'kosa nam ne smije biti mokra': Kopčicama hvatajući stihove

„sav si musav / od slatkoga sunca“ piše Nikola Serdar (2004.) čiji je pjesnički prvijenac kosa nam ne smije biti mokra (2023.) premazan gorko-slatkim emocionalnim namazom. Nagrađen na Pjesničkim susretima u Drenovcima 2022. te pohvaljen na Goranovu proljeću, rukopis mladog autora postepeno se raslojava do srži univerzalnih ljudskih iskustava koje Serdar vješto omotava individualnim događajima i osjećajima.

Zbirku karakterizira širok spektar motiva koji uglavnom pitko protječu jedan iz drugog. Motivi obitelji, doma, starosti, tijela, prirode, gladi, hladnoće, smrti i religije čvorišta su višestruke, asocijativno izgrađene, motivske mreže zbirke. Pedeset pjesama, pisanih slobodnim stihom s izostankom pravopisnih i gramatičkih pravila, podijeljeno je na sedam ciklusa nakon kojih je izdvojena pjesma "ponovno prizivanje". Ciklusi nisu snažno tematski razdijeljeni, iako se u svakom ciklusu ističe jedan od provodnih motiva, već je struktura zbirke fluidna te se njezini elementi međusobno prožimaju. Imena ciklusa suptilan su nagovještaj prevalentne tematike ili atmosfere najbolje oprimjereno ciklusom ciklona koji obuhvaća tišinu prije i samu emocionalnu oluju najnemirnijih pjesama. Svakim ciklusom autor stvara novu varijaciju prevladavajuće sjetne nostalgične atmosfere, s konstantnom dozom boli, koja se postepeno kreće od iziritirane topline do hladnoće sneno umotane u mokre hlače ("slučajnosti koje su me natjerale da pomislim kako u kući imamo duha"), od pranja posuđa nakon bakinog ručka do trčanja kroz njihove krhotine. Također, iznimna semantička slojevitost pjesama postignuta je vještim poigravanjem prenesenim značenjem: „dok zajedno / sjedimo / u krugu / gušimo blizinu“ (balončić od sline) te spajanjem nespojivog – primjerice, djetinjoj zaigranosti u pjesmi dobrota sugestivno je suprotstavljena smrt, praznina i čežnja.

Djetinjstvo i dječja perspektiva, kao ključni elementi oblikovanja zbirke, dodatno su naglašeni grafičkim uređenjem naslovnice. Iskidana fotografija djeteta sa velikom torbom momentalno priziva pjesmu zelena spodoba bez nogu („moje sedmogodišnje ruke / bile su prekratke / za tako veliku stvar“), dok tanka linija asocira na pramen kose čime se potvrđuje višestruka promišljenost djela. Infantilan lirski subjekt progovara nevinim, čednim i pomalo naivnim tonom, eksplicitno ističući djetinju nesigurnost: „bojao sam se / da ne prolijem vosak / na bijelu pričesnu haljinu“ (fizionomija poniznosti). Međutim, njegov glas istovremeno zrači potpunom odlučnošću, trezvenošću i zrelošću: „djedovo negodovanje / prosulo je po meni / svrabljivu piljevinu / svega čega se sramio / kad me ugledao“ (zelena spodoba bez nogu) ponovno afirmirajući Serdarovu sposobnost nenametljivog spajanja logički nespojivog. Budući da progresivno probijanje smrti i tuge vrhunac doseže u posljednja dva ciklusa, pjesme sedmog ciklusa u potpunosti su lišene infantilnosti te zreliji ton lirskog subjekta, osvrtanjem na gubitak, vjerno prenosi težinu opraštanja od voljenih.

Fokusiranjem na staranje i postupno nestajanje članova obitelji, osobito bake, autor proučava niz obiteljskih i osobnih problema lirskog subjekta. Malim intimnim trenucima prisnosti suprotstavlja, napuštanje, smrt i prazninu „zagrljaji su odgurivanja / stisak tek napola“ (tlakomjer). Iako je gorko-sladak okus uspomena sveprisutan, primičući se kraju zbirke prodiranje boli postupno ojačava. Sve tamnija sjećanja na život i smrt bake i djeda predočena su snažnim vizualnim i olfaktivnim pjesničkim slikama pomoću kojih je čitatelju omogućen potpuni ulazak u emocionalno stanje lirskog subjekta: „pri kraju svake rečenice / koju čujem pred san / osjetim miris / bakine zubne proteze / iz kupaonske šalice“ (opraštanje od razloga).

Osim odnosa s bakom i djedom snažno je zastupljen i bratsko-sestrinski odnos. Jednostavnim sintaktičkim konstrukcijama autor golica čitatelja nostalgično ga vraćajući u djetinje igre svjetlosti: „sestra i ja / prekrivamo glavu / bijelom majicom / vidimo boravak / kao dvije točke / kroz poderane rukave“ (dvije točke). Budući da je velik broj pjesama fokusiran na djetinjstvo, sestra lirskog subjekta važan je faktor oblikovanja zbirke što je najuočljivije u izmjenama prvog lica lirskog kazivača iz jednine u množinu. Tim je promjenama naglašena snaga bratsko-sestrinskih odnosa. Dodatno potkrijepljena emocionalnom nabijenošću pjesama potvrđuje se bezuvjetnu i ustrajnu, tihu, ali sveprisutnu ljubav: „kad sve utrne / čujemo jedno drugo / kako dišemo“ (dvije točke).

Fragmentirana je fiziologija u zbirci sjecište suprotnosti poderanih laktova djetinjstva i smežuranog lica starosti. „kosa miriše na zgarište“ (zgarište) i natopljena je dječjim suzama. Tijelo je tučeni bjelanjak, „bjeloočnice su / sirni namaz“ (pucanje zgloba vilice), a „kelj je isplazio zeleno srce“ (ispovijed hrane). Sveprisutan se motiv smrti poravnava s hranom, glađu i krhotinama posuđa, a zatim im autor vješto pridružuje religijske motive. Glad, hrana, tijelo i religija vrhunac stapanja dosežu u stihovima: „one dobrovoljno hrane / moje tijelo / svojim tijelom“ (muhe) te u pjesmi ispovijed hrane. Implicitnim religijskim motivima poput zmijskog češlja autor produbljuje koncept zbirke, dok eksplicitnim ispisivanjem učvršćuje konkretne trenutke tradicionalnog života obilježene prijenosom svete mise.

Snažnoj ekspresivnosti suprotstavljen je jednostavni jezik i kolokvijalni leksik čime se uspostavlja balans te stihovi rijetko prelaze u prekomjernu metaforičnost. Ipak, primjetljiv je blagi nedostatak konceptualne zaokruženosti zbirke. Iako ova mala zamjerka ne narušava vrijednost rukopisa, razgranatu tematsku mrežu valjalo bi ipak malo snažnije ukrotiti kako bi se izbjeglo postepeno gubljenje provodne semantičke niti te blag čitateljski zamor. Usprkos tome, autorova je sposobnost obuhvaćanja slojevitosti života hvale vrijedna, dok se dijametralnim postavljanjem motiva sa vrha na dno stare komode u pjesmama prizivanje i ponovno prozivanje podcrtava posvećenost tematskoj strukturi.

Kopčicama hvatajući niti stihova čitatelj svjedoči pretvaranju boli u „fini sapun / i male kolače“ (kupanje). U dubini univerzalna iskustva traže utjehu u poistovjećivanju, dok ih rukopis istovremeno, dobrim češljanjem metaforama i oksimoronima, čini samo svojima. Nikola Serdar razbija čitateljeva očekivanja i proširuje dijapazon osjećaja u balončiću od sline nakon čega jedino preostaje željno iščekivanje iduće knjige.