Prošli mjesec članovi Booksa Book Cluba sastali su se u Martićevoj 14D i posvetili razgovor Dubravki Ugrešić, našoj velikoj spisateljici, esejistici i prevoditeljici koja nas je nedavno napustila. Pritom smo se otisnuli koje desetljeće unatrag prema romanu Forsiranje romana-reke za koji je 1988. godine autorica dobila NIN-ovu nagradu, i to kao prva žena na prostoru Jugoslavije kojoj je dodijeljeno ovo priznanje.
Uronili smo u društvo pisaca i spisateljica, odnosno na Međunarodni susret pisaca pod nazivom „Zagrebački književni razgovori“, koji se održao od 5. do 8. svibnja (pristigli smo gotovo točno u dan!) 1983. godine u hotelu Interkontinental. Na tako malom prostoru romana, mnogo je osebujnih likova i neobičnih događaja. Spomenimo samo nes(p)retnu smrt na početku, krađu jednog politički potencijalno problematičnog romana i (ne)očekivane ljubavne zaplete.
Boje domaćina u prvom redu brane Pipo Fink i Vuk Prša, zatim književni kritičar Ivan Ljuština (koji neodoljivo podsjeća na jednog od poznatijih kritičara osamdesetih), spisateljice Dunja i Tanja i još nekoliko entuzijasta. Na susret su pristigli i Čehoslovak Jan, Francuz Jean Paul Flagus (Flaubertov daleki rođak), Rusi Trošin i Sapožnikov, Amerikanac Marc i drugi. Tadašnja jugoslavenska književnost prilično je mala, u usporedbi s ruskom, francuskom ili američkom, a vrlo brzo ćemo saznati kako se nije uspjela riješiti provincijalizma i ideja o književnoj slavi (bez književnog zaleđa koje drži vodu).
Primjerice, Pipo Fink osjeća se neostvareno i neuspješno. Bliži se četrdesetoj, živi s mamom, piše scenarije za dječji televizijski program i želi napisati nešto tako da može svima pokazati. Ima samo jednu knjigu, ali bitno mu je da susjedi misle da je onaj s televizije, diveći se pritom Amerikancu Marcu i njegovoj kulturi. Da se čini da je trava kod susjeda zelenija, potvrdit će i slučaj Trošina koji je također želio vidjeti kako je negdje drugdje. Pritom je otišao korak dalje i odlučio preuzeti identitet Hansa Meyera i slijediti zagonetnu Sabinu… Autoričin ironijski odmak osjeti se i u slaganju pjesnika Prše, koji radi akcije i performanse, a promocija njegove knjige Zlatan prst održava se prilikom posjete tvornici za proizvodnju kobasica.
Prša je gladan moći i utjecaja, pritom blati sve što je naše, zato ga Jean Paul Flagus i vidi kao žrtvu svoje teorije o totalnoj književnoj kontroli, što je neobična ideja koja nam je privukla pozornost. Flagus objašnjava Prši svoju viziju budućnosti knjige i književnosti, što uključuje književnu kontrolu i ideju književne špijunaže (kopiranja i krađe tuđih ideja): „... ni vi se ne možete otarasiti tog kompleksa umjetničke originalnosti. A uniformnost je, dragi moj, velika stvar. Priznajte i sami, koje stvari danas ujedinjuju cio svijet? Samo je nekoliko takvih genijalnih izmišljotina: coca-cola, hamburger, Biblija... Treba imati golemo bogatstvo i moć da biste svijetu ponudili takav simbol jednakosti...“ (str. 198). Autoričina predviđanja s kraja osamdesetih povezali smo s današnjom situacijom, i to u kontekstu ChatGPT tehnologije i AI tehnologije. Onaj tko ima informacije, ima i moć, a što nas još sve čeka, ne možemo (i ne usudimo se) ni pretpostaviti.
Čitanje o takvim nespretnim likovima bilo nam je izrazito zabavno i uživali smo u njihovim živim i opipljivim opisima. Dok sam čitali, imali smo dojam da pratimo sve njihove razgovore i da smo baš tamo, prisutni u radnji. Naš čitatelj je Trošina ocijenio kao najzaokruženijeg lika kojemu je priželjkivao hepiend (zaista bi bilo šteta ovdje dodati bilo kakav drugi spojler). Usporedili smo i odnos društva prema piscima. U romanu Jean Paul Flagus i njegov asistent (wow) Raul idu u Klub književnika koji im se učini kao pogrebni zavod. Ministra strašno živcira što se mora baviti piscima, tom gamadi, jedino Andrića smatra piscem („Njega je, uostalom, i svijet priznao…“, str. 113), a znamo koliko je inače važno afirmirati se na Zapadu/u svijetu. Isto tako, institucionalna podrška piscima danas uglavnom je nedostatna, o čemu smo i pisali na portalu.
Primijetili smo i autoričinu zaigranost pri slaganju teksta, kombiniranju fikcije i fakcije, dodavanju različitih neknjiževnih elemenata u tijelo romana (umetnuta pisma Dankinje Cecilije, novinski članak iz Vjesnika, popis autora i autorica i njihovih djela i slično). Prvo i posljednje poglavlje, pisani u prvom licu koji se mogu čitati kao dnevničke crtice, funkcioniraju kao okvir središnjem, fikcionalnom dijelu u kojemu se odvija priča. Takvo kolažiranje čini čitanje dinamičnijim i zabavnijim.
Zaključili smo da je ova knjiga „varljivo light“ jer se u njoj krije puno toga, na prvu loptu možda neuhvatljivog, što motivira na ponovno uzimanje knjige u ruke. Iako se geopolitička mapa Europe posve promijenila i čitamo o jednom svijetu koji je davno iza nas, roman ipak djeluje svježe i zavodljivo, upravo zbog zaigranosti forme i uvjerljive karakterizacije likova koja nas je pridobila odmah pri samom startu. U ovom romanu ogledaju se i odlike autoričina pisma: parodija određenih književnih formi poput detektivskog (nestajanje Janova romana i nekoliko smrti, i dalje bez spojlera!) i ljubavno-erotskog romana (posebno u odnosu Ministra i Vande), intertekstualnost (izražena u dijalozima pisaca i srazu između tzv. visoke i niske umjetnosti), rečenice i dijelovi teksta na stranim jezicima, kao i problematiziranje referencijalne funkcije književnosti. Odličan i sočan postmodernistički roman.
Podsjetili smo se koliko se u čitanju može uživati, kao i koliko je važno čitati Dubravku Ugrešić.
Zbirka Ane Prolić nježno, nenametljivo i spontano usmjerava čitatelja kroz tuđa sjećanja čijim čitanjem on priziva vlastita.
Zbirka Klasje Habjan i Marine Milanović nalikuje bilježnici tvrđeg omota u kojoj se izmjenjuju pjesme, impresije, ideje i misli s ilustracijama.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.