Šoping groznica

Priča Roka Juretića, koji je na Natječaju za kratku priču za mlade V.B.Z.-a Sve je lako kad si mlad? osvojio prvo mjesto u kategoriji priča mladih do 14 godina. Obrazloženje žirija pročitajte na linku.

Šoping! Mora se i to odraditi nekoliko puta godišnje. U mom slučaju – s obitelji.

Mama je uvijek glavna. Nju se prati po dućanima dok bira razne potrepštine. Tata hoda polako i potpuno nezainteresirano za svijet oko sebe, a u kolica baca samo nepotrepštine. Mlađi je brat još beba i uživa u kolicima dok ga drugi vozaju okolo – duda dudu i cvili za igračkama. Stariji brat skuplja sve što ovaj mlađi baci. Inače, stariji brat sam ja.

Moram reći da mi je pomalo muka kad saznam da moramo u neki šoping. Uglavnom, mama nervozno jurca po trgovačkim centrima, ali doslovno – ona kao da ima upaljen turbo-pogon u svojim nogama. Tata je pak kao usporeni film, zato ga stalno moram dozivati neka ubrza jer bih volio da mi nešto prevede s talijanskog na hrvatski, ali dok on dođe, izgubim interes za život, a kamoli ne za stvari koje želim kupiti.

Ipak nije sve tako crno, volim ja onaj dio dolaska u trgovinu s igricama i raznoraznim majicama. Eh, tamo sam kao u sedmom nebu, uživam kao prase u blatu, mašem repom kao Otilija. Zaboravio sam vam reći jednu jako važnu i nezgodnu stvar! Dok se vozimo u šoping, naš pas, draga naša Otilija, ispušta plinove, valjda od uzbuđenja. Ti su plinovi opasni po život, bojni otrovi. Kada se to dogodi, otvaramo prozore tražeći malo čistog zraka; vjerojatno svi koji prođu pored nas u tom trenutku (usred zime), misle si da smo totalno ludi. Uvijek se pitam, kada uđem u trgovački centar, imam li miris po tim njezinim plinovima, zašto…

Interesantna je još jedna stvar. Roditelji me, a pogotovo mama, uvijek požuruju dok biram igrice ili bilo što drugo. Njima nije dovoljno to što u trgovačkom centru izgubimo cijeli dan, to je prava šoping groznica! Mama je uglavnom zadovoljna, iako uvijek ispadne da je nešto zaboravila.

Iako moram priznati, prođe dosta vremena dok ja razmislim koju bih igricu htio i bih li uopće htio igricu ili majicu ili neki džojstik, mada to meni prođe u trenu. Njihov je pak tren dug kao godina.

Pitam se, dok se vozimo kući, hoću li ja, kada odrastem, biti onaj koji će kupovati potrepštine ili nepotrepštine, ili ću se iz svega tog ludila moći izvući.

Roko Juretić