Tišina u osinjaku

Lijepo molimo, naslonite uho.

Baš kao što joj se čuje iz naslova, Tišina u osinjaku Luke Ostojića knjiga je koja vodi na opasna, neizvjesna mjesta. Dobro došli, dakle, u komplicirane ljubavne odnose, začudne brakove i raštimane obitelji – predjele koje poznajete, ali kakve nekim čudom dosad niste vidjeli. Smjestite se što udobnije na otocima usamljenosti, gdje ovijeni rojevima loših (i ponekom sretnom) vijesti žive Ostojićevi junaci na prekretnici. Ali oprez: to što iznutra diše, tvrda je, najtvrđa zbilja, tek spretno posjednuta na jaje ludila, koje samo što se ne ispili! Mladoženje će usred svadbe bježati na mističnu planinu, djevojkama će se u stan useljavati seksualizirani duh Gorana Bogdana, kućanice će tragati za afričkim princem s interneta, a srednjoškolci rekonstruirati priču o tragično preminuloj afganistanskoj djevojčici Madini Hussiny, no u svakoj će vas od ovih sjajnih priča prije ili poslije sustići Ostojićev usijani zuj, žalac koji svijet želi promijeniti nabolje.

Pametna, pomaknuta, humorna i zavodljivo pitka, Tišina u osinjaku Luke Ostojića jedna je od najduhovitijih domaćih knjiga koje ćete pročitati, ali dobru zabavu u njoj valjat će platiti razmišljanjem, i s nešto malo jeze. Čitanjem i pitanjem: je li osinjak stvarno tih, ili samo trebamo još malo pričekati?

Tišina u osinjaku srce vam ispuni kerozinom, pa mislite da i sami možete poletjeti. Realno, Lukina kratka proza zemljopisno se može smjestiti u stvaralački Đavolji trokut, točno negdje između Fellinijevog nadmediteranskog Amarcorda, Lynchovog Twin Peaksa i diskografskih vrhunaca Franka Zappe. Pametno, dendijevski ležerno, uvrnuto i duhovito – originalno, a naše! — Zoran Pilić