Page arrow

Olja Savičević Ivančević: Pisanje je udarnički posao

Large large 135 osi
Četvrtak
18.09.2008.

Photo by: Tomislav Bekavac

Iako su Kućna pravila tvoja već četvrta knjiga poezije (pretposljednja, Žensko pismo, objavljena je 1999.), čini mi se da je, na neki način, možemo smatrati prvom. Je li to samo posljedica sazrijevanja i odmicanja od ne uvijek ugodne etikete pjesničkog wunderkinda koja ti je prilijepljena još nakon iznimnog uspjeha tvoje prve zbirke, Bit će strašno kad ja porastem, sada već daleke 1988., ili je posrijedi i neki dublji, fundamentalniji 'lom'?

U Kućnim pravilima postoji pjesma koja govori o tome kako sam od novca kojeg sam dobila za sitne riječi kupila bicikl. To je istina, bila je to najnovija srebrno-crvena bemeiksica, koju sam kupila za honorar od prodaje Bit će strašno…, ona mi je tad značila nešto više od onoga što sam pisala. Ali bila bih izdajica kad bih prešutjela te zbirke. One su bile moj život tada, iako bi bilo pretenciozno reći da su ikad bile 'prava' književnost. Kućna pravila su posljedica sazrijevanja. A meni je, ipak, paradoksalno, za to sazrijevanje trebalo više vremena nego mnogima. Jednu zbirku, nastalu prije Kućnih pravila, poslala sam u recycle bin, iako su, da ne povjeruješ, postojala tri izdavača koja su tražila taj rukopis (u međuvremenu sam dosta objavljivala po časopisima, bila na nekim međunarodnim susretima). E, to je bio taj fundamentalni lom o kojem govoriš – kog će mi vraga knjiga za koju ja kao autorica i kao sama svoj čitatelj ne mislim da je stvarno dobra?! To je stvar ekologije. I ne samo mentalne ekologije – treba čuvat šume od skribomana. Nakon toga ne mora nužno uslijedit dobra knjiga, al mislim da takav pristup može biti solidan start. U tom smislu Kućna pravila jesu moja prva knjiga pjesama. Recimo.

U Booksi (photo by: Nina Ðurđević)
Kućna pravila uslijedila su nedugo nakon, također veoma dobro prihvaćene, knjige priča Nasmijati psa. Budući da su Pravila donijela i evidentnu promjenu, prije svega na planu narativne i ritmičke organizacije pjesme (koja je uglavnom dana kao prozni fragment), nameće se pitanje o ulozi stečenog 'iskustva proze' pri ispisivanju spomenute zbirke. Misliš li da je ova promjena roda, budući da je i  označila tvoj povratak pisanju nakon dužeg izbivanja, bila na neki način presudna? 

E, ovako kaže Česlav Milosz u jednoj pjesmi:
Netko će se pitati je li to pjesma ili proza i s kakvom namjerom Miloš to daje u štampu.
Ja bih ipak više volio najzad biti van poezije
I proze, van namjere i obrazloženja.
Ma uvjerena sam da bih te pjesme napisala i bez Nasmijati psa. Ako postoji idealan, najprecizniji izraz za ono što želimo napisati, u ovom je slučaju to bila poezija u prozi. Bilo mi je prirodno zapisati u fragmentima ono što je u fragmentima zapamćeno. Nisam od tog htjela radit proznu bevandu. Mislim da pjesma u prozi ima taj oblik krhotine. Ona je odrezana iz neke stvarnosti koja je prestala. Ima jasne bridove teksta i osjećaj cijelog tog svijeta izvan bridova. Ona ne teče kao pjesma inače, pjesma u prozi stoji. Ima nešto što je karakteristično za fikciju, a što volim koristiti u lirici, a to je poigravanje diskursima. U Kućnim pravilima lirski subjekt je zapravo lik koji govori u prvom licu jednine. Protagonistkinja pjesme vezuje u svoju priču. To su, doslovno, pjesme u priči. A to što sam taj lik neka ja, za sam postupak je manje važno.

1987.
Spomenuta je zbirka gotovo konceptualno strukturirana – donosi neku vrstu restauriranog lirskog dnevnika jednog odrastanja prožetog melankolijom, višestruko prošivenog nostalgijom i sveprisutnim osjećajem gubitka. Djetinjstvo i odrastanje također su tema mnogih priča u Nasmijati psa. Postoji li neki poseban razlog ovoj sklonost dekostrukciji i rekonstrukciji toga formativnog razdoblja?

Pa kažu da to ljudi počnu radit oko tridesete, možda je to neki pozdrav ljetu. Pisanje Nasmijati psa bilo je vrijeme intenzivnog ispisivanja priča koje su me zaokupljale prethodnih godina, pa tako ima i onih o odrastanju. Kućna pravila su napisana stanarima koji su kroz nekoliko generacija živjeli u mojoj rodnoj kući u Kaštelima. Neki od njih tamo još žive, a neki su duhovi koje susrećem po sobama. Zbog razdvojenosti i nepoznavanja vlastite komplicirane porodice uz tu kuću sam vezala neki moj identitet, a onda sam nakon gubitka babe, a nekoliko godina potom i oca, shvatila da ništa ne znam i neću saznati, da gubim i taj jezik na kojemu sam odrasla, a nemam koga pitat što znači pojedina riječ ili tko je taj čovjek na fotografiji, da je svijet u kojem sam odrastala nestao pred mojim očima i da sam, zapravo, osoba s jako malo intimne (pred)povijesti. I onda sam to malo pokušala spasit. Ispisat te žive kuće i kućerke za svoje mrtve stvari i ljude. Zatim, to je i mali spomenik mom starom, onakav kakav bi valjda on htio – nenametljiv.

Ali, da cijela ta - da parafraziram tebe - arheološka iskopina, nije univerzalna lirika o gubitku, potrazi, ljubavi, djetinjstvu, identitetu, bla, bla, mogla bih u toj knjizi doma presovat cvijeće. Postoji i drugi dio zbirke, taj je o nedovršenim bjegovima, na sjever uglavnom. I jedna ljubavna 'priča u pjesmama' u srcu svega.

Dominantni sam primijenjeni postupak na jednom mjestu nazvao 'arheologijom intime'. Što je sve, kroz proces pisanja, iskopao senzibilni protagonist?

Sve same kosti, ali im se senzibilni protagonist razveselio.  

FEKP (photo by: Jakob Goldstein) 
Svoju si dosadašnju tjednu kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji prenamijenila u prostor posvećen neopterećenim, personaliziranim prikazima recentne knjiške produkcije. Odakle poticaj za ovu, u poznatom kontekstu, vrlo netipičnu mijenu?

Nemam novinarske ambicije, možda nadođu; dok sam pisala prošlu kolumnu pokušavala sam to raditi na način bliži kratkoj priči, što nije jednostavno, jer u kolumni nije fer izmišljat, takav je nepisani ugovor s čitateljem. Također sam željela afirmirat neke pozitivne stvari, jer je kod nas prisutna inflacija negativne afirmacije, ali kad si čitavo vrijeme prokleto svjesna da ispravljaš krive drine i to lakim milovanjem, e onda si počneš postavljat metafizička pitanja. Moj prijatelj kaže da postoji termin u psihijatriji: kolumnistička bolest ili kolumnistička depresija, tako nekako. E sad, dosta toga može sanirat dobar honorar. Međutim, kad se dogodi da tekst za tekstom počnem odrađivat, to prestaje biti ono zbog čega se meni isplati izložit svake subote ispred tisuća čitatelja. Ali pisanje o knjigama (ili časopisima, stripovima) je nešto sasvim drugo, tu ne dvojim o smislu – toga u novinama baš i nema, pa kako ne probat to stanje promijenit?! Sam pokušaj da nagovorim urednika bio je izazov, a eto, čovjek je rado prihvatio. U poznatom kontekstu postoje i manje poznate stvari, pa ako netko osim tvog rada plaća i tvoje ime, onda imaš šansu, možda i dužnost, pokušat izboriti neku svoju zajedničku stvar. I tako je nastala Mala bilježnica. Normalno, prvi impuls je bio sasvim sebičan – ja to volim radit.

1999.
U kolumnizam si 'uletjela' iz suprotnog smjera od cijelog niza aktualnih pisaca, koji su u književnost ušli kao već afirmirani kolumnisti i novinari. Neki su kritičari upravo u tom 'novinarskom' pristupu (prije svega proznoj) formi prepoznali njezine osnovne slabosti. Pomalo uopćeno: žurnalizirana proza ili lirizirani kolumnizam?

Sad mi stavljaš odgovor u usta. A bilo bi zanimljivije da ti odgovorim: žurnalizirana proza, bilo bi potentnije za raspravu. Ali i ti i ja znamo da žanr po sebi ne može bit dobar ili loš. Mene ne zanima pisat žurnaliziranu prozu, što god to značilo, iako mislim da je njen utjecaj na razvoj i neke promjene u najnovijoj književnosti od strane kritike previđen i podcijenjen. Mene previše ne zanima pisat ni žurnaliziranu kolumnu, a bome ni tipičnu književnu kritiku. Možda najprije kratki, brzi esej. Što se lirike u hibridnom žanru tiče, ona može biti i jako loša, može sakrivati nedostatak sadržaja. Gotovo svi naši poznati kolumnisti imaju taj neki literarni štof u svojim kolumnama, odmah se kuži da su pisci. Iako su, istina, neki bolji kolumnisti nego pisci.

U Booksi (photo by: Nina Ðurđević)

Profesionalna si književnica i kolumnistica. Vjerujem da mnoge zanima kakav je književnoprofesionalni kruh, što znači financijski ovisiti o dinamici vlastita pera, njezinim usponima i padovima?

To puno bolje i opasnije zvuči nego što je. Na početku sam te priče i ako mogu od svog pisanja zaraditi onoliko koliko sam zarađivala radeći u školi (a to mi je bilo prilično mrsko), tko sretniji od mene - pa radim ono što sam željela. Čitanje u ritmu knjiga tjedno za SD nije mi problem, čitam i stvari izvan recentne produkcije, one o kojima neću pisat. A poštaru koji mi donosi knjige, veselim se kao Djeda Mrazu. Surađujem u raznim časopisima, na radiju, scenarijima. Tu i tamo me strefi nagrada ili stipendija… Međutim, često moram odbiti neke naručene tekstove zbog ćudljive proze ili poezije koja hoće cijelu Olju, dobro izoliranu. A ne znam kad ću i kako tu knjigu dovršiti, a i kad je dovršim ne donosi bogznakakvu zaradu. Ali zbog nje sam to što jesam i tu gdje jesam.

Kad bih bila spisateljski stroj, posla bih imala uvijek, i ne samo ja, ali to čovjeka isprazni. Ne gradi te sve što pišeš, niti ti puni baterije, to možda znaš i sam. Ponešto te i ošteti kao pisca. Zanimljivo je to – pisanje je udarnički posao, ako misliš od toga živjeti, a ljudi te doživljavaju ko jebivjetra. Jebivjetricu?!
Pitaju me: A šta ti sad radiš?
- Pišem.
- Aa, pišeš… Ali šta radiš?
- Pa pišem, tako zarađujem za život.
- Šta nema nikakve šanse da se uvališ u neku školu?!...
He he…

I meni najdraže (prvo) i posljednje pitanje: što čitaš?

Upravo sam završila Gubitnika Thomasa Bernharda. Sad ponovo čitam Kerouaca Na cesti, novo izdanje Šarenog dućana, to je sljedeća knjiga o kojoj ću pisat, a na kantunalu su mi još zadnji broj Quoruma i Crumbov strip Muzika. Vidiš, trenutno nema nijedna knjiga poezije, što je dosta neobično za moj kantunal, ali nedavno sam dobila na poklon zbirku Cesarea Pavesea, koja mi se lijepo složila s krajem ljeta. Od domaće poezije, zadnje što sam čitala je prva Prtenjačina zbirka i nova zbirka Slađana Lipovca. Možda još ponešto, previše je toga, ali ako sam zaboravila, ima i za to razlog. U posljednje vrijeme počela sam skidat glazbu iz knjiga, tako se može sastavit jako dobar soundtrack npr. glazba iz Atlasa oblaka ili Gubitnika. Ma u knjigama ima puno muzike.

Razgovarao: Marko Pogačar

U Booksi c/b (photo by: Danko Vučinović)
Olja Savičević Ivančević rođena je 16.9.1974. u Splitu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu; postdiplomantica je studija književnosti. Objavila je zbirke pjesama: Bit će strašno kada ja porastem (1988), Vječna djeca (1993), Žensko pismo (1999); Kućna pravila (2007), te zbirku priča Nasmijati psa (2006). Za rukopis Nasmijati psa dobila je nagradu časopisa za književnost i kulturu Vijenac i izdavačke kuće AGM kao najbolji autor proze do trideset i pet godina. Knjiga je ove godine objavljena u Njemačkoj pod nazivom Augustschnee, a u 2009. objavit će je makedonski Blesok i srpski Samizdat B-92. Po priči 'Vilma Gjerek mučena strastima…', snimljen je kratki igrani film Sedam neodgovorenih poziva. Za priču 'Heroj' dobila je nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista za najbolju kratku priču 2007.g. Prevođena na njemački, češki, slovenski, francuski, engleski, slovački, makedonski poljski, mađarski i ukrajinski jezik, uvrštavana u izbore i antologije.
U dnevnim novinama Slobodna Dalmacija redovito piše književne prikaze. Živi u Splitu.

Bibliografija:

Bit će strašno kada ja porastem, pjesme (O.Š. 'Vjeko Butir', Kaštela, 1988)
Vječna djeca, pjesme (Narodno sveučilište, Split,1993); nagrađena na Marulovim danima županijskom nagradom za mlade pjesnike
Žensko pismo, pjesme (Thema, Zadar, 1999)
Nasmijati psa, proza (AGM, Zagreb, 2006, 2007); nagrada novina za književnost i kulturu Vijenac i  izdavačke kuće AGM; nagrada Ranko Marinković Večernjeg lista za priču 'Heroj'
Kućna pravila, pjesme (Algoritam, Zagreb, 2007)
Augustschnee, proza (Voland&Quist, Dresden, 2008)

Pjesme Olje Savičević Ivančević čitajte u našoj Zadaćnici.

Možda će vas zanimati
Intervju
Homepage 107 15.05.2008.

Branislav Oblučar: Optika očuđenja

U novom intervjuu s domaćim pjesnicima muški glas predstavlja 'goranovac', književni kritičar i esejist Branislav Oblučar. Razgovarao - Marko Pogačar. 

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu