Petak
15.05.2015.

Pisanje poezije nije dovoljno




Extra_large_subverziv
A+ A-
Sva je umjetnost subverzivna, smatra pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić, organizator okruglog stola Poezija & subverzija danas. U razgovoru s gostima nastojao je utvrditi vrijedi li taj stav odista i danas. Postavio je pitanje koliko unošenje poezije u svakodnevni život prevođenjem i organiziranjem manifestacija predstavlja čin subverzije i što je uopće subverzivno u poeziji naših dana? 
 
Razgovor se održao u subotu 9.5. s početkom u 18 sati u dvorani Müller kina Europe, u sklopu manifestacije Poetry Alive! Poezija & subverzija nastale u suradnji Hrvatskog P.E.N. centra i Subversive festivala
 
Manifestacija je trajala dva dana (8. i 9.5.) i sastojala se od večeri poezije, okruglog stola, čitanja poezije uz video prezentacije, te koncerta poezije, na kojima su sudjelovali mnogi zanimljivi domaći i strani gosti. Na okruglom su stolu sudjelovali Tj Dema, Bei Ling, Alja Adam, Lulleta Lleshanaku, Tanja Bakić, Nikola Petković, Senadin Musabegović, Tomica Bajsić i Nadežda Čačinović.
 
Razgovor je započela Nadežda Čačinović, filozofkinja i predsjednica Hrvatskog P.E.N. centra, iznoseći kao početne teze Sartreov i Brechtov stav o poeziji. S obzirom da je književnost u stanju biti angažirana, Sartre je od nje imao velika očekivanja. Međutim, iz svojih je zahtjeva isključio poeziju smatrajući 'da je ona nešto drugo'. Brecht, s druge strane, u pjesmi Potomstvu pjeva kako onaj tko piše poeziju o drveću, ne piše o klasnoj borbi. Njegov je militantni moto bio: Fight in writing!
 
Tj Dema, pjesnikinja i aktivistica iz Bocvane, govorila je o odnosu tamošnjeg društva prema poeziji. Ondje se umjetnosti pridaje velika emocionalna vrijednost; poezija se čita na političkim i drugim službenim manifestacijama. Međutim, vidljivi pjesnici su još uvijek uglavnom stariji muškarci, a sama je poezija u službi pouke. Pjesnikinje, koje su se u posljednjim desetljećima uspjele probiti na svjetsku književnu scenu, nisu uspjele znatno prodrmati ovu tradiciju u svojoj zemlji. 
 
Pjesnik Bei Ling opisuje sličnu situaciju u Kini: u '70-im godinama počinje izlaziti prvi 'underground' književni časopis, na kojeg se u '80-ima nastavio čitav pokret nezavisnog izdavaštva. Nažalost, već 1981. takva djelatnost postaje ilegalna, pa sam Ling, kao jedan od tada aktivnih pjesnika, napušta zemlju zbog optužbe za ilegalno izdavanje časopisa. 
 
Pošto pjesnici u Kini mogu izdavati samo kod službenih izdavača, oni pristaju na cenzuru i autocenzuru. Ipak, Ling optimistično zaključuje da, iako je poezija uvijek bila vezana uz politiku, ona se uvijek i od nje nastoji otrgnuti.
 
Albanska pjesnikinja i scenaristica Lulleta Lleshanaku, čiji je otac za vrijeme komunističkog režima bio proganjan zbog svoje poezije, tvrdi kako pisanje i pričanje o poeziji ljudima podiže moral. Poezija, bila ona politična ili ne, uvijek zahtjeva emocionalni i intelektualni angažman. Njezina je poruka: 'Pokušajte živjeti s poezijom!'  
 
Senadin Musabegović, bosanskohercegovački esejist i pjesnik, nadovezuje se na stanje za vrijeme komunizma i konstatira kako su tada pjesnici proganjani i marginalizirani zato što ih je politika doživljavala kao prijetnju. U današnjem su društvu spektakla gdje je naglasak na vizualnom, pjesnici postali nevidljivi, pa se nitko oko njih ne uzbuđuje, što je po njemu još gora situacija. 
 
Nikola Petković se na to nadovezuje tvrdnjom da poeziju nema smisla pisati ako ne postoji recepcija. Musabegović također smatra kako proza i film nisu u stanju prikazati pojedina povijesna zbivanja (daje primjer rata u BiH) jer u takvim situacijama nema jedinstvenog tijeka radnje i likova, već su događaji fragmentirani, što je samo poezija u stanju adekvatno prenijeti. 
 
Slovenska pjesnikinja i teoretičarka Alja Adam kroz poeziju progovara o pitanjima roda i  drugim problemima koji ju okupiraju, ali također kaže i kako samo pisanje nije dovoljno. Ona je stoga u svojoj zajednici pokrenula radionice pisanja, vođena idejom da su samo kreativni pojedinci u stanju subvertirati sistem.  
 
Tanja Bakić, crnogorska pjesnikinja i prevoditeljica, komentira kako pjesnici koji se u njenoj zemlji bune protiv institucija nju ne uključuju u svoje prosvjede iz razloga što njena poezija nije politična. Ona nasuprot tome, kao i Lleshanakuova, tvrdi kako svako pjesništvo može biti subverzivno.
 
Rasprava na okruglom stolu nije bila suviše dinamična pošto sudionici nisu ostvarili međusobnu interakciju, već su samo odgovarali na postavljena pitanja. Iako su njihovi odgovori bili vrlo sadržajni, nije došlo do konsenzusa oko Bajsićeve početne, optimistične tvrdnje kako je sva umjetnost subverzivna. 
 
U tom neslaganju oko statusa poezije danas, u konačnici je najkonstruktivnija bila teza Adamove kako je za društvo najvažnije postojanje kreativnih pojedinaca. U tom bi slučaju pjesnici možda mogli pisati i o stablima.
 
Lina Gonan

***

Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.