Četvrtak
13.02.2020.

La vita è bella




Extra_large_20061660423_aa89c5d673_c
Foto: Tony Rammaricati
A+ A-


To: Olja Savičević Ivančević
Subject: La vita è bella

Prijateljice draga, znaš li što sam primijetila? Sudeći po prethodna dva naslova naših pisama, Glamurozan život samostalne umjetnice i La vita è bella, rekli biste vi južno, pari ka da pišemo za neki life-style magazin, a ne književni portal Booksa uz bok, primjerice, književnim kritikama i preporukama.. S druge strane, to može biti i dobar marketinški trik za one koji vole lake note u književnosti i ne misle o tome kako taj život uistinu izgleda pa se onda iznenade. To, naravno, neću ponavljati, tko je propustio neka se vrati pismo unazad, a ja ću ti sad napisati ponešto o tome kako bi to moglo izgledati da smo se rodile u Italiji, budući da sam se prije otprilike tjedan dana vratila s talijanske turneje.

Moram ti priznati, malo sam zamišljala i maštala da sam Lenù u uzbudljivom četvrtom dijelu Moje genijalne prijateljice koja svaki dan predstavlja svoju knjigu u drugom gradu, a ljudi dolaze u knjižare, postavljaju pitanja, vode rasprave, unaprijed ostave knjigu za potpis autorice ako ne mogu doći. Izdavači su ozbiljni, publika znatiželjna, moderatori dobro pripremljeni, a restorani s unaprijed rezerviranim stolom – izuzetni. Tjedan dana dovoljno da napuniš baterije za iduća dva mjeseca. Ali ni to nije ono glavno o čemu bih ti htjela pisati vezano uz moju talijansku priču, mene uvijek zanima ono ispod ili iznad, sve mimo službene priče. Susreti koji nisu unaprijed planirani, ljudi koji su neočekivani, unutarnja logika života koja se ne vidi iz prve. Kako dobri Miles Davis kaže: "Don't play what's there, play what's not there."

Znaš da zauzvrat očekujem i tvoju talijansku priču koju samo dopola znam, nisam ti ovo htjela reći preko telefona kad smo se neki dan čule, htjela sam ti napisati u pismu, tako je bolje. Pa prijateljice draga, možda to nisi znala jer nisi od onih koji se bave svojom popularnošću, kad se ukopaš u tekst zaboraviš i račun platiti, ali tvoje ime ondje, u Italiji, otvara sva vrata. Nemalo me preplavio ponos prije predstavljanja u Mantovi kad me je gospođa Simoneta Bitasi, velika faca u Festivaleletteratura, dok sam se gušila u keksima od maslaca i čokolade i zalijevala ih kremastim makijatom, upitala, jesam li čitala Olju Savičević? Da čitala? Pa kuhala mi je kavu ujutro dok sam pisala, nema dva mjeseca! I kad sam joj rekla uzbuđeno da si mi ti jedna od migliori amici, moja ti, sva su mi vrata bila otvorena. Eto samo da znaš, imaš ozbiljnu i prekrasnu publiku ondje, a ja sam se krpala koliko god je bilo umjesno. Kad budemo u penziji, trebamo, osim u Valenciji, imati jedan stan za djecu, unuke, prijatelje, ljubavnike, muze i u Mantovi. To sam ti prvo htjela ispričati.

Drugo, možda nisi znala, ne bih se natjecala s tobom, ali ja sam u Mantovu došla prije tebe. Bilo je to u ljeto 1994. godine kada je jedna humanitarna organizacija vodila djecu iz područja zahvaćenih ratom da ondje kod dobrostojećih obitelji provedu dva tjedna. Mene su dopali ili, bolje rečeno, ja sam dopala obitelj Penazzi Pizzamiglio, bračni par s troje djece s kojima nisam mogla progovoriti niti jednu riječ. Marisa i Giorgio su lamatali rukama, ona sva glasna u šljokicama od glave do pete, osim na plaži u toplesu (bože, tada sam se ušokirala kao nikad, naše mame nisu htjele ni visoko rezane nogavice na gaćama), a on uvijek u odijelu, kao hodajuća parfumerija, ipak kraj nje puno suzdržaniji.

Dva tjedna su me hranili domaćim pestom, maslinovim uljem, parmezanom, šunkom i dinjom što je za jednu istraumatiziranu Slavonku bilo jezivo – to sam dobro zapamtila pa ih i malo oplela u romanu Hotel Zagorje. Kupovali su mi sve što sam pogledala, vodili me u Gardaland, kod frizera da mi uplete šljašteće perle u kosu, u restorane na večere, mojoj mami i bratu poslali poseban kofer odjeće koja je prilično odskakala od našeg Caritas asortimana. Nakon toga, iako smo se verbalno teško sporazumijevali, nekoliko ljeta zaredom ugošćavali su me u svojoj kući na Sardiniji i tako bih ja po dva mjeseca provela na jahti, bazenima i u vilama, a ostatak godine u Kumrovcu, skoro kao Tito ili barem Lenù na Ishciji, samo što ja nisam morala rintati.

U svakom slučaju, otada je prošlo dvadeset i pet godina, povremeno smo bili u kontaktu, njihova djeca su odrasla i raselila se po svijetu, a kad je moj roman izašao na talijanskom, svakome sam poslala po primjerak. Neću ti lagati koliko sam bila uzbuđena zbog promocije u Mantovi, saznala sam u međuvremenu da su se njih dvoje razveli, i to u kasnijoj životnoj dobi, nakon šezdesete, ali obećali su doći oboje i nadala sam se da ćemo poslije otići barem na piće. E, kako život iznenadi, draga moja! A ne samo da iznenadi nego te uvijek uči nekim novim uvidima. Znaš, dok si dijete, pa i u nekim mladim godinama često puta imaš iluzije o odraslim ljudima, pogotovo o starijima. Vjeruješ da su prokljuvili život, da se znaju nositi sa sobom i drugima, a onda se nađeš u situaciji koja sve to demantira. Prvo je došao Giorgio, sa svojom Novom suprugom koja puno više sliči na njega. Bio je iskreno oduševljen mojim pozivom, knjigom, time kako sam narasla visoka i što sam plava. Malo je i zaplakao. Gospođa Nova supruga je nekoliko puta ponovila da joj sve ispričao i kako je to divno. Kad sam ga pitala za djecu, rekao da njegova djeca s njim više ne razgovaraju. To su oni neki trenuci u kojima zanijemiš. Ali, nastavio je, nećemo sad o tome, ovo je tvoja večer.

Sjeli su u prvi red, točno preko puta mene, malo mi je to bilo i neugodno, pljeskali su glasno i sve, a onda je u dvoranu, negdje na prvoj trećini predstavljanja, uzveckala Marisa sa svojom torbicom, štiklama, narukvicama. Sjela je nedaleko od njih, a ja sam pričala o svojoj knjizi i dok je prevoditeljica prevodila, pratila sam njihove međusobne poglede osjećajući se kao dijete čiji se roditelji svađaju. Prije samog kraja Giorgio je gestikulirao kako moraju odjuriti, klanjao se u znak isprike i tako su, ne mogavši više podnijeti boravak u istom prostoru, moji talijanski mama i tata, krenuli svatko svojim putem. Poslije me Marisa izljubila, ispričala kako se konačno izborila za kuću, kako je On prekinuo sve kontakte, ali, nećemo sad o tome, ovo je bila moja prekrasna večer, ponosna je kao da sam njena jer i jesam i kad se uslikamo za ostalu djecu i izgrlimo, ona mora juriti, ide na satove boogija.

Tako je i odlepršala, prva mama koju sam vidjela u toplesu, koja mi je dala toliko puno, ne odjeću i perle, nego ideju da iako na ovom svijetu postoje ljudi koji su spremni da ti bezrazložno učine najgore zlo, tako s druge strane postoje oni koji su spremni da ti bez ikakvog interesa učine dobro. To sam u ratu dobila od njih – povjerenje u ljudsku vrstu.

Ali, što još hoću reći, a stane zapravo u jednu riječ: život, draga, život! Uvijek nas iznenadi i na tome mu trebamo biti zahvalne, kao i pustiti Giorgia i Marisu da idu svatko svojim putem koliko god se to nama sviđalo ili ne. Lijep je život, znaš, kako god okreneš, u isto vrijeme dā ti Kumrovec i Sardiniju, traume i romane, Giorgia i Novu suprugu, ohrabri za slobodu i toples, da ti slomljeno srce, ali i prijateljicu na čije se pjesme i tekstove možeš pozvati u stranoj zemlji i biti do neba ponosna.

To sam ti htjela ispričati, a nešto slično ili još bolje tražim zauzvrat. Znam da imaš, ako je itko majstorica u pričanju priča, to si onda ti. I reci mi, molim te, vrijedi li ovaj subject?
Tvoja Ivana


To: Ivana Bodrožić
Subject: La vita è bella

Pa draga moja,

Ti meni vojvotkinjo, ja tebi serdarice, ali što ću kad me tako razvesele i ožive ova tvoja pisma – kao da razgovaramo na nekom širokom štekatu, recimo u Mantovi na Piazzi Sordello (a i Dugo Selo bi bilo jednako dobro) – vidim tvoje lice i obješenjački osmijeh, smijem se ekranu i poželim isti tren pisati. Nego, što fali subjectu? Ima li koja bolja i opasnija rečenica od: Život je lijep. Ništa nije teže i izazovnije od toga.

Dokaz je i ova predivna talijanska priča o djevojčici koja iz prognaničkog smještaja dolazi u Italiju i zatim taj nastavak godinama kasnije. To je već roman, predložak za film, a možda i libreto… Sva prenemaganja na temu fikcije i autofikcije padaju u vodu. Kad ti život da takvu obilatu građu, postoji razlog i obaveza – opisati. Sve izmisliti ponovo kakvo je i bilo.

I ovo što si mi opisala stvarno podsjeća na Napuljsku tetralogiju i neke epizode s Lenù. Elenu Ferrante sam otkrila ranije, slučajno, prije Moje genijalne prijateljice, naime prvo sam pročitala Dane zaborava pa Mučnu ljubav koje su me dobro protresle uvjerljivim uvidom u žensku psihu, neuroze, potisnute posljedice nasilja, ali i svojim neobičnim prigušenim, tamnim erotizmom. Pišem ovo kao nagovor da pročitaš i te knjige, vidjela sam da je i Mučna ljubav konačno i kod nas objavljena.

Ali da ne odlutam predaleko… Kako dobro da si na turneji po Italiji srela i Simonetu Bitasi – žena i po! Kažu da je njen festival u Mantovi jedan od najboljih uopće, a mogu posvjedočiti da cijeli grad živi s njim i da se cijela Italija krajem ljeta sjati u Mantovu. Festivaletteratura je ključni događaj za grad u kulturnom, ali i u turističkom i gospodarskom smislu. Mantova je zahvaljujući svom književnom festivalu svakog rujna prijestolnica kulture već godinama. Tamo sam doživjela valjda najveći šok u svom spisateljskom stažu, kad sam vidjela ljude u dugom redu kako kupuju karte za najobičnije predstavljanje romana, slučajno moga – bilo ih je gotovo petsto u gledalištu. A za to nisam bila zaslužna ja, posve nepoznato ime u Italiji, nego Simoneta koja je to organizirala – zato jer joj se svidjela knjiga. Sva sreća, brzo sam se vratila u Split gdje me iste večeri voditelj tribine pitao tko mi čuva djecu dok putujem po festivalima. To me odmah, popularno rečeno, vratilo "di mi je misto".

Moram ti reći da ipak jesam prije tebe bila u Mantovi, iako nešto starija! Bilo je to na proputovanju u ljeto 1989. I tu počinje ta priča koju spominješ, a o kojoj sam ti ponešto natuknula. Iako vremenski blizu, kontekst je sasvim drugačiji, turistički i prijeratni; eto i moja mama se, kad je bilo prilike kupala u toplesu, kao tvoja signora Marisa, a relativno liberalan odgoj (za koji sam bila uvjerena da je općenarodni) i mimo toga je, bojim se, krivac za zbunjeni intenzitet mog bunta – nisam se u stanju ni naljutiti na neke stvari koliko mi izgledaju van mozga.

Tog ljeta sam završila osnovnu školu, prvi put se zaljubila tako da ne mogu ni živjeti ni umrijeti i čekalo me prvo veliko putovanje – mjesec dana u Italiji. U Italiju su me vodili obiteljski prijatelji Giovanni Battista Cilluffo i Paola Cilluffo iz Torina, a imali su sina Francesca. On crnomanjast i proćelav, rijedak sangvinik, s očalicama i brkovima, ona krupna, slatkog lica i kratke kose, a Francesco buco s naočalama, koji bi se, da je odrastao u mojoj divljoj štradi, grdo proveo.

Obiteljsko prijateljevanje započelo je slučajno, zahvaljujući turizmu – Cilluffovi su na putu prema jugu prenoćili u Kaštel Lukšiću, u našoj kući, i na povratku ostali kod nas dva tjedna. Od tog ljeta dolazili su svake godine i ostajali dugo. Giovanni, profesor latinskog i grčkog u jednoj gimnaziji, slikar amater s Calabrije i talijanski komunist, našao je zajednički jezik s mojim ocem. Ulica u kojoj su našli zajednički jezik tada se zvala Prijelaz partizana jer su lokalni momci, partizani, bježeći od Talijana preskakali s krova na krov tih kamenih kućica koje su zidane jedna do druge, znaš kako izgledaju dalmatinske kale.

