Page arrow
Revija malih knji%c5%beevnosti island booksa  27.   29.9.Add a heading  1

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Large large novo solidarnost

S naslovnica 'Solidarnosti'. Izvor: Petra Matić.

Ponedjeljak
08.08.2022.

U nedavnom članku pisali smo o biltenu zagrebačkog Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva Solidarnost kao otjelovljenju jugoslavenske politike solidarnosti s Globalnim Jugom. Pitanje čistoće jugoslavenskih namjera unutar Pokreta nesvrstanih i danas zaokuplja istraživače te se isprepliće s neminovnom činjenicom rasizma na našim prostorima. 

Dok istraživači poput Jelene Subotić i Srđana Vučetića tvrde kako je jugoslavenska solidarnost bila samo performativna, Jacques Derrida otvara mogućnost višeslojnosti i definira hospitalitet kao uvjetovani susret dvaju kalkuliranih interesnih strana, proces višeslojnog pregovaranja između dobrodošlice i neprijateljstva. Hospitalitet u sebi sadržava binarne odnose između nas i njih, a odnose moći definira kroz lokalne norme i zakone te imenovanje, ispitivanje i nadgledanje gostiju. 

Rasizam mi je uvijek ostavljao najupečatljiviji dojam baš na onim mjestima koja forsiraju politike solidarnosti, vjerojatno zato što je toliko odskakao od idealne slike koja se pokušavala stvoriti. Odgojena u društvu čija se bjelina ne preispituje, najlakše mi je uočiti anomalije upravo u prostorima koji se pokušavaju baviti tom istom bjelinom, ili barem njezinim toksičnim aspektima poput eurocentrizma ili sustava granica.

Čitanje Solidarnosti, koja je započela sredinom 1960-ih kao bilten kluba, posebnog, interkulturnog mjesta susreta u centru Zagreba, a završila kasnih 1980-ih kao časopis za međunarodne odnose namijenjen stručnoj publici, uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Iz perspektive istočnoeuropskog daltonizma, jedini kolonijalizam na ovim prostorima bio je onaj Drugog svjetskog rata, rasizam je rezerviran za dekadentni, daleki Zapad, a Romi ionako nisu ljudi, pa se ni ne broje. Socijalizam tome dodaje guranje raznolikosti pod tepih, koje daje začudne rezultate. 

Stoga ne čudi da je Solidarnost kroz dva desetljeća izdavanja uvijek imala samo lokalne, bijele muške urednike, a glas samih stranih studenata čuje se tek u njihovim autorskim člancima i na dvije naslovnice koje na ručno ispisanom arapskom pozivaju na solidarnost s vijetnamskim borcima.  

Kome se obraća Solidarnost? Svima pomalo: isprva, samim stranim studentima od strane nevidljive ruke domaćeg urednika koji poziva, poučava i kori, zatim, lokalnim studentima u molbama i pozivima, pred kraj djelovanja, stručnim jezikom, privilegiranoj akademskoj zajednici, a između toga – sama sebi, namaNejasne granice identiteta podcrtane su izostankom potpisa autora u mnogim člancima, pa možemo tek nagađati o kojem je od imena iz redakcijskog kolegija riječ.  

Iz današnje perspektive sustava nedobrodošlice, iz kojeg deportiramo i afričke studente s vizom, lako bismo se zavarali i pomislili kako su prohodnije granice i pregršt stipendija formula za antirasizam, no Hrvati i njihova jugoslavenska braća, a ni tadašnja država nisu preko noći postali antirasisti, što lako iščitavamo iz Solidarnosti i ostalih istraživanja tadašnje prisutnosti stranih, nebijelih tijela na našim područjima. 

Milorad Lazić navodi kako su se strani studenti u Jugoslaviji, pogotovo Afrikanci, često žalili na bojkot sredine u koju su došli. Domaći studenti su rijetko s njima razvijali prijateljski odnos, opravdavajući to nedostatkom novca za zajedničke izlaske, a izbjegavanje zajedničkog stanovanja prevelikom društvenošću stranih studenata koji su u sobe dovodili prijatelje. Jugoslavenska mjera smještanja stranih studenata u sobe s članovima Partije nije pomogla jer “naši studenti, čak i komunisti, izbjegavaju druženje sa strancima”. Oni studenti koji nisu smješteni u studentske domove teško su nalazili privatan smještaj, za koji su često morali platiti više od svojih bijelih kolega. 

Strani studenti žalili su se na odnos policije i nasilje koje se očitovalo kroz verbalne uvrede, fizičke obračune i javne osude svih koji su imali kontakte sa stranim, a pogotovo afričkim studentima. Studenti koji su sudjelovali na demonstracijama u Zagrebu protiv intervencije u Kongu tvrdili su kako je milicija tukla demonstrante samo zato što su Crni. 

Tekst Kimiti Kamaua “Call me African, not ‘Negro’” izbačen je iz domaćih studentskih listova s objašnjenjem Saveza omladine Jugoslavije kako “su usporedbe ponašanja kolonizatora i njihove eventualne sličnosti kod nas apsurd”. Studenti iz Južne Rodezije tražili su zbog straha za svoju sigurnost u Jugoslaviji karte i dozvolu za povratak kući te su prijetili kako će, ako ih ne dobiju, Jugoslaviju napustiti ilegalno i otići u zapadne zemlje. 

Neprijateljski ispadi bili su usmjereni i na sve koji su imali bliske odnose s afričkim studentima, a pogotovo na žene: “Milicija je često zaustavljala djevojke koje su bile u društvu Afrikanaca i bez potrebe ih legitimirala”. Domaće studentice i žene stoga su izbjegavale druženje i bilo kakav kontakt sa strancima kako ih se ne bi tretiralo kao “propale” ili “devizne”. 

Jugoslavenski studenti žalili su na “nepotrebno rasipanje snaga i sredstava” i visinu stipendija stranih studenata, koji su sami predlagali da se one smanje kako bi riješili sukobe. Uvjeti smještaja stranaca u studentskim domovima bili su kvalitetniji, a lažne vijesti u tisku doprinijele su percepciji kako zbog stranih studenata nema mjesta za one domaće, pogotovo na Medicinskom fakultetu. 

Problemi stranih studenata tumačili su se njihovom nemogućnošću prilagodbe životu u Jugoslaviji. Pojedince se optuživalo za neprijateljsku djelatnost, a navodili su se problemi higijene, pijančevanja i dovođenja žena u studentske sobe. Jugoslavenskim studentima smetali su strani studenti islamske vjeroispovijesti koji su u vrijeme Ramazana spavali po danu i jeli po noći. Strani studenti su pisali mnoge žalbe sveučilišnim vlastima, CK SKJ, predsjedniku Titu, a jednom je prilikom skupina afričkih studenata otputovala u Pulu kako bi uručila svoju žalbu Naseru koji je boravio na Brijunima, no milicija ih je spriječila u akciji. 

U Solidarnosti su iz ovih razloga objavljivani članci koji su objašnjavali uvjete u kojima žive strani studenti, a 1967. godine, u osmom broju Solidarnosti, urednici upozoravaju kako njihovi suradnici dobivaju prijetnje te se eksplicitno spominje nasilni napad jugoslavenskih studenata na stranu studenticu Juanu Škarić. Intervju sa Škarić je zanimljiv iz više razloga: ne samo da se radi o jedinoj ženi i jedinoj osobi mješovitog porijekla intervjuiranoj u čitavoj zagrebačkoj zbirci Solidarnosti, već je ona i jedina koja dobiva prostora progovoriti o proživljenom fizičkom napadu.  

Tekst, neuobičajeno za Solidarnost, počinje ljubavnim stihovima Branislava Petrovića: „Ljubavi moja baš si pravo dete... / Igrao se vetar u granama kedra, / Igrao se vetar u jesenje veče...”, a nepotpisani novinar najavljuje kako „Juanu Škarić... nije trebalo nagovarati da priča, da odgovara (pa i ogovara)”: „Mada sam po ocu Jugoslavenka, ipak se više osjećam Bolivijkom. Možda je to kapric, ali je svejedno, zar ne? Nije svejedno. Ipak, nije. Trebam nešto da objasnim. Vaši dečki su mi se mnogo zamjerili. Ne mogu im oprostiti. To je poseban mentalitet. Grubi su, neučtivi... Vaši susjedi Talijani nisu takvi. Mene su jedared čak i isprebijali na ulici ni krivu ni dužnu, valjda zbog toga što sam žensko, pa se nisam mogla ravnopravno boriti. Ali nemojte me krivo shvatiti: nisu svi huligani, ali grubi ste pretežno, a još više neučtivi. Ali, opet se moram izvinuti onima koji to nisu. Možda sam ja, ustvari, imala nesreću da uvijek upoznam one najlošije?” 

Autor članka joj na to odgovara: „Juana, nije li to ipak preoštro: možda za to postoje razlozi?” Juana Škarić krivnju prebacuje na jugoslavenske žene: „E, vjerojatno da postoje. Ali o tome razgovarajte s vašim djevojkama. Mislim da su one krive. Uglavnom one. Da bi netko bio poštivan, mora za to postojati dosta razloga. A ovako?”, a potom zaključuje da su jugoslavenske žene ipak emancipiranije od bolivijskih. 

Posljednje pitanje odnosi se na njezin ljubavni život, što je također presedan za Solidarnost, a članak završava riječima: „Za tri godine vratit će se ponovno u svoju domovinu. A sada, život je kao ona igra vjetra u granama cedra, kao igra vjetra u jesensko veče; u vrijeme kad je ljubav dijete, pravo dijete. I Juana, Juana je otišla, baš tako treba reći.” 

Infantilizaciju ne(dovoljno)bijele osobe nalazimo i u priči „Osmijeh” Sonje Raih, objavljene u Solidarnosti 1967. godine, u kojoj opisuje slučajni susret s afričkim studentom: ”Niz divnih bijelih zubi nestašno je provirivao ispod punih usta i podsjećao na nisku bisera oko vrata neke žene. Bio je kao dijete koje je našlo nekoga kome može vjerovati i povjeriti mu se – predamnom je stao nicati njegov osamljen svijet prepun nada, ideala, želja. Gradio ga je sa sve većim povjerenjem kao kulu od kocaka, šarenu i djetinje nevinu, svoj svijet budućnosti, svoj svijet sreće, mira i zadovoljstva.”  

U jednom od narednih brojeva Solidarnosti izlazi „Pismo prijatelju na zaboravljenu adresu” iste autorice, prepuno egzotičnih motiva: „I zato, pozdravi ih sve, i deve u pustinji, i gazele na pojilištima, i slonove u džungli i ribe u moru. Klekni, moj prijatelju, klekni umjesto mene, na tu žarku divnu zemlju i za mene je poljubi. I svaki kamen na koji naiđeš pomiluj nježno mojom rukom. I svakom cvjetku čašku pogladi i svakoj travki moj pozdrav izruči. Poljubi svojoj tamnoj majci ruku, isto onako ponizno, smjerno, kao što bih ja to učinila i svome malom bratu pokloni sladak plod palme za mene ubran. Ispleti vijenac od najljepšeg cvijeća za vrat tvojoj žirafi, i udahni nadu i vjeru svom toliko dugo ponizivanom narodu.”  

Raih moli svojeg prijatelja da ostane u divljini: „Ne idi u grad, moj dobri druže. Ne idi. Ostani kraj svoje divlje rijeke, kraj svojih krokodila, kraj svoje tihe kolibe, ostani u džungli, u prirodi, na slobodi, i ne sputava svoje srce i um vlažnim zidovima kojekakvih zgradurina.” 

Anonimni „r”, autor intervjua s članom SWAPO-a, studentom ekonomije Leonardom Lidkerom iz 1966. godine, u bunilu opčinjenosti Lidkerovom egzotičnošću i tajanstvenošću piše: „Rođen je u Odanguu u sjevernoj jugozapadnoj Africi u neposrednoj blizini angolske granice, rođen je svuda, tamo daleko i ovdje, kao vatra čudan i zagonetan. Tako bar izgleda na prvi pogled. A poslije, mistično začeće pjesme i čuđenja nad širokom neodređenošću dalekih krajeva, nad djetinjstvom u kome su bile zabranjene igre s leptirima, postaje kruta oporost s nekom matematičkom tačnošću. Začas sve iščezne a iz očiju, koje me ne znam zbog čega (možda zbog onih u njima pritajenih barikada tuge) podsjećaju na vjetar noćnik u ljetne večeri, izbije blistav i mudar pogled. Ako ste ga sreli, rekao vam je: Leonardo. Leonardo Lidker, student iz... A ako ste postali prijatelji: uz ime ste čuli i priču o životu. Njegovom životu. A to može da bude zanimljivo: sin poglavice priča o revoluciji!...” 

Bitno je napomenuti kako se rasizam u čitavoj zagrebačkoj arhivi Solidarnosti spominje samo u kontekstu Južne Rodezije, no poseban primjer jugoslavenskog sljepila na boje i identitetske konfuzije nalazimo u intervjuu sa Badreldinom Abuissom i Abdelazizom Nadimom, sudanskim studentima koji su završili studij stomatologije u rekordnom roku.  

Iako je Abuissa za svoje rezultate dobio i priznanje u obliku Rektorove nagrade, anonimni autor članka, nakon najave kako su njih dvojica „obični ljudi, ali istovremeno i nisu”, donosi odluku da njihove odgovore neće poimence označavati, jer to smatra nepotrebnim: „Oni su došli zajedno, zajedno su učili, postigli su podjednake uspjehe, zajedničke su im želje. Stoga, ne ćemo odgovore označavati, kome koji pripada. To ovdje nije ni važno.” 

Za kraj, spomenimo pjesmu „Afrika”, objavljenu u Solidarnosti 1978. godine, u kojoj Dragica Knapek s trešnjevačkog jastuka sanja o strašnoj Africi 

„...Za dolinom Nila 
Moje misli, moji luđački snovi, 
Za krvavom pustinjom, za pasivnom savanom žude. 
Afriko strašna, Afriko mila!  

Intisaar, Amira, Amani i Tarik, 
djeca mala, nade svijeta, pupoljci crne ruže,  
sanjaju zimu, snijeg bijel i velik... 

I ja bih tamo spavala slatko, 
I rado bih pila tu vodu s Nila, 
Afriko strašna, Afriko mila!” 

Umjesto zaključka

Baština je ono što odabiremo čuvati, istraživati i komunicirati, a naposljetku, i slaviti. Zajednička povijest Globalnog Juga i našeg teritorija nije novost i podsjeća nas na to da Globalna Većina nije ni nesposobna niti neuka, ali često jest obespravljena. Stipendije i tečajevi jezika u Jugoslaviji donijeli su nam stručnjake i znanstvenike, a današnje dezintegracijske politike otežavanja obrazovanja i zapošljavanja donose nam nesretne ljude koji nemaju kako naučiti naš teški jezik niti imaju kuda sa sobom izvan prihvatilišta. Dok domaći liječnici pakiraju kovčege, nehrvatskim građanima uopće nije dozvoljen rad u zdravstvu.

Zato je bitno prisjetiti se da nije uvijek bilo i ne mora biti tako. Zagreb je jednom bio šareniji, kulturniji i otvoreniji grad, koji nije trebao zagovarati novi interkulturni društveni centar, budući da je Međunarodni studentski klub prijateljstva posjedovao vlastiti prostor u samom centru. Iako ne bez svojih problema, osnažujući diskurs solidarnosti u Jugoslaviji često je prevladavao nad onim humanitarnim, čiji dizajn onemogućava da ikad postanemo jednaki.

Vjerujem da danas možemo bolje. Vrijeme je da prihvatimo da je rasizam prisutan u svim elementima društva i da je odučavanje od njega proces koji će dugo, dugo trajati. Umjesto utočišta, osigurajmo mjesta učenja, razmjene i slavlja. Nije teško minijaturnu i globalno slabo poznatu Hrvatsku, populacije manje od one indijskog grada Vadodare ili turskog Izmira, postaviti na kartu svijeta, ali to zahtjeva jedan potpuno drugačiji pristup, onaj u kojem vrijednost ljudskog života ne opada od sjeverozapada prema jugoistoku, u kojem promišljamo kolonijalizam i čitavu njegovu ostavštinu, u kojem je kritika ne samo prihvaćena, nego i dobrodošla, jer znamo da trebamo bolje.

Ili se barem možemo zapitati - što smo točno dobili gubitkom solidarnosti?

Petra Matić

*** 

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

thumbnail-lenta-eu-630

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage novo fotke 18.08.2022.

'Je li to premalo za tražiti? Vjerojatno.'

S obzirom na to da rijetki pisci i spisateljice uspijevaju živjeti isključivo od pisanja, za mišljenje o honorarima i uvjetima rada pitali smo autore/ica koji račune plaćaju radeći nešto što s književnošću može imati jedino konceptualne i apstraktne veze.

Piše: Ivan Tomašić

U fokusu
Homepage anja tekst 1 16.08.2022.

'Pisanje pjesama mladima je jednako prirodno kao trčanje po livadi, večeranje ili Minecraft.'

O natječaju za poeziju učenika osnovne i srednje škole u organizaciji Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom razgovarali smo s pjesnikinjom i članicom žirija Anom Brnardić.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage large novo 3 large olimpijada %c4%8ditanja2 09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage novo 2 mishaal zahed h4x tksufvw unsplash 01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
Homepage large novo knjiga 26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Održati Tamagotchija na životu što duže
Homepage espi tekst 25.07.2022.

Posljednji valcer u odmaralištu Požega

'Sjedim ispod našeg grafita na kojem je najobičnijom bijelom napisano HAJDUK, to je naš mul, preko puta mene Hans i Sila, naši prijatelji, Iris i Lazar kartaju briškule.'

Piše: Espi Tomičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu