Tonko Maroević
Nagrađivani hrvatski pjesnik, povjesničar umjetnosti, urednik, prevoditelj i publicist, akademik Tonko Maroević iznenada je preminuo u svom domu u Starom Gradu na otoku Hvaru.
Tonko Maroević rođen je u Splitu 1941. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu; od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti. Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002.
Javio se zbirkama pjesama u prozi Primjeri (1965) i Slijepo oko (1969) u okviru generacijske "razlogovske" poetike. U kasnijoj fazi njegovo pjesništvo obiluje intertekstualnim i metatekstualnim referencijama, a odlikuje ga i povratak vezanomu stihu i tradicionalnim oblicima (Motiv Genoveve, 1986; Trag roga, ne bez vraga, 1987; Četveroručno, 1992; Sonetna struka, 1992; Black & Light: versi od prigode, 1995; Redak mulja, redak pjene, 2013).
Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998; Pohvala pokudi, 1998; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008; Skladište mješte sklada, 2010).
Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971–95. Uskličnici (1996) i 1996–2019. Svjetlaci (2019) te antologije katalonskoga pjesništva Bikova koža (1987) i Riječi za jedan lapidarij (2018).
Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005).
Dobitnik je Nagrade 'Vladimir Nazor' za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.
Izvor: tportal.
