Page arrow

Ispovijedi homoseksualne stvarnosti

Large 131
Subota
05.05.2007.

Roman Staklenac Uroša Filipovića prvi put je objavljen 2002. godine u Srbiji (Rende). Dušan Maljković, beogradski queer teoretičar, urednik časopisa Gay (to!), voditelj trosatne emisije 'Gayming' na beogradskom Radiju 202 i urednik portala www.gay-serbia.com kao jedini queer-teoretičar u regiji, za booksa.hr piše o tome što je danas queer i gdje se na queer karti smjestio Staklenac.

„Samo nevine duše, koje se maskiraju papirnom kapom cinizma, zamišljaju da ono što nas privlači ka prizoru striptiza ne zahteva objašnjenje. Te duše uobražavaju da će pred svetom otkriti mudrost i znanje o životu ako su kadre da sve ljudske motivacije nazovu sa dve-tri reči kojima se označavaju pohlepnost, želja za vlašću i genitalne preduzimljivosti. [...] Podrobniji pogledi nam već duže vremena otkrivaju, na podsmeh svetine, da ono što je prosto i poznato biva komplikovano i zagonetno, a ljudski motivi, u svojoj javnosti jedva dodorljivi, kriju lepljive spletove najneobičnijih tokova, radi čijeg razjašnjenja psihoanalitičari, metafizičari i religiozi sežu u maglovite začetke čovečanstva, organskog života uopšte, bivstvovanja upšte.“

                                  L. Kolakowski, Epistemologija striptiza


Mrzim termin queer. Postao je pomodno dosadan, etiketa za snobove, skorojeviće i nadri-fancy likove koji bi da u gay kontekstu budu nešto drugo, VIP, pička materina, neki kurac, štagod, znak raspoznavanja onih koji bi da se jebu (u dupe, svakako), a da im ne uđe.

Polako, sve je postalo queer – od identiteta koji se navodno opire svrstavanju uz polne, rodne i seksualne dihotomije, do trećerazrednih performansa, sirotinjskog glamura Jelene Karleuše i falša loše obučenih balkanskih transvestita koji vape za iskričastim sjajem turbo-folka devedestih u Srbiji, mainstream festival QueerZagreb (Sačuvaj me Bože hrvatske kulture, što reče Krleža!) do etiketa virztualizovanih identiteta na forumu gej-srbija.com-a (Ko je bre gender-queer? Srbi što žderu nacionalno jelo Otomanske imperije, alias burek, jebu se po javnim WC-ima i buše glory holes kada su u svetu takve prakse muzejski sadržaji i drkaju, bar ona tehnološki ’uznapredovala’, ’emancipovana’ manjina na chatu?). Novopečeno, novokomponovano bratstvo i jedinstvo širi se iza ovog ideologizovanog pojma, a da više niko ne može jasno da kaže šta on znači. Sve može biti queer, što na kraju krajeva znači da taj termin više ništa i ne znači. Postao je, u lokalno-aktivističkom kontekstu velika balkanska post-moderna metafora, obeležje područja koje teško da je imalo seksualnu revoluciju, stogodišnju tradiciju aktivizma za homoseksualna prava kao Nemačka, transgresivnost, rafiniranu otmenost i umetničku delikatnost Oscara Wildea i hiljade drugih komponenti, da bi iz jednog definisanog stanja seksualnih kategorija preko noći upala u dekonstruktivističku demontažu opozicija i učeno blebetala trećerazredne čorbuljke zapadne filozofije, bez previše razumevanja. Serem ti se na taj i takav queer. Dosta s njim.

Podsetimo još jednom, queer je sve što (radikalno) odstupa od hetero-normativnosti. Ali šta je heteronormativnost? Sve ono što je standard u mainstream heteroseksualnim relacijama. I tu nailazi mesto spora, šta danas dodati ovoj opsežnoj listi? Decu, porodicu? Svakako. Što znači da većinski gay pokret više nije queer, jer gay porodice su pre svega porodice, gay brakovi prvenstveno brakovi. Neki heteroseksualni brakovi, koji odstupaju od standarda, više su queer od zajednice dva gej muškarca ili dve lezbejke.

Ovim rasprava daleko od toga da je završena. No, kako rasprava o queeru zahteva daleko veći prostor, jedan lep primer treba samo da posluži kao ilustracija, kao hint onoga što queer zaista jeste, danas, ako uopšte želi i da postoji. On gađa, on skandalizuje, on moralno pervertira, on varvarizuje uglađenost ’civilizacije’. S druge strane njega ostaje sav taj ’fini svet’, ma kakve on seksualne orijentacije bio.

Na mestu queera, ovako postavljenog, sigurno da stoji Staklenac. No, šta je to štivo zapravo, pa da se takve tvrdnja može postaviti?

Pre svega, postavlja se pitanje da li je pred nama uopšte roman ili kaleidoskop raznobojnih dnevničkih isečaka koji nastoje da se, pomalo nasilno, spoje u koherentniju književnu formu, dok sasvim legitimno postoji mogućnost slučajnog čitanja (zbrda-zdola!), bez poštovanja linearnog vremenskog toka, koji po svojoj formalnoj manifestaciji dnevnika ovo delo kao da već u naslovu zahteva? Bez obzira na koji ćete način pristupiti Staklencu, odnosno da li ćete se prepustiti sistematskom čitanju od korica do korica ili ćete ga konzumirati svaki dan po sasvim, sasvim malo, otkrićete da sva prethodna razmatranja u začetku postaju izlišna i da od intelektualnog promišljanja ovog rada – bar u prvom čitanju! – ne preostaje ništa do radikalne fascinacije, šoka i uljuljkane ozlojađenosti. Fascinacije – zbog svog tog seksa koji nabujava u neograničenoj drskosti apetita, oplođen histeričkom potrebom da se iz dana u dan traže partneri za raznovrsna zadovoljstva koja dominantni moral stavlja u registar protivprirodnog bludničenja. Šok se može javiti kao posledica otkrivanja jedne paralelne stvarnosti koja je uvek postojala, tu, ispred naših noseva, i možda ćemo i dalje, napredujući po tekstualnim lavirintima Staklenca odvraćati pogled od radikalne eksplicitnosti kojom se homoerotizam materijalizuje. Ozlojađenost se može javiti kao posledica dva momenta - ili ste naprosto zgađeni onim što je opisano, što bi se bez pogreške moglo podvesti pod homofobičnu reakciju, ili pak smatrate da je ok biti gay, ali držite, pozivajući se na tomove klasika u ličnoj biblioteci, da ovakav književni šund treba da završi na lomači književne kritike pre negoli u uglancanim knjižarskim fundusima.

Ako ste na prvoj poziciji, za vas je Staklenac neumitno izgubljen. Od homofobije nećete videti ništa, ostaćete slepi za svu raznovrsnost životnih formi koja pulsira ispod 'opskurnih' rečenica. Ukoliko je išta u ovom delu šokantno, i ukoliko sebi dozvolimo da ne sledimo preporuku Forsterovog Mauricea – zašto ne prestaneš da se šokiraš i lepo se posvetiš svojoj sopstvenoj sreći? – preostaje nam sledeće tvrđenje - jedini legitimni šok Staklenca jeste analogan eureki koja nastaje u dodiru sa nečim novim, koje poseduje specifičan kvalitet radikalne promene 'pogleda na svet'. Posle čitanja dnevničkih zabeležaka, a sa onu stranu teorija zavere, otkrićemo sasvim drugačiji, prikriveni svet, koji ne izaziva patriotsko uzbuđenje, moralnu osudu ili nevericu otvorenih usta zbog gay seksa, pornografičnosti ili pak nečega što opasno može naginjati 'neprihvatljivoj perverziji promiskuiteta', čiji razobručeni Eros kao da stalno provocira benevolentni Tanatos da se umeša i okonča taj libidni vapaj koji ne poznaje (malo)građansko "Zar ti nikad nije dosta?" Otkrićemo skriveni predeo koji je uvek bio deo naše stvarnosti, samo ga nismo prepoznali, i to je ono što može da sablazni, niko više nije siguran da onaj Drugi nije gay, svako je to u potencijalu, u opasnoj mogućnosti sumnje.

S druge strane, uzimajući u obzir da je trash-estetika odavno doživela svoju umetničku apologiju, pre svega Watersovim (Ružičasti flamingosi) i Jacksonovim (Loš ukus) filmovima, kao i Warholovim radovima u domeni vizuelne umetnosti, moramo da primetimo da ovakva dnevnička pornografija mora biti priznata kao umetnost, zato što je njena svedenost, njen opšti minimalizam, upravo u funkciji predstavljanja tragičnog osećanja života bez velikih ontoloških mitova o uzvišenom Übermansch-u.

Za autora, sama egzistencija je trash, i kao takva najadekvatnije je oslikana upravo svim trash sredstvima koje autor prepoznaje, od beznadežno amputiranog stila do patetičnih kvazi-teorijskih zaključaka od kojih se okreće želudac, stvarajući na taj način razgranati sistem homologan spotu Branke Sovrlić za pesmu 'A tebe nema', gde je prisustvo kič-elemenata toliko da celina nužno prevazilazi pojedinačne elemente i tvori remek-delo trash-umetnosti.

Ukoliko bi neko, posle svega, mogao da zapita – Pa dobro, ali ipak čemu sve to? –  sav taj trash, govori o događajima koji će većinu 'poštenog sveta' da sablazni do bola, sigurno neće osvojiti književne nagrade niti će biti priznat kao umetnost, itd, itd, moj odgovor je veoma jednostavan – Staklenac će svakako senzibilizovati javnost upravo sopstvenom skandaloznošću, pomerajući donju granicu prihvatljivosti homoerotizma duboko dole, kao što će i njegovi opisi radikalno promeniti epistemologiju heterototaliteta u epistemologiju klozeta – postići će onaj saznajni rez koji će dati još jedan nedvosmisleni prilog vidljivosti (još uvek) veoma opresovane homoseksualne populacije.

Dušan Maljković

 

Promocija drugog izdanja knjige Staklenac desit će se u Booksi, 10.5.2007. u 18.00.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage dizajn bez naslova  15 08.03.2021.

Praktični osmomartovski vodič za i kroz književne nagrade

Koji su sve mogući razlozi koji dovedu do tako očigledne posljedice da književnost žena nije podjednako nagrađivana i vrednovana kao muško stvaralaštvo? Još uvijek aktualan tekst Nađe Bobičić.

Piše: Nađa Bobičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu