Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Bez kraja

Large roses 1245869 960 720
Ponedjeljak
28.10.2019.

Bližilo se vrijeme polaska vlaka. Manfred je bio spreman za odlazak iz ovog užurbanog, glasnog grada. Stvari su mu bile spakirane, a on je stajao kraj prozora s cigaretom u ruci. Mirno je uvlačio dim cigarete, tražeći zaborav od kaosa koji ga je okruživao. Želio je krenuti čim prije, pokrenuti se, otići, ali Ilse je i dalje sjedila u naslonjaču, još uvijek u kombinezonu, čitajući knjigu.

"Ona čita knjigu kao da je cijeli dan pred njom. Nikada nije imala osjećaj za vrijeme i to me užasno ljuti. Pitam se kako to nisam primijetio dok smo bili mladi", razmišljao je Manfred dok je, naizgled, mirno promatrao tračnice kroz prozor sobe hotela "Regent" u Minhenu. "Možda to namjerno radi", pitao se nemirno, znajući da Ilse njega krivi za sve. Na glas je izgovorio: "Misliš li se ti obući? Ne želim opet zakasniti na vlak."

"Jučer nismo zakasnili na vlak. Rekla sam ti da želim ostati s njima na večeri", Ilse je govorila mirnim glasom, dok je praznim pogledom gledala u knjigu.
"Vlak kreće za pola sata. Moramo krenuti. Sutra je radni dan, moram biti u uredu."
"Ah, tvoj dragocjeni posao," reče ona, ne dižući pogled s knjige. „Ako se jedan dan ne pojaviš u uredu netko bi mogao pomisliti da si ljudsko biće."
Nastavila je zuriti u knjigu, svjesna da je odluka koju je donijela konačna. Tuga ju je preplavljivala u valovima, kao hladna rijeka, vukući je u virove očaja. "Manfred je kriv za sve!" odzvanjalo joj je u glavi, a ona se pitala da li je to baš tako.

Od kako se Malena preselila u Minhen, Ilse je sve više razmišljati o svom braku s Manfredom. Sjećala se njihovog upoznavanja, njegove prosidbe i prvih dana braka. Manfred je bio čovjek visokih zahtjeva, a ona se trudila udovoljiti mu, sretna što može biti uz voljenog čovjeka. Kuhala mu je omiljena jela, pazila da u kući bude tišina kada se umoran vrati s posla i svakodnevno čistila cijelu kuću, znajući kako je Manfred osjetljiv na čistoću. Sve je postalo teže nakon što se rodila Malena, jer Manfred nije mogao prihvatiti plač malenog djeteta, prljave pelene i suđe koje nije odmah oprano. Njegove reakcije postajale su sve burnije, a pravila je bilo sve više. Za svako nepoštivanje pravila kažnjavao je Malenu. Batine su postale njena svakodnevica, iako nije znala zašto ih dobija. Ni Ilse nije bila pošteđena. Manfreda je nerviralo njeno nastojanje da zaštiti kćer, pa je i njeno tijelo povremeno bilo prekriveno modricama.

"Ilse, zašto si inzistirala na zajedničkoj večeri jučer? To mi nikako ne ide u glavu", govorio je Manfred grubo, nastojeći nekako potaknuti Ilse da se pokrene.
Ilse je i dalje gledala u knjigu. "Oni su bili njena obitelj Manfrede. On joj je bio suprug, voljela ga je. Živjela je s njim i s njegovim roditeljima, sretnija nego što je ikada bila s nama."
"Koja obitelj! Ona je bila moja kćer, Njemica. Oni su prljavi balkanci koji su došli u našu zemlju otimati nam poslove. Ne želim ih nikada više vidjeti."
"Ako ne želiš, ne moraš. Više nemaš razloga za to", reče Ilse tiho, a oči joj se napune suzama.

Sprovod je bio jučer, na istočnom minhenskom groblju. U zelenilu groblja, ispod jedne velike breze, sada se nalazi ploča na kojoj je ime njene Malene.

Susprežući bijes, Manfred se naglo okrene od prozore i reče: "Moje su stvari spakirane, ja odlazim." Nakon toga je uzeo kovčeg, skinuo sako sa vješalice i prošao kroz vrata hotelske sobe. Izašao je iz hotela i krenuo prema peronu. Zgrčenih ramena i bijesnog pogleda, odlučno je grabio prema vlaku koji će ga odvesti kući, na sjever.

"Napokon", pomisli Ilse, "Tolike sam godine pokušavala udahnuti život u njega. S tim je gotovo." Osjećala je kako je Malena odnekuda optužujući gleda. Sjećala se dana kada je Malena rekla da odlazi s dečkom u Minhen, s dečkom koji ima dušu, koji ju je naučio voljeti. Tako je govorila njena Malena, prešućujući ono što su obje znale. Da je Ilse trebala otići ranije, da ju je trebala spasiti od grubosti, pomoći joj da ne upadne u zamku depresije. Sada je za sve kasno. Njene Malene više nema.

"Vidjela sam cvjećarnicu na putu od groblja prema hotelu", reče Ilse sama sebi. "Naručit ću srce od crvenih ruža i ponijeti ga Malenoj."

Sanja Samardžić

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu