Page arrow

'Nada postoji skoro samo u poeziji.'

Large muanis sinanovic  iz beletrinine arhive
Ponedjeljak
20.03.2023.

Ususret 60. Goranovom proljeću razgovarali smo sa slovenskim pjesnikom, kritičarom, piscem i esejistom Muanisom Sinanovićem. O fascinaciji urbanim, ulozi poezije danas, položaju književne kritike i brojnim drugim temama s njim je razgovarala Ivana Dražić

U selekciji pjesama za Goranovo proljeće primijetila sam gotovo pa fascinaciju gradovima (nerijetko vrlo konkretnim kvartovima i gradovima - Ljubljana, Berlin) i urbanim – ulicama, maglama, blokovima zgrada, stanovima, benzinskim crpkama... Zašto ti je taj urbani imaginarij toliko pjesnički potentan?

Ne samo u ovoj selekciji, nego i općenito, u brojnim drugim pjesmama, u fikciji i esejima, pojavljuje ta fascinacija. Moglo bi se reći da za mene važi ono što je rekao veliki američki pjesnik Wallace Stevens: svijet je stvar odnosa među ljudima, a za mene, on je stvar odnosa između mjesta. I dodao: i to je problem. Mislim da sve to proizlazi iz određenih životnih okolnosti. Već kao djetetu davani su mi bili atlasi sa slikama koji su me oduševljavali. Moji roditelji dolaze sa manjinskog područja, a u Sloveniji sam se rodio kao dvojna manjina. Često smo se selili. Mislim da sam zato razvio određen senzibilitet prema gradu kao organizmu, spontano primjećujem detalje, mentalitete, moj Instagram profil je pun slika gradova.

Već se pisalo o njima i komentiralo dihotomije u tvojim pjesmama, a i meni je iz ovog vrlo kratkog izbora pjesama za Goranovo proljeće upravo to upalo u oko: dihotomije, kontrasti između urbanog/grada i prirode, samoće i samodostatnosti, crnog i bijelog, sivila i nade... Jesam li u krivu ako u tvojim pjesmama iščitavam i neki tračak nade? Ima li danas mjesta nadi u poeziji?

Nada postoji skoro samo u poeziji. Poezija često spontano, i bez volje autora, načinom kako upotrebljava jezik i kako se igra sa bojama svijeta, budi nadu. U smislu – iako je kondicija naših društava katastrofalna, poezija nam sugeriše da još uvijek postoji neka cjelina koju nazivamo svijet, neki kozmos, koji je veći od samog društva i koji skriva čudesa, a mi sami smo dio te riznice čudesa. Nismo samo točak u mehanizmu, nego nešto veličanstveno, bića sa visokim stepenom svijesti, maleni organizmi, koji su sposobni komunicirati sa svime. To ne treba da bude antropocentrično u modernom smislu. Mislim da je to jedan od razloga nepopularnosti poezije u jednom aspektu – jednostavno nismo spremni više razmišljati na taj način – a i za veliku posvećenost njezine male publike.

U kritici tvoje zbirke Krhke karavane Dinko Kreho za Booksa.hr piše ponešto o tvojoj poetici i njenom razvoju kroz godine. Od neorealističkih, preko avangardnih tendencija, do lirskog pravca u spomenutoj zbirci. Kako je došlo do ovog „povratka liričnosti”? Je li on posljedica prirodnog, organskog razvoja tvoje poetike ili je nešto drugo posrijedi? Je li to pitanje jezičnog i stilskog „eksperimenta” ili promjene tebe kao autora/osobe? Pogotovo s obzirom na činjenicu da Kreho navodi kako si se isprva pozicionirao u otporu spram lirsko-ispovjednog stila.

Teško mogu sasvim reflektirati svoj proces promjena, koji sigurno sidri i u društvenim okolnostima te u pozicioniranju unutar određenih konjuktura. Ali neminovno je da je posrijedi i određena svjetonazorska promjena, da se radi i o razmišljanju o tipičnoj čitateljici poezije. To razmišljanje u nekom me smislu i intimno otvorilo. Mislim da u svakoj poetici ima malo kalkulacije, ali to ne isključuje emancipacije pišućeg. Slovenija ima jaku tradiciju i klasično lirične i avangardne poezije. U određenim situacijama, obje struje – koje su se međusobno i sukobile – utjecale su na mene. S druge strane, mislim da ne postoji čisti lirski subjekt, barem ne u mojoj poeziji. Nema ekspresivnosti bez filtera, inače to ne bi bila poezija, nego nešto drugo. A slijedeći Wittgensteina, pitanje je, šta uopšte i jeste ekspresija. Dakle, promjena je možda na esoteričkoj razini radikalnija nego što zaista jeste. Što ne znači da je poričem, Kreho je stvari dobro detektirao, radi se o veoma lucidnom kritičaru.

Uopće, koliko ti je bitno mijenjati se, mijenjati poetiku iz zbirke u zbirku?

Jeste. Problem koji često primjećujem kod zrelih pjesnikinja i pjesnika – više kod pjesnika – jeste da na određenoj tački prestanu mijenjati ili razvijati svoju poetiku. Ipak, mislim da smo ljudi bića koja su dijalektična, koja su istovremeno statična i dinamična. Pa bi tome više trebala slijediti i poetika, pošto je ona jedan od najintimnijih dijelova ljudskog bića.

Kako vidiš mjesto poezije danas? U jednom si intervjuu rekao: „Po mojem poezija raste iz pesnika kot plod. Njegova poezija je izraz njegovega notranjega življenja.” Što onda jezični eksperimenti i neintimistička poezija govore o svojim tvorcima?

Mislim da se i takozvana eksperimentalna i neintimistična poezija uglavnom ne odvajaju od ostale poezije po tom pitanju. Možda to čak i više važi za njih. U jezičkoj poeziji gdje nastupa eksplicitno rascijepljeni subjekt još više prepoznajemo autorovu imaginaciju, rad nesvjesnoga, njegovo intimno shvaćanje jezika. Primjer je rediteljski rad Eme Kugler, koja se bavi eksperimentalnim, nenarativnim filmom, pri čemu često ističe intimnost tih filmskih slika. Nisam stručnjak za psihoanalizu, ali koliko mi je poznato, rad jezika, koji se javlja u procesu analize, uvijek je singularan. Iz tog singularnog u poeziji raste zajedničko. Pogledajte Šalamuna ili Coltraneja – ne radi se o klasičnim formama, ipak su njihovi jezici neodvojivo njihovi.

Uz to što si pjesnik, ti si i romanopisac, ali i novinar, urednik i kritičar. Kako se sve to odnosi prema tvom pjesničkom radu?

Mislim da sam u prvom redu pjesnik i kritičar, moja imaginacija je pjesnička i moj odnos kritičan. Mislim na neku dispoziciju, ne kritičnost kao nešto banalno, kao kad se kaže za nekoga da je kritičan i onda ga se slavi i dobija poziciju na ministarstvu (mada nisam sasvim izuzet od toga), možda čak i kao nešto problematično i teretno. Proza koju pišem mnogo je poetična, spremam zbirku kratkih priča, koje su po meni naracije sa pjesničkom strukturom. Sastavljaju se kako se sastavljaju pjesme, pune su mentalnih slika, koje su primarno pjesničke, a istovremeno umještene u kompleksni svijet savremenog globalnog i specifično slovenačkog društva, kritika je uvijek implicitna.

U 2022. godini dobio si Stritarjevu nagradu za književnu kritiku. Kakav je položaj književne kritike u Sloveniji?

Položaj je relativno loš. Zbog činjenice da je scena tako mala, kritičarke i kritičarki su stalno pod pritiskom samocenzure. Iako je to možda bolje sređeno nego u Hrvatskoj – iako, ne nužno, nemam pravi uvid – postoji državno financiranje kritike, ipak su honorari preniski. Zamislite da trebate pročitati dva deblja romana za mjesec dana, napisati kompleksno mišljenje o njima, a dobijete iznos od 300 eura. Dakle, honorare za kritiku se smatra više kao neki džeparac, što znači da sa strane institucija nije uzeta sasvim ozbiljno. Sa druge strane, Ministarstvo za kulturu recenzenstvo i kritičarstvo smatra deficitarnim profesijama. Trag je ostavila i određena deintelektualizacija kritike, koja je bila započeta krajem osamdesetih, kada su se slovenački teoretičari, recimo Žižek, eksplicitno distancirali od slovenačke književnosti. Ona je bila glavni nosilac patriotskog diskursa i određenog provincijalizma. Danas se to mijenja, a dosta se i kompenzira. Imamo također smjenu generacija i novije generacije, barem najviđenija imena, ne pripadaju više toj paradigmi.

Kakva je suvremena pjesnička scena u Sloveniji, kako je komentiraš? Koliko se poezije piše (i čita)? Postoji li neka prevladavajuća tendencija?

Mislim da je slovenačka poezija veoma jaka. Postoje razne struje, u posljednje vreme spomenuti intimizam malo se pomiče i u tom momentu pojavljuje se mnoštvo različitih poetika i eksperimenata. Sa druge strani, tradicionalni lirizam ostaje moćan i distinktivno slovenački. Jedan i drugi princip produktivno postoje jedan pored drugoga i ponekad se isprepliću. Polemika koje su se vodile prije pet ili sedam godina, koje sam često ja sprovodio, nema više mnogo. Dejan Koban već godinama stvara DIY scenu sa opuštenim, karnevalskim pjesničkim događajima nazvanim IGNOR, koji su često dobro posjećeni. Knjige se objavljuju, mada određene izdavačke kuće u tekmi za profitom jako sažimaju obim izdanih knjiga poezije.

Mislim da u Sloveniji postoji nekoliko stotina ljudi koji zaista vole poeziju, koji je čitaju i kupuju knjige, pa sam sa tog vidika optimističan. Piše se mnogo stihova, to je već tradicionalno, brojni Slovenci, pogotovo u ruralnim krajevima, u samizdatima izdaju svoje zbirke takozvane naivne poezije. Lično u tome ne vidim problem. A etablirana scena nastavlja se razvijati i novih talenata ne fali.

Ove godine gostuješ na Goranovom proljeću, festivalu koji je posvećen „ideji pjesništva kao jednog od oblika borbe za osobnu i univerzalnu slobodu”. Kako se u ovom specifičnom trenutku pjesništvom borimo za slobodu/e?

Pisanjem, čitanjem i slušanjem poezije borimo se za opstanak vlastite imaginacije i kreativnosti. A to je oblik borbe za slobodu.

 

Muanis Sinanović (1989.) slovenski je pjesnik, pisac, kritičar i esejist. Objavio je četiri zbirke poezije, jednu satiričnu novelu i knjigu eseja. Dobitnik je nagrade za najbolji prvijenac Slovenskog sajma knjige 2012. godine, nagrade Kritiško sito Slovenskog društva kritičara za knjigu godine (2021.) i Stritareve nagrade, glavne nagrade za kritiku u Sloveniji, 2022. godine. Izbor pjesama u prijevodu Ivana Antića pod naslovom Noćni nomadi objavljen je na srpskom jeziku 2020. godine. Uvršten je u domaće i međunarodne antologije te je nastupao na brojnim pjesničkim festivalima.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda će vas zanimati
Preporuke
Homepage louis smith jl2lgyydcno unsplash 21.02.2024.

'Unuka': Priča koja traje iz generacije u generaciju

Kroz odnos Kaspara i Sigrun, Schlink ne nudi samo današnju sliku Njemačke i nepomirljivo podijeljenog njemačkog društva – to je priča koja traje iz generacije u generaciju i daleko nadilazi granice jedne države.

Piše: F. B.

Preporuke
Homepage untitled design   2024 01 24t110954.712 27.01.2024.

'Čovjek koji je sve vidio': Reflektirajući mozaici traume

Deborah Levy u ovom romanu u jednu veliku povijesnu priču smješta priču jednog malog čovjeka koji se bori s pronalaskom vlastitog mjesta unutar svijeta,

Piše: Ana Marić

Preporuke
Homepage untitled design   2024 01 10t124544.551 10.01.2024.

'Posljednji san': Almodóvarovski Almodóvar

"Posljednji san" zbirka je pripovijesti, eseja, sjećanja, zabilježaka koje su nastajale kroz desetljeća filmskog stvaralaštva jednog od najznačajnijih europskih filmaša našeg vremena.

Piše: F. B.

U fokusu
Homepage petar andonovsk2i 31.12.2023.

'Povijest se stalno ponavlja, a mi ništa ne učimo.'

S makedonskim autorom Petrom Andonovskim razgovarali smo o njegovu romanu "Strah od barbara".

Piše: Petra Miočić Mandić

Preporuke
Homepage untitled design  24 29.12.2023.

Najbolje od pročitanog u 2023. godini!

Knjige po kojima ćemo pamtiti 2023. godinu! Budući da nema uvjeta, uputa i ograničenja, popis koji slijedi doista je najbolje od najboljega iz 2023. godine! 

U fokusu
Homepage fotka novo 1 28.12.2023.

'Književnost bi mogla mijenjati svijet kad bi se čitala kao upozorenje.'

S Igorom Belešom razgovaramo o njegovu antiratnom romanu 'Listanje kupusa' koji hvali stručna i šira čitateljska publika. 

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu