Page arrow

Murakami o pisanju i jazzu

Large 279
Nedjelja
08.07.2007.

"Nikad nisam mislio da ću postati romanopisac, barem ne dok nisam navršio 29 godina. Od malih sam nogu mnogo čitao i znao sam se toliko unijeti u svijet romana da bi bila laž reći da nikada nisam poželio nešto napisati, ali uvijek sam mislio da nisam dovoljno talentiran. Kao tinejdžer volio sam pisce poput Dostojevskog, Kafke i Balzaca, no kako sam smatrao da ne mogu napisati nešto što bi se mjerilo s njihovom ostavštinom, vrlo sam rano odustao od ikakvog bavljenja fikcijom. Odlučio sam nastavit čitati iz hobbyja, a za život zarađivati na drugi način.

Izabrao sam glazbu. Naporno sam radio, štedio i posudio novac od prijatelja i rodbine kako bih nakon studija otvorio mali jazz klub u Tokyju. Danju smo služili kavu, navečer alkohol, a moglo se i prizalogajiti. Čitavo smo vrijeme puštali ploče, dok su vikendom nastupali mladi jazz glazbenici. Time sam se bavio 7 godina. Zašto? Iz jednog jednostavnog razloga – mogao sam od jutra do večeri slušati jazz.

Prvi sam se put susreo s jazzom 1964. kad mi je bilo 15 godina. Art Blakey and the Jazz Messengers nastupali su te godine u siječnju u Kobeu i kartu za koncert dobio sam kao rođendanski poklon. Bio je to prvi put da sam uistinu slušao jazz. Oborio me s nogu, bio sam kao munjom pogođen. Bend je bio jednostavno savršen: Wayne Shorter na saksofonu, Freddie Hubbard na trubi, Curtis Fuller na trombonu i vođa Art Blakey na uvjerljivim i maštovitim bubnjevima. Bio je to jedan od jačih postava u povijesti jazza. Nikad prije nisam čuo tako čudesnu glazbu i totalno sam se navukao.

Prije godinu dana u Bostonu sam ručao s panamskim jazz pijanistom Danilom Pérezom. Kad sam mu ispričao ovu priču izvadio je mobitel i pitao me: „Želiš li razgovarati s Wayneom, Haruki?“ „Naravno“, rekao sam ostavši bez riječi. Nazvao je Wayna Shortera na Floridu i predao mi slušalicu. Rekao sam mu da nikad prije ni poslije nisam čuo tako nevjerojatnu glazbu. Život je tako čudan, nikad ne znaš što ti se sve može desiti. Evo me ovdje, 42 godine kasnije, pišem romane, živim u Bostonu i razgovaram s Wayneom Shorterom na mobitelu. To nisam mogao ni zamisliti.

Kad sam napunio 29 godina, odjednom mi se niotkuda pojavio osjećaj da želim napisati roman – i da to mogu. Nisam mogao napisati ništa što bi se mjerilo s Dostojevskim i Balzacom, naravno, ali rekao sam si da to i nije važno. Nisam stremio postati književna veličina. Svejedno, nisam znao kako započeti pisati roman niti o čemu bih pisao. Na kraju krajeva, nisam imao ni iskustva ni nekakav izgrađen stil na raspolaganju. Nisam poznavao nikoga tko bi me podučio kako to raditi, čak ni prijatelje s kojima sam mogao razgovarati o književnosti. Moja jedina misao u tom trenutku bila je da bih volio pisati kao da sviram.

Kao mali sam vježbao klavir i znao sam čitati note toliko da mogu odsvirati jednostavnu melodiju, no nisam baratao tehnikom koja bi me učinila profesionalnim glazbenikom. No, u glavi sam često znao čuti neku svoju vlastiti melodiju koja me zapljuskivala u velikim valovima. Pitao sam se bih li mogao tu glazbu pretvoriti u riječi. Na taj sam način razvio vlastiti stil pisanja.

Kao i u glazbi, najosnovnija stvar u pisanju je ritam. Stil kojim pišete mora imati dobar, prirodan, čvrst i odmjeren ritam ili ljudi neće nastaviti čitati vaše djelo. O važnosti ritma naučio sam kroz glazbu – većinom kroz jazz. Nakon toga dolazi melodija – koja u književnosti podrazumijeva pravilnu raspodjelu riječi koje prate ritam. Ako je način na koji riječi prate ritam uglađen i lijep, ne možete tražiti ništa više od toga. Nakon melodije dolazi harmonija – značenja koja pripisujemo riječima u našoj glavi i nakon nje moj omiljeni dio – slobodna improvizacija. Kroz neki posebni kanal priča slobodno pliva iznutra prema površini. Sve što trebamo napraviti je prepustiti se struji koja je nosi. Na kraju dolazi vjerojatno najvažniji dio – ono što osjećate kad završite posao, kad završite s 'izvedbom', osjećaj kad znate da ste uspjeli doći do nečeg novog što ima svoj smisao. Ako sve prođe kako treba, ovaj osjećaj uzdignuća podijelit ćete sa svojim čitateljima (svojom publikom). Sve to predstavlja zadivljujuću kulminaciju koja se ne može postići ni na koji drugi način.

Praktički sve što sam naučio o pisanju, zapravo sam naučio kroz glazbu. Možda će zvučati paradoksalno, ali da nisam bio toliko opsjednut glazbom možda nikad ne bih postao romanopiscem. Čak i danas, 30 godina kasnije, i dalje o pisanju najviše učim kroz dobru glazbu. Moj se stil razvijao kako pod utjecajem elegantne proze F. Scotta Fitzgeralda tako i pod velikim utjecajem ponavljajućih slobodnih rifova Charlieja Parkera. I dan danas mi je literarni uzor glazba Milesa Davisa.

Jedan od mojih najomiljenijih jazz pijanista svih vremena je Thelonius Monk. Jednom, kad ga je netko pitao kako uspjeva izvući određeni ton iz klavira, Monk je pokazao prema klavijaturama i rekao. „Ne mogu pritisnuti niti jednu novu tipku. Kad pogledate u klavijature, sve note su već ondje. No, ako dovoljno poželite određena će nota zvučati drugačije. Morate izabirati note koje uistinu i najviše želite!“

Često se sjetim njegovih riječi kad pišem i onda pomislim: „To je istina. Ne postoje nove riječi. Naš je posao pridavati nova značenja i davati nove nijanse najobičnijim riječima.“ Ta me misao tješi. Ona znači da je pred nama velika količina nepoznatog, plodna prostranstva koja samo čekaju da na njima nešto novo uzgojimo."

Murakamijev esej na engleski je preveo Jay Rubin i objavio The New York Times u svom jučerašnjem on-line izdanju.

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage dizajn bez naslova  15 08.03.2021.

Praktični osmomartovski vodič za i kroz književne nagrade

Koji su sve mogući razlozi koji dovedu do tako očigledne posljedice da književnost žena nije podjednako nagrađivana i vrednovana kao muško stvaralaštvo? Još uvijek aktualan tekst Nađe Bobičić.

Piše: Nađa Bobičić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu