Srijeda
17.06.2020.

"Heretična pisma"




Extra_large_pexels-photo-1828305
A+ A-


Sloboda je ples duha i tijela

 

Bila je subota. Oblačno popodne.

Maksimilijan je pješačio prema Velikom Teatru, u kojem je predviđena premijera tragikomedije, čiji je autor poznati dramaturg, s kojim je pred nekoliko godina imao čast upoznati se.

Nekoliko je prethodnih dana proveo u svome apartmanu, trudeći se vratiti dio bivšeg života kao socijalni leptir. Vračajući se starom društvu, posjetio je nekoliko izložbi, performansa, predstava, mjuzikala i balova.

Još si je jednom priuštio mogućnost plesa latino plesova s Aleksandrom, kolegicom s doktorskih studija, prijateljicom benda i ekspertom za bachatu.

Imala je nešto tamniji ten od Maksimilijana, krupne crne oči, guste i naglašene obrve, pune crvene usne, okruglo lice i definirano, mišićavo tijelo.

Korak po korak, oslobađajući misli i tijelo u procesu učenja osnovnih koraka, Aleksandra mu je makar na trenutak pomogla opustiti se.

Ponovo se smijao. Vlastite greške nikada mu nisu bile smješnije.

Djevojka je imala toliko stila i nerealne senzualnosti u pokretima prekrasnim tetoviranim nogama i kukovima, oblikovanih dugogodišnjim treninzima cross fita.

Stalno je govorila kako tijelo raspolaže apsolutnom slobodom. Ples tijela, govorila je, samo prati zajednički ples srca i uma.

Maksimilijanovi srce i um polako su počeli plesati u ritmu koji su određivali sami. No, kod kipara je nešto pošlo u obrnutom redoslijedu i on je od slobode uma težio razviti onu uma i srca.

Na taj način, sloboda kao da je postajala princip.

Dogovorio se s Aleksandrom za predstavu.

Kada ju je vidio pred ulazom, osmjeh mu se prirodno razvukao između ušiju, toliko da mu je gornja usna dodirivala vrh nosa.

„Kasniš” – rekla je, podižući oči prema Maksimovoj frizuri.

„Znao sam da ću zakasniti.”

„Zašto onda nisi požurio?”

„Zašto da žurim, kad već znam da ću zakasniti.”

„Nije dobar znak da te djevojka čeka.”

„Znam i to.”

„Puno toga ti znaš.”

Maksimilijan je indiferentno podigao ramena.

Njih su dvoje ušli i za nekoliko je minuta predstava počela.

 

 

 

Aleksandra i Maksimilijan su sjeli u slastičarnicu preko puta kazališta, blizu mora. Vlasnik je bio jedan stari imigrant iz Južne Italije.

„Izvolite?” – obratio im se konobar.

„Meni indijanera i sok od borovnica” – rekla je Aleksandra.

„A za vas, mladi gospodine?”

„Donesite mi nešto za piće. Po vašem izboru. Osvježavajuće.”

„Razumijem.”

Stol je bio metalan i s nejednakim nogarima. Maksim je to doznao kad je, pružajući nogu prema Aleksandri u pokušaju da joj makar na tren odvuče pažnju od smartphona, ne htijući pogodio duži nogar, što je vidno zatreslo stol, dovodeći ga skoro do ruba padanja. Pale su jedne novine, vjerojatno zaboravljene od neke od prethodnih mušterija. Maksimilijan ih je već idućeg trena podigao.

„Hej! Pazite, mladi gospodine!”

„U redu, gospođice. Bit ćemo oprezni” – odgvorio je Maksimilijan, karikirajući glas dok je otvarao novine.

Aleksandra je nastavila tipkati prstima po smartphoneu. Maksimilijan je sanjivo prelazio preko naslova različitih rubrika.

Konobar je donio naručeno.

„Aleksandra?”

„Da?”

„Poznajem jednog čovjeka na neurokirurgiji. Kolega mog ujaka.”

„Mhm?”

„Pa mogao bih ti naći vezu, pa da ti ugrade pametni telefon u mozak.”

„Eh, gle ga sad. S posla me traže. Gotova sam za minutu.”

„Tijelo raspolaže apsolutnom slobodom. Da, posve točno. A um?”
„Evo, gotovo. Eh, kakav si. Znaš da imam dva posla.”

„Da?” – začudio se Maksimilijan, ostavljajući novine otvorene na rubrici Kronika.

„Zapravo, tri. Dajem instrukcije.”

„Što kažeš?! Nisi mi to spomenula.”

„Da, znaš da sam marketing manager, a i predavač.”

„I kiparica i ekspert za bachatu. Pa ti si fenomen.”

„Drago mi je što si to konačno uvidio. U to ime” – Aleksandra je podigla čašu.

Maksimilijan je podigao svoju, na silu podižući obraz.

Nakon nekoliko mu je minuta zazvonio telefon.

„Jimmy?”

„Di si, buraz!”

„Slobodan si?”

„Apsolutno slobodan. Kako je tvoje tijelo dok plešeš s onom…” – zahihotao se Jimmy s druge strane telefonske linije, „Aleksandra ili kako se već ono zove.”

Začuđena je Aleksandra usmjerila oči prema Maksimilijanovom telefonu.

„Ha, dobro si shvatio.”

„Kako neću shvatiti kad pola grada govori o svakom pokretu stražnjice koji napravi ta riba. Ma kakva riba, pirana. Južnoamerička!”

Aleksandra se začuđeno približila mobitelu.

„Ako ju vidiš, prenesi joj pozdrav jednog gladnog kajmana, koji je specijalizirao pirane.

„Prenijet će joj. Ali će i tebi prenijeti pozdrav jednog gladnog južnoameričkog jaguara, poznatog pod imenom dečko” – viknula je Aleksandra, grabeći ruku, kojom je Maksimilijan držao mobitel, dok se drugom vratio novinama, čitajući članak u rubrici Kronika.

„Oh, znači i pirane imaju dečke… i to za samo nekoliko dana!”

„Pa da, kad njihovi prirodni neprijatelji, kajmane, nestanu ili točnije, kad ih odvedu u zoološki, njihovo kretanje će biti mnogo slobodnije i bez prepreka.

„Heheh. Žene!”

„Pirane. Misliš da si ju progurao i pojeo do kraja, sve dok te ne pojede iznutra.”

„Ama, odavde do Kajmanskih otoka si najbolja, nema što. Predaje ti se kajman.”

„Hej” – rekao je Maksimilijan, „kad su te pustili?”

„Dođite navečer kod Ivane u garažu, sve ćete saznati.”

„Ok, vidimo se.”

„Lutko, ovo se odnosi i na tebe. Vidimo se.”

Aleksandra se vratila svom mobitelu, dok je konobar printao račun. Ubrzanim je korakom došao do stola i ostavio ga.

Maksimilijan je zatvorio novine i zagledao se u naslovnu stranicu.

„Hoćeš da ti” – Aleksandra ga je pogledala na tren, „ugradimo novine u mozak?”

Maksimilijan je ironično uzdahnuo.

„Što to ima toliko zanimljivo u novinama, da ne mičeš pogled s njih?”

„Evo, nadam se da znaš čitati” – podigao je novine, usmjeravajući naslovnicu prema njenim  očima.

„Što piše, ne da mi se naprezati oči.”

„Pročitat ću ti naslove s naslovnice.

Zaposleni u javnoj administraciji najavljuju generallni štrajk zbog masovnih preizbornih otpuštanja.

            Pet dana nakon izbora – pet filmskih krađa u dvadesetičetiri sata

            Nar – sve što trebate znati o ovom moćnom eliksiru i afrodizijaku

            Serijski ubojica vreba naše žene – činjenica ili detektivska fantazija?

            Ekskluzivni intervju s magistrom-beskućnikom Joeom: Pravi klošari koji glume klošare kako ne bi bili klošari.”

            S Aleksandrinog su se mobitela čuli zvukovi video igre.

„Baviš se glupostima, umjetniče” – izgovorila je zaneseno.

„Znam, ali za razliku od tebe, bavim se. Ajmo” – ustao je Maksim.

„Čekaj” – zaneseno je izgovorila djevojka.

„Strgat ću taj telefon, časna riječ. Platit ću ti ga, ali ću ga strgati” – povukao je Maksim za ruku svoju sugovornicu, usmjeravajući korak prema širokom šetalištu.

 

 

Dan je raskošno blještio, napadajući svojom intenzivnom svjetlinom rožnice, koje su se pripremale na njihov susret.

Ožujak je djelovao kao zbunjeni mališan na raskršću ili nesiguran nogometaš, koji  nesvjesno obavezuje samoga sebe, da će jedinstveni unutarnji glas koje će slijediti, biti onaj publike.

Maksimilijan tek što je završio esencijalni dio skulpture.

Radio je nadljudskim naporom, pa požurio unijeti dan preko osjetila koje mu je Sunce pomagalo do kraja otvoriti.

Misli su se pretakale u radost nakon završenog posla.

Radost.

Sloboda.

Um mu se pročišćavao kao nebo od oblaka.

Odlučio si je dati odušak nakon jednomjesečnog intenzivnog rada u vidu meditacije na omiljenom mjestu u parku.

Put do tamo je vodi u pravcu doktorice Andree.

Ulica je bila prazna.

„Izgleda da su si djjeca pronašla zanimljiviju zanimaciju” – pomislio je Maksimilijan u očekivanju uobičajenog dječjeg žamora, dok je prolazio onuda.

Iz ordinacije je izašla plava djevojka s plastičnom mapom pod rukom.

Kipar ju je primijetio i tren kada je njen pogled bio sasvim spreman susresti njegov, sišao je s pločnika i produžio užurbanim tempom.

Uskoro se našao usred blještavog zelenila parka, okružen mladima, koji su slavili dan piknikom.

Nakon meditacije je stao.

Klorofil koji je ušao u svaku poru, inspirirao ga je da ostane.

Ipak, dan je bio predodređen za mnogošto.

Napuštajući park, ušao je u jedno taksi vozilo, parkirano s jedne strane uske kaldrmaste uličice.

„Moskovska dvadesetičetiri” – rekao je taksistu, opušteno spuštajući leđa unatrag, dok si je držao tjeme dlanovima, usmjeravajući laktove ukoso.

„Hm… miriše na novo” – dodao je.

„Auto je nov, a bome i osvježivač” – odgovorio je taksist, pokazujući prema sitnoj cilindričnoj kutiji nad radijem, u boji poput one trave od maloprije.

Žuti je automobil polako ostavljao iza sebe trošne ulice, koje su se slijevale u glavni put koji je vodio do „Moskovske” broj 24.

Uskoro je zstao ispred jednih visokih vrata s oštrim vrhovima od kovanog željeza i Maksim je izašao.

Vrata su bila zatvorena, no Maksim je znao kako je s unutrašnje strane gore sakriveno metalno kucalo, čijim se pomicanjem ulijevo moglo otvoriti vrata.

Maksim je otvorio i ppažljivo zatvorio vrata, nestrpljivo hitajući prema Jimmyjevoj kući, iz koje su dolazili neobični zvukovi. Nekakvo brenčanje.

Kao da dolazi od nekog stroja, vjerojatno bušilice.

Možda je nešto popravljao u garaži, kako je najavio jednom.

Maksim je skrenuo udesno, obilazeći polukružno kuću.

Jimmy je bio pred otvorenom garažom, držeći golemu kobaltnu bušilicu u rukama, koja je brenčala u prazno. Sjedio je na bačvi, leđima okrenut prema Maksimu, ne primječujući njegov dolazak. Kao da je testirao ispravnost aparata.

Isključio je aparat na tren, gasivši brenčanje. Podigao je glavu, duboko udišući.

Maksim je, podižući obrve na prstim promijenio kut, prilazeći iskosa.

Na debelom vrhu metalne šipke bio je pričvrščrn nekakav šiljasti predmet.

Maksim se, stojeći nekoliko koraka dalje, uhvatio za bradu.

Jimmy je spustio glavu, istovremeno pritiščući dugme, zbog kojeg je 800-vatni aparat zagrmio, dvaput snažnije.

Maksim se potajice približio, zastavši na samo tri-četiri koraka točno iza Jimmyija, koji je podigao aparat i brzo ga okrenuo prema sebi. Uzevši zalet, udaljio ga je na udaljenost od pedlja i snažno povukao prema sebi, nišaneći srce.

Maksim je istoga trena skočio, uhvativši moćnu mmašinu.

„Koji je tvoj problem, u kurac, idiote?!” – napao ga  je i snažno lupio u biceps.

Šiljasta figura vrha bušilice je probila samo košulju, ostavljajući crvenu točku. Jimmy se potrudio uzvratiti nezgrapnim polukrošeom ljevicom, no Maksim mu je uhvatio obje ruke, postavljajuću mu prepreku.

Njegov prijatelj se stropoštao s nepromijenjenom nezgrapnošću, ispuštajući masivni alat na zemlju.

Mirisao je na alkohol. Uza zid garaže bila je jedna boca domaće rakije.

Maksim je podigao bušilicu, upravljajući ju prema nebu. Na kobaltnom vrhu je bila zalemljena željezna šahovska figura bijeloga kralja s oštrom krunom, kojeg je dobio kao rođendanski poklon od Marjane.

„Nisi mi odgovorio na pitanje, idiote” – Maksim je šutnuo u stražnjicu svog smotanog ležećeg prijatelja, koji je umjesto odgovora nervozno ispustio dubok, prijeteći zvuk.

„Htio si si zabiti metalnog šahovskog kralja u srce?”

„Da, nisi jedini kojem je šah u srcu.”

„O, glup. Tebi je šamarčina u srcu.”

Maksim se nalaktio na koljena, mičući metalnu figuru s bušilice.

„Daj mi objasni” – rekao je, „što se događa. Ustani” – pružio mu je ruku.

Jimmy se sam počeo dizati, a Makism se u tren našao iza njega, pomažući mu da ustane.

Otišao je do zida garaže, gdje je ostavio bušilicu u zamjenu za ne zatvorenu bocu rakiju, slušajući kratke, nagle izdisaje.

Osvrnuo se.

Čovjek kojeg je smatrao za jedinog pravog prijatelja je plakao. Crvena mrlja, vidno povećana, već je pokrivala oko trećine prednjeg dijela košulje.

„Do đavola, Jimmy” – obratio mu se, presjekavši svoju namjeru da mu prelije alkohol preko rane, „dođi”.

Polupijani, iscrpljen od plača, Jimmyja je dočekao široki zagrljaj svog najboljeg prijatelja.

Izgledao je kao izgubljeno dijete na raskršću. Obrazi su mu bili rumeni. Lice mu je sjajilo.

Maksim je osjetio protok neke energije kroz trbuh, koja mu je davala mješavinu osjećaja neizmjerne tuge i olakšanja.

„Ne mogu to napraviti, Maks. Ne mogu” – izustio je kroz suze.

„Što, Jimmy?”

„Ne mogu.”

„Što ne možeš?”

„Ubiti ga.”

Maksim se štrecnuo.

„Čekaj, obisat ću ti ranu. Svuci košulju.”

Jimmy se osvrnuo, spustivši pogled dok je otkopčavao staru pamučnu košulju. Završio je s otkopčavanje za nekoliko trenutaka, pruživši košulju Maksimu, koji je nagnuo bocu nad njegovim grudima.

„Ovo će peći. Spreman?”

Jimmy je trepnuo, kao da je time dao znak odobravanja, a Maksim je već slijedećeg trena počeo lijevati tekućinu. Jimmyijev izraz je ostao nepromijenjen.

Njegov je prijatelj zgužvao košulju, improvizirajući povez i natopio ju u rakiju. Vezao ju je,  rastegnuvši ju između desne strane na vratu i prostora ispod rebara sa suprotne strane, stežući ju snažno sa stražnje strane.

„Ne mogu, Maksime.”

„Što ne možeš, čovječe? O kakvom ubojstvu govoriš?!” – umjetnik je spustio polupraznu bocu.

„On… on…” – ponovno je briznuo u plač.

„Hej” – Maksim ga je uhavtio za glavu, „hej, saberi se. Tu sam. Tvoj prijatelj je tu.”

Jimmy je kimnuo, piljeći u neodređenu točku.

„Tko je on? Koga bi htio ubiti?”

„St… staroga.”

Maksim se istoga trena zamislio, nakrivivši glavu sa zbunjenom grimasom.

„Tvog tatu?”

Jimmy je spustio svoju, držeći se za čelo.

„Jebao je… Mateja. Moga sina Mateja.”

Maksimov vrat, koji nije znao kako izraziti svoju nevjericu u ono što čuje, instinktivno se ukočio.

„Što?” – upitao je s kolebanjem.

Jimmyjeve su suze sve do tog trenutka djelovale kao da ne mogu presušiti. U svome neuspješnnom pokušaju da ih još jednom oslobodi, okrenuo se prema garaži, ukrižavši pravac s isključenom bušilicom.

 

 

Ponoć je dijelilo nekoliko beznačajnih minuta od trena kada je gromoglasan tehno iz najveće diskoteke gradske periferije tek počelo odjekivati, dopirući koro prepolovljenom snagom u atelier.

Umjetnik je zatvorio prozore i umorno se stropoštao na svoj krevet.

Oči su mu bile blago, spontano suzne.

Posegnuo je prema tabletama, ostavljenima na noćnom ormariću i na brzinu ih progutao, pomažući si vrelim i jedva pitkim čajem od mente.

Ostavivši polupraznu čašu, ponovno se povukao u krevet i prekrižio noge u polumeditacijski položaj, ni sam nije primijetio kada je zaspao.

Osjećao je kao da ulazi kroz nekakav portal u obliku polukružnog ogledala, usmjerenog u pravcu, koji se činio poznat. Za tren se našao posred nekakve leteće platforme ili otoka od masivnih kamenih blokova. Zrak je bio vlažan i maglovit te nije dopuštao vidljivost niti vertikalnog niti horizontalnog kraja ogromne prostorije. Sudeći prema zvucima, ispod platforme kao da je tekla voda.

Negdje u grubome centru nepravilno oblikovane platforme, koja je nalikovala na romboid, bio je nacrtan pravilni heksagon u čijem je centru stajao Maksimilijan.

Odjednom se začulo grubo obraćanje baritona, kojeg je pratila jeka.

„Dobrodošli” – rekao je glas.

Magla se nad umjetnikom počela zgušnjavati, tvoreći nekakav vrtlog, koji je pak postepeno počeo uzimati boje i oblik ljudske siluete s krilima. Za nekoliko se trenutaka vrtlog spustio ispred Maksimilijana, materijaliziravši se u ljudsku figuru sa skupljenim, bijelim krilima i licem koje je podsjećalo na Poetovo.

„Čuo sam da si me se bojao” – figura se obratila bez pomicanja ionako zamagljenih usana.

Maksimilijan je bio nepokretan. Znao je da spava, pa i tijelo na krevetu mu je ostalo nepomaknuto.

„Mene? Stvarno? Ili možda… sebe?” – figura je koračala u polukrugu oko Maksimilijana, „nesavršenosti koju utjelovljuješ u vlastitoj umjetnosti i postupcima? Svijesti o daljini krajnjega cilja svoje misije? Straha da u potrazi za vlastitim krilima i savršenstvom, kao što sam ja savršen, bez poroka i invalidskih kolica. Dragi Enoh, vjera je smrt strahu. Vjera će ti pomoći žrtvovati sve navike i grešne misli koje su te dovele dovdje, ako ne želiš vidjeti smrt.”

Boja cijele prostorije se u samo nekoliko trenutaka promijenila u mješavinu zelene i smeđe-tamnocrvene nijanse. Maksimilijan je isprva uspio napraviti nekoliko mikropokreta, zatim je uspio koraknuti, usmjeravajući svoj torzo prema najbližem rubu romboidnog lebdećeg otoka otkako je napustio heksagon. Stajao je na korak od bezdana. Figura je konačno zastala.

„Sve znaš, Enoh. Nije slučajno nešto izraslo u crkvu. Ti to znaš. No ne i onaj čija bi te apsurdna pomoć lijekova i droga trebala vratiti na put navodnog smirenja duha i prevlasti razuma. Henoteizam nije daleko, ali morat ćeš se približiti Bogu. Prijeći planine iza kojih se krije ocean znanja u koji ćeš natopiti svoje pero čim ustaneš, čim se vratiš u svoj izvorni oblik – Metatron. Jer ti si najsvjetliji i najbliži Bogu anđeo, Enoh. Ne možeš se bojati samoga sebe, vlastite svjetlosti. Ispred svake sjenke ima svjetlosti, a pred tvojom je Njegova, koja je i u Tebi. Budi sa Sobom.”

 

S makedonskog prevela Maja Mastnak-Car.

Objaveljno uz dopuštenje autora Stefana Markovskog.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.