Ništa nije toliko podatno ismijavanju od strane književnih znalaca i intelektualaca od raznoraznih ljetnih lista književnih naslova, u kojima se čitateljima preporučuju knjige koje bi ovi trebali pročitati na plaži, pod palmama uz koktelčiće, kliktaje galebova i šumor valova. Činjenica jest da je riječ o gadnom konstruktu, a spomenutoj morskoj razglednici koja je dio proizvodnje sna komplementarno je časopisno savjetovanje ljudi koji preko godine crnče da bi u dva tjedna odmora nadoknadili sve čitajući točno određene naslove. U tom smislu nije nimalo čudno da je dekonstrukcija ovoga kompleksa našla mjesto u kurikulumima nekih visokoškolskih ustanova, prije svega na studiju komparativne književnosti. No, bez obzira što tko mislio o ljetnim listama knjiga koje treba čitati, nema ništa loše u isticanju dobrih knjiga odnosno knjiga koje iz ovog ili onog razloga ne bi bilo loše pročitati. A Booksa je, hvala bogu ili nekom drugom entitetu, prepuna takvih knjiga. I zato evo liste knjiga čitanje kojih svakako neće biti gubljenje vremena, čitali ih vi na odmoru, na plaži, u kadi, u krevetu ili na wc-u.
Pisac čije su knjige obilježile prvo desetljeće novog stoljeća, Roberto Bolaño, za života nije bio osobito poznat autor, cijenjen jedino unutar relativno uskog kruga poznavatelja. Nakon njegove smrti 2003. godine ovaj pisac katapultiran je u književni 'stardom' velikom brzinom, a kako i zašto se to dogodilo predmetom je brojnih analiza pa i polemika. Mišljenja o Bolañu prilično su podijeljena, od toga da je riječ o najvažnijem suvremenom latinoameričkom autoru koji je svojim romanima vratio južnoameričku književnost u središte pažnje, gdje nije bila još od famoznog buma prije nekoliko desetljeća, pa sve do toga da Bolaño nije ništa drugo nego pažljivo osmišljen projekt sjevernoameričke izdavačke industrije, čija je urednička strategija dovela ovog po svemu osrednjeg pisca u centar pažnje. Ova posljednja tvrdnja čak bi i mogla imati smisla sve do dijela o 'osrednjem piscu', budući da je zaista riječ o vrhunskoj književnosti i izuzetnom autoru. Najbolje je da odlučite sami, a nema bolje prilike za to od romana Divlji detektivi (Vuković & Runjić), po mišljenju mnogih opus magnuma ovog čileanskog majstora, čiji je odlični kratki roman Čileanski nokturno (AGM)dosad bio jedini koji je preveden na hrvatski.
Ako vas kojim slučajem uznemiri 525 stranica koliko ima roman Divlji detektivi, ili patite od ADD-a te naprosto morate čitati nešto kraće, knjiga koju bi svakako trebalo spomenuti jest Smrt Bunnya Munroa (Šareni dućan), roman Nicka Cavea. Ovaj se roman pojavio još krajem prošle godine, a o njemu se pisalo mnogo više prije samog objavljivanja nego što mu je posvećeno pažnje i kritičkih osvrta kasnije. Tome je, uz to što je autor romana Nick Cave, svakako pridonijelo i to što je knjiga prvo objavljena u Londonu i Hrvatskoj (zbog privatnih veza autora s hrvatskim prevodiocem), a tek potom u ostatku svijeta. Svatko tko se odlučio na čitanje Smrti Bunnya Monroea mogao se uvjeriti da je riječ o zaista dobroj, čak i odličnoj prozi, a riječi Irvina Welsha kako "kada bi zaključali Cormaca McCarthya, Franza Kafku i Bennya Hilla u priobalni apartman u Brightonu, vjerojatno bi izašlo nešto poput Bunnya Munroa" zapravo prilično dobro pogađaju u bit ove knjige, ili nedostatak biti.
Smrt Bunnya Munroa neke će oduševiti, ali neke vjerojatno i neće. Za one kojima psovački nihilizam Bunnya Munroa nije interesantan idealan protuotrov mogla bi biti knjiga Saturnovi prsteni (Vuković & Runjić) W.G. Sebalda, fenomenalna mix-genre prozna tapiserija genijalnog romanopisca koji je tragično preminuo prije gotovo deset godina. Riječ je o refleksivnoj prozi, gdje pripovjedač u tradiciji ranoromantičarskog šetalačkog pripovjednog teksta asocijacijama lebdi prostorom i vremenom. Ova knjiga posljednja je Sebaldova knjiga objavljena u Hrvatskoj, a lakoća i elegancija njegove naracije proizlaze iz fascinantnog prepletanja fikcije i zbilje, odnosno prozne zbilje. Čitati Sebalda uvijek je poseban doživljaj, a Saturnovi prsteni knjiga je koju treba preporučivati i preporučivati.
"Ova je godina donijela dvije važne knjige. Jedna od njih bili su Sebaldovi Saturnovi prsteni, djelo još inventivnije od njegovih prethodnika, Emigranata.' Ovako je o Saturnovim prstenima govorio Michael Ondaatje, čiji je posljednji roman, Divisadero (AGM) (originalno objavljen 2007. godine), početkom godine dobio i svoj hrvatski prijevod. Riječ je o vrlo vješto napisanom romanu, koji u svojim najboljim momentima odaje da je napisan od strane autora koji je zaista majstor svoga posla. Ne treba čuditi Ondaatjeova opčinjenost Sebaldom, budući da se on u Divisaderu koristi nekim pripovjednim postupcima koje Sebald možda nije patentirao, no čije je izuzetne mogućnosti sjajno demonstrirao. Baš kao što se Sebald kreće po lenti vremena i zemljopisnim atlasom po narativnoj nužnosti koju možemo usporediti s nevidljivom silom koja upravlja rukama nad weegie-boardom, tako to čini i Ondaatje, pa su i protagonisti Divisadera razdvojeni geografski, kronološki, ali i duhovno razlomljeni. Ovi postupci su i inače karakteristični za Ondaatjea, koji rado mrvi pripovjednu realnost i fragmentira narativne niti. Divisadero je posljednja u nizu Ondaatjeovih knjiga prevedenih na hrvatski, koji je počeo sa Sabranim djelima Billyja Kida, a među kojima su i Engleski pacijent, Zvuk krvi i Anilin duh.
Uz ljubavne romane, od knjiga koje inače nalaze mjesta na ljetnim knjiškim listama možda se najčešće nalaze komedije. Otvoreno cijelu noć Davida Truebe (Meandar)nije komedija u pravom smislu te riječi, ali njezin komični potencijal je zaista golem. No, to je u biti sasvim ozbiljna knjiga koja se na neki način može promatrati i kao žanrovska parodija, odnosno eksperiment gdje autor uzima neke komične elemente i rasteže ih na potpuno sumanut način, poput malog djeteta koje obijesno rasteže žvaku prije nego što ga uoči netko od starijih i da mu po guzici. Otvoreno cijelu noć jedno je od najugodnijih izdavačkih iznenađenja ove godine, budući da je bilo teško očekivati objavljivanje ovako interesantne knjige, stare petnaest godina, iz pera u Hrvatskoj manje više nepoznatog autora.
Uz spomenute naslove navodimo još desetak dobrih knjiga za ovo ljeto, ili bilo koje drugo. Od stranih autora možemo izdvojiti putopis Na putu za Babadag (Fraktura)poljskog pisca Andrzeja Stasiuka, autora odličnog romana Devet kao i eseja u knjizi Moja Europa, koju je napisao u suradnji s Jurijem Andruhovyčem. Nedavno je u biblioteci Na tragu klasika objavljen vrlo interesantan roman, Sanjin (Disput) Mihaila Arcibaševa; jedno od najkontroverznijih djela prve polovice 20. stoljeća koje je poslužilo i kao neka vrsta predloška D.H. Lawrenceu i njegovom Ljubavniku Lady Chatterly. Za one koje zanima forma kratke proze tu je hvaljena zbirka američkog autora mlađe generacije Wellsa Towera Sve poharano, sve spaljeno (Profil), inače jedna od najhvaljenijih zbirki kratkih priča posljednjih par godina. Ljubitelje poezije mogla bi zanimati nedavno objavljena antologija perzijskog pjesništva od 10. stoljeća naovamo Budi biser, biser budi (VBZ), koja je objavljena u sjajnom prijevodu Ebtehaja Navaeya, dakle izvornog govornika, u suradnji sa Seadom Muhamedagićem koji je cizelirao ove pjesme (među kojima se nalaze i one svjetski poznatih autora kao što su Hafiz, Rumi i Sadi) i dao im završni glanc. Od hrvatskih naslova tu su Vrijeme laži (Fraktura), prvi dio buduće trilogije Tabu autorice Sibile Petlevski, koji govori o psihoanalitičaru prve generacije Viktoru Tausku. Tu su i roman Prosjakinja (Leykam international) Dražena Katunarića, Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon (Meandar)Ivane Sajko, kao i Uljanice i duhovi (Profil), sjajna knjiga u kojoj Zoran Kravar nastavlja sa svojim proučavanjima antimodernističkog kompleksa u umjetnosti, glazbi i književnosti.
Neven Svilar
