Ako vam je kojim slučajem, negdje između kuhanih jaja, francuske salate i šunkice, promaknuo intervju koji je Tomislav Čadež za svečani uskrsni broj Jutarnjeg lista napravio sa Zoranom Ferićem, mi smo tu da vam na njega ukažemo. I dok vam se hrana lagano probavlja u želucu provjerite zašto Ferić vjeruje u stalnu apokalipsu.
Među rijetkim ste suvremenim hrvatskim piscima čije je djelo doista prešlo i državnu i jezičnu granicu. Koliko je taj uspjeh stvaran?
- Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti, recimo, oksimoronski. Rijedak od mnogih. Doista, u posljednjih desetak ili petnaest godina mnogi su hrvatski pisci prešli državnu i jezičnu granicu. Neki su samo zavirili, neki se pak opasno nagnuli, a o nekolicini možemo govoriti kao o europski značajnim autorima. Jergović je zapravo bio prvi koji je iz ovih prostora i ove situacije preskočio u posljednjih petnaestak godina tu državnu i jezičnu granicu, a njegovi su naslovi našli novu domovinu u nekih petnaestak jezika. Impozantna stvar za jednu malu literaturu kao što je naša. Iz druge situacije to se dogodilo i s djelom Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, a jedan dio suvremenih hrvatskih pisaca prevođen je na različite jezike. Edo Popović, Štiks, Perišić, Simić, Vedrana Rudan … Tu sam i ja imao sreće jer su se Klausu Olofu, jednom od najagilnijh prevodilaca hrvatske literature na njemački, a ujedno i značajnom promotoru hrvatske i slovenske književnosti u Austriji i Njemačkoj, svidjele moje priče. Tako je krenulo. U austrijskoj izdavačkoj kući Folio postao sam neka vrsta kućnog autora pa sada svaki moj naslov bude preveden na njemački. Tako je na njemačkom sveukupno izašlo pet knjiga. Ako je suditi po kritici, te su knjige prošle dobro. Pisalo se o njima u najvažnijim novinama, i to mahom pozitivno, posljednja se našla i na nekoj top-listi. Ali kad se, primjerice, radi o prodaji, situacija nije tako sjajna. Sa stranog tržišta nerijetko dolaze zbunjujući signali i onaj tko dobro ne poznaje jednu kulturu, kao što na primjer ja ne poznajem dobro austrijsku i njemačku, uvijek se pita što je stvarno a što mjehur od sapunice. Što je rezultat nekog autentičnog čitateljskog interesa, a što dio trenda ili reklame.
Hrvatska je književnost praktički odvajkada cijepljena od humora. Nije li to zato jer se humor u nas doživljava kao cilj a ne kao sredstvo, umjetnički postupak?
- To je poznata teza, kao i ona da smo neduhovita nacija. Meni se pak čini da smo mi kao ljudi neusporedivo duhovitiji nego naša književnost. I to ona autorska, visoka literatura. I tu postoji određena tradicija. Dok su petrarkisti smrtno ozbiljni venuli i uzdisali za damama, narodne pošalice prštale su od smijeha. I zato ja ne bih rekao da nam je književnost cijepljena od humora ili da smo neduhovita nacija. Prije bih se složio s tezom da nam je literatura u tom smislu podvojena, ako hoćete i shizofrena. Još od Zoranića provlači se kroz povijest književnosti svijest o malom jeziku i maloj književnosti i spoznavanje te činjenice s vremenom se pretvorilo u značajan kompleks. To je, možda, jedan od razloga zašto se pisanje literature uglavnom shvaćalo ovdje kao nešto smrtno ozbiljno, kao da se još uvijek, stoljećima poslije Bašćanske ploče, kleče u kamenu. Morao se dogoditi Slamnig u drugoj polovici 20. st. da demistificira petrarkističke vile. Međutim, i prije njega, bujala je kod nas jedna podzemna i zajebantska književnost koja je u dvadesetom stoljeću logikom potrage za novim izrazima isplivala na površinu. Razgovarali smo o Krleži i Kolaru koji uspješno artikuliraju ovakve težnje. U onim momentima kad se hrvatska književnost spuštala s Parnasa i bavila konkretnim običnim ljudskim sudbinama, ona je postajala i duhovita. Držić je imao Plauta u svijesti i podsvijesti, ali prvenstveno ga je zanimao Dubrovnik i Dubrovčani. Krležu su pak zanimale babe pod galgama i sisate žene koje vole gledati mrtvace i u tim je trenucima napravio besmrtne stranice nad kojima se istovremeno i smijemo i plačemo. Brešan se zajebava s Hamletom i usred komičnoga nudi nam krajnje ozbiljnu priču. S tezom o hrvatskoj neduhovitosti u literarnoj su formi izuzetno uspješno u posljednje vrijeme polemizirali Ante Tomić, Boris Dežulović, Viktor Ivančić i Ðermano Senjanović. Karnevalska i rugalačka književnost često je kod nas stvarala lijepu satiru koja nam je istovremeno mamila smijeh na usta i postavljala gvalju u grlu. To je nešto što pokušavam i ja. Humor nije cilj, nego dio spisateljskih strategija koje nas na opušten način vode prema najozbiljnijem. To je, čini mi se, temeljna ljudska pozicija. Mi se smijući približavamo otvorenom grobu. I zato su u mojim prozama smijeh i smrt tako povezani.
Je li vas u sivoj masi domaće akademske javnosti humor diskvalificira kao ozbiljnog umjetnika?
- Nerijetko svoj javni lik pokušavam postaviti klaunski. Mislim valjda, bolje da mi se smiju jer ja to hoću, nego da smrtno ozbiljan prolazim svijetom i onda iza leđa čujem zlobni cerek. Najgore je biti smiješan bez svijesti da si smiješan. Pogotovo kad se u književnosti obilato rugaš ljudima. Uvjeren sam, međutim, da ta klaunska pozicija nikoga ne bi trebala diskvalificirati kao ozbiljnog umjetnika. Treba se samo sjetiti paradoksalne povijesti europskog romana. Ozbiljni roman počinje upravo ruganjem čiji je paradigmatični lik Don Quijote. Kad se o vitezovima pisalo ozbiljno, imali smo zabavnu literaturu. Kad se počelo pisati rugalački, dobili smo jednu od najvažnijih knjiga povijesti književnosti. Eto, u tom je izgleda caka ne samo u literaturi, nego i u životu. Ne može se ozbiljno živjeti život bez svijesti da smo u osnovi prilično smiješna bića. Uostalom, uvjeren sam da je najozbiljnija pojava hrvatske kulture danas Željko Malnar.
Vaša sabrana prozna djela stala su eto u jednu, doduše odeblju knjigu. Plašite li se, kao poznati hipohondar, da ste tom knjigom zapravo okončali karijeru?
- Ovo je krajnje neugodno, ali neizbježno pitanje. Svako podvlačenje crte ispod dijela nekoga opusa može ujedno biti i konačan zbroj. I ne može se izdavati sabrana proza a da se ne misli o tome. Pogotovo zato što je literatura izuzetno maligna stvar. Sve što se napiše ima zbog nekoga razloga velike šanse da se dogodi i u stvarnosti. Potvrdilo se to i na mojim pričama. I ne samo jednom. No intenzivno radim na novom romanu pa imam osjećaj da me to nekako čuva. A to što mi je sabrana proza koju ispisujem evo više od jedanaest godina stala u jednu knjigu ne brine me previše. Prvo, nadam se da nije gotovo, i drugo: najvažnije dosadašnje proze Slobodana Novaka također stanu u jednu podeblju knjigu. A radi se o jednom od važnijih opusa u hrvatskoj prozi dvadesetog stoljeća. Opsežnost nekog opusa nikada nije bila presudna. Imate, dakle, Novaka s jedne strane i Krležu ili Jergovića s druge, ljude koji su pisali i pišu i puno i odlično. Ono što mene muči u vezi s te moje četiri knjige svakako nije debljina, nego ono što mislim da sam mogao drukčije napraviti.
Jeste li vi, u biti, pisac vedre apokalipse?
- Da. Ja vjerujem u permanentu apokalipsu. Štoviše, siguran sam da apokalipsa traje od trenutka kad je počela civilizacija. To što u većini kultura postoji neka vrsta prvotnoga raja, neke praidilične situacije iz koje smo na ovaj ili onaj način izbačeni, dakako nije bez vraga. Apokalipsa je počela u času kad smo prestali živjeti kao životinje. I od tada do danas stalno se obnavlja, varira, ponavlja, kao neka glazbena fraza. Sudnji dan ne moramo čekati, on je već iza nas. Sjetimo se samo novijih manifestacija apokalipse. Zar Auschwitz ili Hirošima ne izgledaju strašnije od Ivanove biblijske vizije? Ono što je tu vedro je činjenica što mi kao vrsta još usred te apokalipse živimo. To što uvijek postoje vrijeme ili prostor koji su pošteđeni. No ne bismo se previše smjeli uljuljkivati u tu vedrinu jer nam mediji donose apokalipsu u dnevnu sobu. Pa čak i ako smo pošteđeni, svjesni smo što se događalo u Vukovaru ili Srebrenici. Vidjeli smo Blizance kako se ruše u New Yorku, a uskoro bismo mogli ugledati atomsku gljivu iznad nekog od američkih gradova ili ne manje razorne eksplozije u Teheranu.
Može li se pisati bez osobnog angažmana? Naime, u svojim ste pričama i romanima izloženi i kao ranjiv pojedinac. Podvrgavate se nečemu što bih najradije nazvao autotračem ...
- Već jako dugo literaturu i pisce ne zanimaju junaci, nego upravo ranjivi ljudi. Oni koje ne ubija samo strelica u petu, nego i malo ružnija riječ. Iskustvo osobne ranjivosti tu mi je dragocjeno i priče iz ove knjige koje su mi danas najdraže proizlaze upravo iz toga iskustva. Ono je kao kičma oko koje su se nahvatali ostali fikcionalni slojevi. U tom smislu možda bi se taj postupak mogao nazvati autotračem, ali istovremeno radi se i o mistifikaciji i o fikciji jer lik koji priča u prvom licu, lik koji čak i nosi nadimak sličan mojemu, ipak ostaje lik. Doživljavam ga kao nekog drugog, jednako kao i ostale likove, pa se onda prema njemu jednako i ponašam: činim ga smiješnim ili grotesknim gdje god je to moguće. I onda se još pravim da mu to čini sudbina.
