Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

'Osamotne okolnosti': Gdje prestaje strip, a počinje književnost; i obrnuto

Large osamotne okolnosti naslovnica 1  1

S naslovnice knjige.

Naslov knjige: Osamotne okolnosti Autor knjige: Enver Krivac Izdavač: V.B.Z. Godina izdanja: 2023.
Utorak
02.01.2024.

Kad su ruski formalisti govorili o „otežaloj formi“ ni slutili nisu, ili možda jesu, da će početkom dvadeset prvog stoleća, više od stotinu godina nakon njihovih prvih napisa, doći vreme kad će ta ista otežala forma, danas bismo rekli hibridna, postati punopravnim članom književne porodice. Trebalo je da prođe ždanovizama i ždanovizama od „Aljaske do Australije“, da citiram večno mladog Bajagu, pa da se knjige poput one o kojoj ću pokušati nešto više da kažem prime ne kao jurodiva dečica i zabludela omladina, nego kao zakonski naslednici, dakle neko ko može kao primus inter pares, u najmanju ruku, da sedne na tron neprikosnovenog visočanstva teksta, po mogućstvu romanesknog, i da nastavi da vlada u miru i blagostanju, kao svevideći kralj, istina vezan za kolica, ali koji miri sever i jug.

Šta se to dogodilo i kako, odgovor je suštinski lak. Promenila se naša percepcija narativnosti kao takve. Ona se više ne posmatra kao drevna iskonska veština dokonih lovaca ili njihovih saplemenica i saplemenika okupljenih oko vatre, već su dvadesetovekovno razmatranje filma, stripa, teatra i različitih televizijskih formi, a zatim i strukturalistički i, posledično, poststrukturalistički prevrat u humanistici, te teoriji recepcije doveli do toga da strip stoji rame uz rame s romanom, da televizijska serija nosi istu narativnu strukturu kao zbirka priča i tome slično.

Nama se danas to čini samorazumljivim, ali i sam pamtim značajno drugačije dane. Na primer, u kultnom filmu iz 1973. godine Devojka koju sam voleo (The way we were) kada glavni lik kojeg glumi Robert Redford počne da radi za televiziju to se smatra ozbiljnom degradacijom u odnosu na književnost. Sličan primer možemo da vidimo i u Barton Finku braće Koen iz 1991. Danas stvari deluju potpuno drugačije. Samo zanesenjaci i naivci misle da je književnost „umetničkija“ od neke druge forme. I to je dobro, te donosi ogromno olakšanje, premda ne i olakotne okolnosti za svako smeće koje nam se potura kao hibridno delo, kao nikad viđena kombinacija, kao nedoživljeni crossover između knjige i štaznam štakora.

Ako, pak, nema (a neki i ne zaslužuju) olakotnih, ono ima Osamotnih okolnosti i ima Envera Krivca, nikom, a vazda krivog za svaku nepodopštinu koju je kao multimedijalni umjetnik učinio. Poslednja jeste zbirka od četiri objavljena broja strip književnog magazina već pomenutog naslova koji nam donosi ono što je Krivčevu poetiku uvek činilo za zericu nepogodnom, odnosno neudobnom u čistoj književnoj formi, ma koliko me na dijareju terala ideja o nekakvoj čistoti forme ili bilo čega. (Moj otac kaže da je čistoća samo pola zdravlja, pa joj i ne treba pridavati previše pažnje, možda samo polupažnju.) Elem, Osamotne okolnosti su možda najbolje upravo tamo gde prestaju da budu strip, a postaju književnost, odnosno na onim mestima gde nisu književnost, već strip. Jer ako je od nečega u literaturi Krivac i patio bio je to zez, igra, a s njom i preigravanje, višak referencijalnosti, idenje ka označitelju više nego ka označenome, kako bi humoristički poentirao i tamo gde je to bilo nepotrebno, odnosno naivno. U Osamotnim okolnostima to dobija sasvim drugi smisao i, ako smem tako da kažem, a ne vidim ikog da mi brani, značajnu metafizičku dubinu. Ova poslednja sintagma zapravo znači da je razbijanje crteža, usitnjavanje istoga zarad njegovog usporenja ili, ako hoćete, koncentracija na detalj, dozvolila da se „zez“ pretvori u duplo dno, u višeznačnost, u teranje čitalaca da se zapitaju o prirodi sveta i stvarnosti. Pogledajmo, na primer, „Hvala ti na naj ovom sjajnijem trenutku bivanja“ iz OO#2 ili „Iskrenost“ iz OO#3.

Stripovski deo magazina je stoga pokrio one nedostatke koje književnost ima, a književni deo je dao sebi na volju i otpustio se od stroge narativnosti postajući u većini slučajeva čista poezija, istina u proznoj formi, nižući se u metaforičnom, a ne kako bi bilo očekivano, u metonimijskom kodu. Naravno da nije moguće odreći se potpuno narativnosti, nije čak da je Krivac to pokušavao svim silama, nego je važno da je odustao od robovanja istoj pa je mogao da gradi scene bez da u njih postavlja nužno protagoniste i da oni u njima moraju nešto značajno da delaju. Uzmimo na primer zapis „Čekaonica“ iz OO#4. U njoj je duhovito dat opis predvorja jedne medicinske ustanove i mentalnog stanja čekača-posmatrača koji konstatuje ekipu oko sebe. S jedne strane, to je duhovito, cinično, crnohumorno, uz zdravu dozu autoironije, a s druge, u pitanju je ozbiljna kritika društva, angažovan tekst par excellence, još jedna u nizu epizoda iz veselog života u kapitalizmu. Mogli bismo da posmatramo kao da je to luzerska priča generacije 45+ koja se nije snašla, ali možemo, a mislim i trebali bismo, stvari da posmatramo s drugačijeg stanovišta, onog koje stoji nasuprot savremenom „neoliberalnom“ kapitalizmu koji ne prihvata nikog osim snažnih, snalažljivih, produktivnih, potentnih i sličnih. (Činjenica da takvi imaju i pomoć države i krupnog kapitala je valjda samorazumljiva.). Onog dakle koji slabost, nesnađenost, luzersku poziciju, zovite to kako god hoćete, posmatra afirmativno, kao nešto dobro.

Poslednji zapis u OO#4 „U fordu“ možda je potpuna slika ovog o čemu sam govorio. Tri prijatelja odlaze na izlet u planine, sretnu se s italijanskim paraglajderima, podele s njima bocu rakije, a zatim krenu da krešuju neki all girls party na koji naravno ne stignu. Njihov entuzijazam za kontaktom sa pripadnicama suprotnog pola koje ih privlače vrlo brzo jenjava, zajedno s opadanjem nivoa alkohola u krvi i, kada naposletku i nabasaju na pomenuti event, oni samo produže raspalim fordom pokraj žurke u jeku kao da se ona i ne događa. Željeni susret se tako i ne dogodi, ili se uvek već od-godi. Njihovo odustajanje nije samo izraz veoma male verovatnoće da bi od njega nešto bilo, odnosno da bi on odveo ka nečem smislenom, već je, rekao bih, etičke prirode. Atavizmi probuđeni alkoholom i raspaljeni pričom italijanskog para pretvorili su se u stid koji je nadvladao u trenutku kada se pored partyja prolazilo, odnosno kad je do interakcije moglo da dođe. Ma koliko ovo možda ne bilo dovoljno tekstualnih dokaza da bismo govorili o moralu, meni se čini da je upravo to glavni poriv. Zapis se zasniva na binarnoj opoziciji civilizacija/priroda, a kako je sva priroda surova i bez uzdržavanja, stid je deo civilizacije, i to njen bolji deo.

Dobar deo Osamotnih okolnosti zapravo se zasniva na tom osećanju stida pred drugima i stida zbog drugih. Mladi bi to zvali cringe, ovdašnji jezikoznanci i jezikotvorci susramlje, a ja bih to zvao moralom, stanovištem da postoji neko načelo, zovimo ga višim, zovimo ga nižim, sasvim je svejedno, koje još može da posluži kao kompas, kao os oko koje bi svet trebalo da se okreće. To što on to ne radi, tera i Krivca i sve nas koji s njegovim likovima saosećamo da se povučemo u osamotne okolnosti i tamo stvaramo stripove, magazine, književnost kao otpor demoralisanom svetu.

I kad pogledamo Krivčeve junake, bilo u stripu ili u proznim zapisima Osamotnih okolnosti oni su slika i prilika muškarca kakvog je u svojim filmovima nudio Woody Allen (ispostavilo se da on nije ni nalik tome u stvarnom životu, ali to je sasvim drugo pitanje), samo na savremen hrvatsko/kvarnersko/riječki način. Na isti način se može utvrditi da ono što za Woody Allena predstavlja New York to za Krivca predstavlja Rijeka, pa je već i to neka pohvala gradu. Ipak, usamljen, nemuževan, umetnik, seksualno napaljen, ali ne uvek jednako uspešan u tim komplikovanim odnosima, tragično zaljubljen, premda uplašen od ljubavi i posvećenosti, Krivčev junak odgovara crtežu koji se u stripovima nudi. To je karikaturalan crtež u kojem su neke od telesnih karakteristika prenaglašene, prilično intenzivnog tamnog valera koji ističe teskobnost sveta u kojem likovi obitavaju. Čak i kad upotrebljava boju, Krivac to radi polokovski, s dozom apstraktnog ekspresionizma gde pod „flekama“ boje nestaju jasne konture likova i strip se pretvara u kolaž koji zrači emocijom, a ne narativom.

Reći nešto o Osamotnim okolnostima, a ne progovoriti o svojevrsnom humoru koji iz njih izbija bilo bi krajnje nepravedno. Kao i u Krivčevoj prozi, humor i ovde zahteva saučešće čitalaca, odnosno njihov angažman. Zasnovan je na intelektualnoj dosetki, intertekstualnosti (minijatura s varijacijama na Korta Maltezea je prosto genijalna, posebno kad se uzme u obzir koliko je ovaj strip junak mitologizovan u jugoslovenskoj i postjugoslovenskoj kulturi), na paradoksu, rečju oslanja se na montipajtonovsku i već pomenutu vudialenovsku tradiciju. Ono što je posebno zanimljivo su sada već zaboravljene forme novinskog stripa od tri-četiri sličice u liniji, koje uz ograničen tekst bivaju najsličnije vicu, brzoj razmeni dosetki ili služe kao komentar na određene teme. Krivac im se rado vraća i oživljava ih, čini mi se, s određenom dozom nostalgije i melanholije.

Krivčev stripovsko-prozni album od četiri broja Osamotnih okolnosti pravo je kolekcionarsko izdanje. Ne samo zbog sadržaja već i zbog ozbiljnog štamparskog poduhvata. U pitanju je artefakt koji ima ozbiljne bibliofilske osobine. Zapravo se čini da je Krivac naišao na izdavača koji mu je izašao u susret, te su njegovi radovi konačno dobili pakovanje kakvo i zaslužuju. Sve ovo treba da nas nagna da sebi napravimo osamotne okolnosti te se bacimo na ovu knjigu prvi put, pa zatim drugi, treći… Verujem da ćemo joj se često vraćati.

Možda će vas zanimati
Video
Homepage pht00305 18.11.2021.

Revija malih književnosti: Espi Tomičić i Enver Krivac

Revija malih književnosti: Hrvatska je iza nas i pravo je vrijeme da se snimkama podsjetimo razgovora. Prvog dana ugostili smo Espija Tomičića i Envera Krivca.

Intervju
Homepage enver krivac 03.11.2021.

Enver Krivac na blic

Pisac i multimedijalni umjetnik Enver Krivac odgovorio nam je na blic pitanja ususret Reviji malih književnosti!

Intervju
Homepage tulic 03.02.2016.

'Tekst mora imati zvuk'

U prvom ovosezonskom Književnom budoaru razgovarali smo s riječkom spisateljicom i spoken word performericom Teom Tulić.

Piše: Dunja Kučinac

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu