.

u tebi, u nama, u Nami, u Zari, u bircu, u kazalištu, školi, na faksu – počne nas pratiti u nekom trenu, On ili Ona, možda bolje Ono, ne treba humanizirati

neki daju ime, ja bježim pa se popičkaram i sastavim s podom, radni tjedan i vikend, duhovježba bez utega

(tišina kojih 6 sekundi)

kad pišem sretna pišem baš onako prosto zakurac, zaštopani kanal, prašnjavi ventilator

je li se pola njih pobilo kao vrhunac umjetnosti upitnici, ja ne bih, nekako mi se ne da, nije to za mene

kaže jedan izrokani Tin Ujević Subota je, pijem sam u kafani ceo dan kiselu vodu

pa u pizdu materinu ja tražim Pepsi po cijelom gradu

Mango

Tko je glumio u toj predstavi tojest kako se ta predstava uopće zove mislimovaj u kojem je to bilo kazalištu odnosnonemaveze

Biraj u koje bi htio, što te zanima? Mogu predložiti? Odlično, hvala, vjeruj mi.

E znaš kaj, ajmo se tetovirat zajedno, kaj kažeš? Ali šta, u jebote, pa ne znam. Nešto lijepo, da znamo odmah da smo ti i ja, ali i da je duhovito. I da lijepo izgleda. Kao ti znači. E ja ću tetovirat tvoje lice onda, ovako na ruku, vidi. Ne, zapravo, čekaj, razmišljam. Jel mogu minijaturu tebe na leđa stavit, kaj misliš? A daj, odlična je ideja. Meni se sviđaš.

Imaš najljepša leđa, izgledaju kao da imaju krila, ali bez krila, kužiš kaj hoću reć? Pa kao, nevidljiva su, al su tu. Pa ne osjećam ih na dodir, ali. Pa metafora je u pitanju.

Idemo na bus. Slušaj, bus je za 4 sata, stignemo otić doma, spakirat se, al one male kofere, doć na Autobusni i popit kavu prije. Ili možemo na ovaj za 5 i pol sati, ili sutra ujutro, meni svejedno stvarno, ja bih istog trena. Ma kaj, daj, kupit ćemo tamo, najbitnije uzmi. A ne znam do kad, ovisi. Ako mene pitaš, ne moramo se ni vratit. I ti to misliš? Onda bolje da uzmemo veći kofer.

(napomena: usporiti za 50%)

Probala sam cigaretu Che Guevara

baka me uporno ispituje kad će dobit praunuke; kako da baki objasnim da sam, znate, na Filozofskom (kroz šapat)

sestra me neumorno propitkuje mogu li joj posuditi novce; kako da joj objasnim da pijana pišem kao tu sad neke pjesme

pas me tužljivo gleda i pogledom moli da odemo van; kako da mu objasnim da je jebeno presladak i da naravno da ćemo ići van i onda papati

samu sebe kroz sito i rešeto mislim da kako hodati; kako da si objasnim da čak i trčim?

sanjala sam da sam drag queen, ali sam imala šminku kakvu vjerojatno imam upravo sada na sebi, ne, samo sekundu, pišem ovo u krevetu s kremom na faci i masnom kosom, aha, ali ne znam kad ovo čitam; sanjala sam da sam drag queen s uobičajenom šminkom /u javnosti/ pa sam shvatila da sam nakaradna maskarada po prirodi ( ) a ti nisi?