Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija
Piše: F. B.

'Povratak baruna Wenckheima': Predivan krasznahorkaijevski kaos

Large aurelien romain 6gly8xvvpd8 unsplash

Aurelien Romain, Unsplash.

Naslov knjige: Povratak baruna Wenckheima Autor knjige: László Krasznahorkai Prevoditelj: Viktorija Šantić Izdavač: Naklada OceanMore Godina izdanja: 2022
Srijeda
30.08.2023.

Film traje koliko traje, sedamdeset pet, sto šest ili dvjesto deset minuta, s glazbom je isto s tom razlikom što se koncertna izvedba pjesme, koja u studijskog verziji traje jedva četiri minute, može bez problema rastegnuti na deset ili čak petnaest minuta. U književnosti je sve drugačije, pa tako i vrijeme koje ste kao čitatelj spremni uložiti da biste pročitali ovu ili onu knjigu.

Međutim, nije uvijek ni do čitatelja – nerijetko se događa da knjigu od sto dvadeset stranica mrcvarite i po dva tjedna, a onu drugu od petsto ili više stranica, zgotovite za tri do pet dana. Kako je to moguće? Prijelom, prored, margine, veličina i vrsta fonta? Ne? Ne, nije do prijeloma, a nije, kako rekosmo, ni do vas kao čitatelja. Stvar je, dakako, u autoru, načinu na koji je postavio strukturu, stilu pripovijedanja, njegovoj (ne)sklonosti ka gomilanju usporavajućih dionica kao što su, primjerice, zloglasni i beskrajno opširni opisi prirode, odjeće i obuće likova, namještaja u prostorijama i slično. Sve su to docifravanja koja bi trebala udahnuti život pripovjedačkom svijetu ili svjetovima, ali može se i drugačije. Sažetije, efektnije i s puno više povjerenja u maštu čitatelja koja će gotovo uvijek nadomjestiti sve ono čega nema.

László Krasznahorkai jedan je od autora koji piše kao da u svakom trenutku ima puno povjerenje u svoje čitatelje, njihovu maštu, sposobnost za orijentaciju u vremenu i prostoru, pa ako hoćete – i međusobno razumijevanje. To bi u ovom slučaju značilo: ja, autor, pisat ću onako kako umijem i moram, a vi, vjerni čitatelji, čitat ćete moje pripovijesti točno u onom tempu u kojemu bi ih i trebalo čitati i koji je određen, razumljiv sam po sebi.

U romanu Povratak baruna Wenckheima Krasznahorkai ostaje vjeran sebi, jer drugačije, čini se, ne bi ni mogao. On je Miles Davis ili, ako inzistirate, Ferenc Puskás književnosti, od svog prvog romana – Sotonski tango (1985), pa sve do danas, svaka njegova rečenica (nota, dribling) ima savršen tempo. Nenaviklu ili površnu čitatelju moglo bi se učiniti kako je tu na djelu razmetljivost, nepotrebno žongliranje ili nekakav vražji eksperiment (ek-spe-ri-ment) s kilometarskim rečenicama koje na kušnju stavljaju njegovo čitateljsko strpljenje koje se može rastegnuti do veličine prosječne sms ili WhatsApp poruke i nikako preko toga (ovo doba ostat će zapamćeno kao ono u kojemu su svi počeli vjerovati kako uistinu živimo i moramo živjeti suludo brzo i samim tim sve mora biti vrlo sažeto, krajnje komprimirano, baš kao da smo brokeri na rubu živčanog sloma koji naprosto nemaju vremena čitati dalje od naslova, niti skrolati stranicu do dna).

Ne bi bilo ništa pogrešnije i apsurdnije od toga, bilo bi to isto kao da Milesa Davisa ili Ferenca Puskása optužite da su se nepotrebno razmetali svojim vještinama umjesto da su ostali u okvirima podnošljivog i korektnog. Krasznahorkaijeva rečenica traje koliko i njegova misao, ima – ponovimo to – savršen tempo, prirodno se nadovezuje na onu koja slijedi i u skladu je s njegovim razumijevanjem jezika.

Povratak baruna Wenckheima mračan je i u isto vrijeme neizmjerno zabavan roman krcat nevjerojatnim likovima koji, svaki na svoj način i prema svojim mogućnostima, pokušavaju održati kakav-takav privid normalnosti u svijetu koji puca po svim šavovima i koji je sve samo ne normalan. Premda je riječ o mađarskoj provinciji, Krasznahorkai je u taj mali prostor smjestio cijeli svijet i lijepo nam nacrtao kako sve to izgleda iz njegove perspektive, a ne izgleda dobro. Ni najmanje.

Pogledajmo samo to tragikomično neonacističko krdo motorista koji krstare naokolo i u bliskoj suradnji, sprezi s državnim tj. gradskim organima vlasti, sprovode nekakvu svoju pravdu, zapravo najobičniji teror. Ili gradonačelnika – sliku i priliku samoživog, beskrupuloznog šerifa koji samo radi za svoju vlastitu korist, pa onda medije koji se ne mogu izdignuti iz općeg blata, ravnatelja gradske knjižnice, šefa policije i svakog drugog koji je na bilo kakvom položaju i u prilici da umjesto na općem dobru, vrijedno daje svoj doprinos na brutalnom rušenju svega što je ličilo na nekakvo normalno i pravedno, civilizirano društvo.

Povratak baruna Wenckheima u Povratku baruna Wenckheima, jasno, samo je dobar izgovor da se ponudi neuljepšana, realna slika raspada jednog društva koje i doslovce puca na dva mjesta u romanu prije nego i formalno sve ode k vragu u finišu kojega se ni David Lynch ne bi posramio. Ali tko je taj nesretni barun Wenckheim kojega nestrpljivo očekuje cijeli grad i od kojega ovisi toliko toga, da ne kažemo – sve?

On je upravo to – nesretnik, starac koji se poslije više desetljeća života u dalekoj Argentini, vraća u rodni grad bježeći od kockarskih dugova i zle sreće, on nema blagog pojma što se to u gradu njegove mladosti očekuje od njega, kakve to idiotske i nerealne nade polažu u njega, barun je naprosto umoran od života i samo još jednom želi vidjeti Mariku – djevojku u koju se davno zaljubio. Barun Wenckheim poražen je i nesretan, melankoličan i ekstremno povučen gospodin koji ne podnosi bilo kakav dodir, pa mu teško pada i najobičnije rukovanje, a kamoli tortura kojoj ga izlažu rođaci u Beču kada mu dovedu krojača iz Londona koji mu, koji užas, mora uzeti mjere! Barun je posve nesvjestan činjenice da su se mediji rastrubili o njegovom dolasku, prate svaki njegov korak, nema pojma o tome da je ludi gradonačelnik digao cijeli grad na noge i da ga svi, uključujući i tragikomično neonacističko krdo motorista, čekaju na željezničkoj stanici. Svečani masovni doček posljednje je što bi on, takav kakav jest, poželjeti mogao i sve je, ali baš sve, u nesporazumu sa svim. Kakav predivan krasznahorkaijevski kaos!

Béla Tarr, režiser koji je u više navrata surađivao s Krasznahorkaijem, morat će dobro preispitati svoju odluku da više neće snimati filmove (barem ne igrane), jer je Povratak baruna Wenckheima roman koji se, kako se kaže, ubio za njega. U slučaju da i on nije preumoran poput baruna, bilo bi najbolje da njih dvojica, on i Krasznahorkai, ožive baruna Wenckheima na velikom platnu. Naime, usudio bih se reći, bilo bi to najmanje na razini Sotonskog tanga.

László Krasznahorkai na svoj originalan način i smrtno uvjerljivo još jednom nam je stavio zrcalo ispred lica. Pogledajmo se na što ličimo. Ma je li moguće!? Ne može biti da smo to mi. Nažalost – jesmo, ogledalo ne laže.

Debela preporuka!

P.S. – o prijevodu Viktorije Šantić ne vrijedi trošiti riječi, bezobrazno savršeno, nema, bojim se, čak ni tipfelera.

F.B., 30. kolovoza 2023., Zagreb

Možda će vas zanimati
Pisma Pukovniku
Homepage booksa ljeto 2022 17.05.2024.

20 godina Bookse: Kratka povijest Začitavanja (1)

Za razliku od rubrike 'Kritike' koja je stresna i u kojoj zna biti svega, u 'Začitavanju' se već godinama trudimo pisati o knjigama koje su za svaku preporuku.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage untitled design   2024 05 15t123751.022 15.05.2024.

'Strogo praćeni vlakovi': Jezična vizija svijeta

Kakav je odnos knjige "Strogo praćeni vlakovi" Bohumila Hrabala i njene filmske adaptacije?

Piše: Dunja Ilić

Preporuke
Homepage e31c5e58 be83 4d9a 8b8e a7a54b0b41b3 10.05.2024.

'12 points go to...'

Zamislili smo da je Malmö epicentar, ne samo glazbene, već i književne euforije.

Piše: Anja Tomljenović

Preporuke
Homepage 34123542576 6c1ffb7866 c 02.05.2024.

'Druga zemlja': Veliki američki roman

Pojam "veliki američki roman" upotrijebio se bezbroj puta, toliko da se već izlizao od silne upotrebe, ali Baldwinova "Druga zemlja" to jest – istinski veliki američki roman autora koji točno zna što želi i mora reći, i zna kojim sredstvima to postići.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage nauchi da chitash  godina bisera  fejs 15.04.2024.

Opasnost nekritičkog pristupa romanu 'Godina bisera'

Na drugoj radionici u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča" tema je bila roman "Godina bisera", prerano preminule češke autorice Zuzane Brabcová. Donosimo kritiku Stanislave Paunović.

Preporuke
Homepage gorko gorko joanna bator 1 10.04.2024.

'Gorko, gorko': Noževima u patrijarhat

Joanna Bator ovu priču pripovijeda britkim jezikom i prepliće je humorom, nježnošću, pomalo iznenađujućim, a ponekad i  teškim životnim događanjima. 

Piše: Ana Marić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu