Page arrow
Piše: Sara Tomac

Odudarajuća književna pojava

Large benjamin disinger 6mpgdpb9g2e unsplash

Benjamin Disinger; Unsplash.

Naslov knjige: Bernardijeva soba Autor knjige: Slobodan Tišma Izdavač: MeandarMedia Godina izdanja: 2018.
Ponedjeljak
12.04.2021.

Travanj je u Booksi započeo raspravom o nevelikom romanu Bernardijeva soba srpskog pisca, glazbenika i konceptualnog umjetnika Slobodana Tišme. Roman je 2011. dobio NIN-ovu nagradu, a čitateljska družina + pohrlila je provjeriti jesu li sve te pohvale i oduševljenja bili opravdani.

Bernardijeva soba svakako je jedan od (za)čudnijih romana o kojima smo na sastancima raspravljali, bile smo složne, a to je očito već i u samoj premisi knjige – glavni lik, iz čije perspektive je knjiga pisana, osebujan je čovjek koji se, nakon što mu je grupa prijatelja, poznanika i stranaca zauzela stan, seli u olupinu mercedesa koju zatiče na parkiralištu. U njegovom polunapuštenom stanu poseban značaj ima takozvana Bernardijeva soba, odnosno soba u kojoj prekriven i zaštićen stoji namještaj, kako vjeruje, velikog dizajnera Bernarda Bernardija. Bernardija protagonist na nekoliko vezanih načina upliće u radnju – naime, većina zbivanja opisanih u knjizi događa se u mislima pripovjedača, a sva konkretna radnja stane u nekoliko stranica, što je ideja kojom se i sam autor poigrao ponudivši čitatelju sažetak na kraju romana.

Ono što nas se u knjizi najviše dojmilo upravo je protagonist koji svojim mislim vrluda od prošlih zbivanja, preko zamišljenih događaja, pripovijedanja o ljudima iz svog života do filozofskih i introspektivnih razmatranja. Tako čitatelja zaigrano, nenametljivo i fluidno vodi prostorima svog stana, olupine automobila, grada, vlastitog sjećanja te Okeana – mističnog, kozmičkog prostora, sveobuhvatnog smisla čijim dijelom čezne biti. Njegovo stanje izgubljenosti i osamljenosti produkt je manje njegove društvene neprilagođenosti, koju nonšalantno prihvaća, a više duhovne uznemirenosti i treperenja te gladi za vlastitim mjestom u svijetu, koje se čini nadomak ruke, a ipak konstantno izmiče. Ovaj (anti)junak priče samoprozvani je škart i ljudski otpad koji je u potrazi za užicima, no ipak ignorantan ostaje na materijalno i profitabilno, a čitatelju odaje dojam infantilne dobrote.  Bernardijeva soba, koju toliko čuva i idealizira da je niti ne upotrebljava, čini nam se, metafora je njegovog života koji, u traganju za nečim neopipljivim i smislenim, ostaje neproživljen i neispunjenih potencijala.

Ipak, u svoj svojoj pasivnosti, otuđenosti i naizglednoj psihotičnosti, protagonist je čitatelju izrazito dopadljiv i nježan, a radnja, i odgonetavanje je li ona stvarna ili plod pripovjedačeve mašte, intrigantna i simpatično začudna. Iako je roman pisan gusto i autorove se misli nižu ne ostavljajući mjesta prazninama na papiru, složile smo se da čitanje teče neopterećeno i lagano. Tekst olakšava i duhovitost koja ga neopterećujuće prožima, povremeno buknuvši u resetirajući humor.

Kao što je teško na jednu profesiju svesti erudita Tišmu – koji je pjesnik, prozaist, multimedijalni umjetnik, glazbenik, konceptualni umjetnik – tako je teško pod jedan književni nazivnik staviti i Bernardijevu sobu. Zaključile smo da je definirati niti ne treba, već je treba cijeniti kao odudarajuću pojavu u kojoj ima sasvim dovoljno prepoznatljivosti i taman toliko začudnosti da je čitatelj razumije, a da mu ona u isti tren izmiče, kao veličina Okeana. Njeno čitanje je poput uživanja u kolaču u napuštenoj olupini auta – čudno, na trenutke klaustrofobično, no beskrajno uzbudljivo, duhovito i iskričavo zaigrano.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu