Kako nam siječanj izmiče pod prstima, i vrijeme općenito brzo leti, tješimo se – ipak se štošta može odraditi u jednom danu. Naravno, samo jedan pogled na knjige u našoj biblioteci bio je dovoljan da se zapitamo koji su se sve romani ispričali u jednom danu, u tako ograničenom vremenskom okviru od 24 sata, pa čak i manje. Koliko pustolovina može stati između korica jedne knjige, koliko je samo različitih emocionalnih slaloma u koje su autorice i autori ubacili svoje junakinje i junake?
I ne, nismo upali u zamku da na ovu listu (koju brzo moramo dovršiti jer vrijeme brzo teče, kako smo ustanovili) uvrstimo roman Jedan dan Davida Nichollsa, od kojega je možda poznatija njegova filmska adaptacija, koliko god nam Anne Hathaway i Jim Sturgess bili simpatični. Međutim, taj primjer samo dokazuje koliko jedan dan u životu može biti značajan!
Sigurni smo da romana ima toliko da nam ni cijeli jedan dan ne bi bio dovoljan za nabrajanje, a mi smo se ovih niže uspjeli sjetiti, pogađate, u jednom (i pol) prijepodnevu.
Startamo s jednim vrlo poznatim primjerom. Tko bi rekao da Joyceov Uliks na gotovo tisuću stranica traje jedan dan. Leopold Bloom je, lutajući Dublinom uzduž i poprijeko, iskoračio iz svojih redaka u naše kalendare, čime je 16. lipnja, odnosno Bloomsday, postao gotovo nacionalnim blagdanom.
Odmah do njega je i roman Gospođa Dalloway i još jedna proslava sredinom lipnja (točnije, 13. lipnja), za koju se ljubitelji Virginije Woolf zalažu da postane Dallowday. Clarissa Dalloway tako šeće londonskim ulicama i parkovima kako bi se pripremila za zabavu, koja, kako znamo, i ne završava u najsretnijem tonu.
U romanu izraelskog pisca David Grossmana Ušao konj u bar pratimo nastup pedesetsedmogodišnjeg stand-up komičara i u dva intenzivna sata svjedočimo prelijevanju komedije u tragediju. Iz jedne priče, rastvara se njih mnoštvo, a pripovjedač nam poručuje koliko je važno imati sugovornika, suosjećajnog svjedoka, koji će iz nas izvući priču koja se krije ispod slojeva onoga što nazivamo „službena“ priča, odnosno priča s vizitke.
Protječe li vrijeme drugačije noću? Naše književne kazaljke uskoro će otkucati ponoć, stoga nam slijede dva romana čija se radnja odvija u okrilju misteriozne i često nepredvidljive tame.
Koliko nas susreti u gluho doba noći mogu odrediti, pa i da se nadovežemo na prethodni primjer, na kakve sve sugovornike potencijalno nailazimo, možemo čitati u Murakamijevom romanu Kad padne mrak. Pripovijedanje se odvija u napetosti između dvije sestre, Mari i Eri, koje vode različite živote: jedna spava preduboko, a jedna uopće ne spava…
Navest ćemo još jedan primjer, i to hvaljeni roman Uoči slavlja Saše Stanišića. U svom drugom romanu autor opisuje događaje u njemačkoj provinciji u noći uoči gozbe u selu za koju se svi spremaju, odnosno Anindana.
Booksin kritičar Dalibor Plečić pohvalno je ocijenio roman, a piše sljedeće:
„Autor nam to gluvo doba dočarava kroz svoje osobito specifične i neponovljive protagoniste, koji su zapravo na svojim karakternim plećima uprtili čitav teret neobičnog sadržaja ovog ostvarenja. Pored skeledžije koji prevozi putnike preko oba jezera pored sela te za koji se ne može reći da je realan lik, tu su gospođa Kranz, slikarka koja pokušava da naslika svoje selo noću po prvi put; zvonar crkve koji bi u penziju, njegov šegrt koji mu se ne sviđa previše, gospodin Schramm, bivši oficir Nacionalne narodne armije koji je u dilemi da li da upuca sebe ili automat za cigarete, Dietmar Dietz, seoski poštar koji uzgaja kokoši i za koga su svi ubeđeni da im je čitao poštu (jer je navodno bio deo Stasija), gospođa Schvermuth koja boluje od depresije i radi u seoskom arhivu. Ona je budna kada se pripovedaju priče o selu i samim tim održava prošlost živom.“
Naveli smo nekoliko romana čija se radnja odmotava tijekom jednog dana, ali možemo li ih isto tako pročitati u jednom danu? Uz sve dnevne obveze koje imamo, ipak volimo na nekim mjestima zastati i razmisliti, zatvoriti knjigu pa joj se vratiti. Barem nam čitanje omogućuje taj luksuz da ne moramo žuriti i gledati na sat.
