Petak
10.07.2020.

Kako sam počela pisati pjesme




Extra_large_pexels-photo
Foto: Pexels
A+ A-


Kako sam počela pisati pjesme

Imala sam petnaest godina.
Odbila sam upisati gimnaziju.
Kosu sam potajno obojala u crveno
dok su roditelji bili u kazalištu.
Njega sam upoznala ljeto prije.
Nosio je obješene hlače na pola guzice
i sličio na mog omiljenog pjevača.

Imala sam petnaest godina.
Odrasla sam na istoku
i mrzila priče o ratu.
Nas dvoje smo sjedili na klupicama,
ljubili se i ispisivali rimovane stihove
kao naši idoli,
samo bez droge, kurvi i pištolja.

Imala sam šesnaest godina,
On je imao obitelj kao iz loših američkih filmova
i birao grozne naslove u videoteci.
Ja sam otkrila neku stranicu za poeziju
i prestala se zamarati rimom.
Nisam znala da bi to moglo biti kobno.

Imala sam šesnaest godina.
Netko u njegovoj obitelji je ubio čovjeka.
Nisam bila sigurna da vjerujem u tu samoobranu.
Naš prekid sam najavljivala u svojim pjesmama
a zatim ih čitala na mikrofonima pred punim kafićima.
On ništa od toga nije shvatio.

Imala sam sedamnaest godina.
Rastali smo se kao neprijatelji,
preko telefona.
To je naš jedini razgovor kojeg se sjećam.

Rime u bilježnicama su nestale
slučajno i nepovratno
deset godina kasnije.

Imala sam dvadeset i sedam godina.
Bila sam trudna
i mahnito čistila svoju sobu na istoku
bez ikakvog posebnog razloga.
U Zagreb sam ponijela
samo svoje zadnje pjesme,
ni ne pomišljajući na nostalgiju
ili da će me itko ikada pitati
kako sam počela uopće počela pisati.


Putobijeg

Obična subota
ili jedan pravodan
Običan tjedan
ili krivokasna odluka.
U torbodžepu
su komsjer,
pušdim i mala kakaolada.
Sve je sigumjerljivo spremljeno
za putobjeg.

Svijet je jedna cestosimetrična
ploča
bez pravokraja
glavovrha
i pojasnoće.
Sve ovisi kako pamsjete
osjetila dok
sanjopratiš horizont cestosilno,
bez kavobuđenja
prije odlaskodolaska
negdjekonačno.


Podne

Podne je
upozorava najveće zvono u selu
U loncu je juha
u torbi su knjige
a u rijeci ribe
Na vijestima kažu
da će padati kiša i grad

Podne je
podsjećaju nas mokri poštari bez kišobrana
U pećnici je meso,
mačke su u haustoru
a djeca na dvorištu
Na vijestima kažu
da će sijevati

Podne je
Uskoro ćemo sjesti za stol
a do tada
na televiziji gledamo
one neustrašive kako
čekaju tramvaje
avione
i ljubavnike
mokrih mantila i nogu
kao spori divovi iznad malenih rijeka uz kolnike

Podne je
Na vijestima najavljuju početak ljeta
Danas će padati sve osim aviona
A mi, mi ćemo snisnuti zube
i sve koje volimo zatvoriti uz sebe
na sigurno
i suho
pa sutra u ovo vrijeme pričati o još jednom smaku svijeta.

Beatrica Kurbel 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.