Bila je neka priča, jedna od mnogih u mojoj porodici koja je s obje strane stradala u Drugom svjetskom ratu, neizgovorena do kraja, kako su se očevi baba i dida vratili iz talijanskog logora na Molatu i saznali da su im oba sina poginula. Međutim, nikad nitko, barem pred nama djecom, nije doveo te Talijane fašiste u vezu s ostalim Talijanima i na tome sam roditeljima zahvalna – umjesto apstraktne mržnje, imali smo neka stvarna prijateljstva i odnose.

Pisaću mašinu marke Olivetti dobila sam od obitelji Cilluffo u sedmom osnovne. Na njoj sam s dva prsta tipkala prve priče i pjesme. A u divno ljeto ’89., nakon završene osnovne škole, vozila sam se na zadnjem sjedištu Fiata mojih talijanskih prijatelja, s vokmenom i slušalicama na ušima i s nepodnošljivim jedanaestogodišnjim Francescom na sicu do mene. Obišli smo Italiju preko Ancone, Urbina, Ravenne, Mantove i Firenze – uzeli dan ili pola u svakom gradu do Torina. Baterije za vokmen u ono su se vrijeme brzo trošile i mjesec dana provela sam uglavnom slušajući operne arije koje je mladi maestro Francesco Cilluffo, na moj duboki očaj, obožavao i slušati i pjevati. Neke sam arije, zahvaljujući možda i tome, zavoljela, ali kasnije.

Kao što rekoh, bila sam prvi put zaljubljena, i to u nekog metalca koji je došao kod rodbine na praznike u Kaštela i iako mi je ta muzika bila još gora od opere, sjećam se kako sam patila zbog rastanka. Cijelo to vrijeme u Italiji tiho sam plakala noću na trosjedu ispod Giovannijevih raspela. Naime, u njihovom malom stanu u Torinu, spavala sam u dnevnom boravku prepunom Giovannijevih ulja na platnu. Najčešći motiv, osim jadranskih pejzaža, bili su radnici i sirotinja iz rodne Calabrije, ljudi koji se ljute i stišću šake ispod nekog raspela. Njegov Isus je silazio s križa, jedan je čak imao donji dio trliša, bio je to Isus radničke klase. Ne bih rekla da je Giovanni bio vjernik, u svakom slučaju to ovdje nije toliko bitno, on je slikao svoje ljude i svoje djetinjstvo na jugu, u Calabriji.

Giovanni je prvi čovjek s kojim sam, koliko je bilo moguće s obzirom na jezik, razgovarala o politici, na primjer prvi od kojeg sam čula izraz demokratski socijalizam. Rekla sam da mi se to čini kao dobar sistem, manje tvrd, ali Giovanni se nije dao, žarko je zastupao ideju komunizma. Kako je Paola do večeri radila, a on kao profesor bio na praznicima, vodio je nas klince na sladoled i u muzeje, na izlete, kuhao nam, pričao o književnosti i glazbi. Nije neka luda zabava za tinejdžericu, al' ajde, prvi put sam vidjela neke stvari, između ostalog bankomat i lude muške koji se bacaju na koljena pred ženama, a u prolazima torinskih ulica u stopu su me slijedile Alpe. Ali kako to već u životu biva, usred jednog od najljepših ljeta s dva vanserijska čovjeka iz familije Cilluffo, bila sam zbedirana i čeznula za povratkom zbog nekog tipa koji mi, ruku na srce, uskoro neće značiti ništa.

Koje desetljeće kasnije Francesco Cilluffo postao je uspješan dirigent i kompozitor klasične glazbe, s angažmanima po bijelom svijetu, prekrasan. Zahvaljujući mašini Olivetti, nakon prve, objavila sam drugu pjesničku zbirku, pa dalje kako je već išlo, dogodila su se i dva romana u Italiji, koja su mi donijela nova putovanja u tu zemlju i nove prijatelje: Elisu, Rossanu, Sandu, drugog Giovannia, pa i Simonetu Bitasi...

Ono što sam naučila tog prvog ljeta u Italiji jest da je talent strast. Ono kako je mali Francesco volio opere, kako je Giovanni volio slikarstvo i izgarao za svoja politička uvjerenja, bila je žarka ljubav prema životu. Životna iskra, strast. Kada je prepoznam u drugima, sve u meni živne. Tako se osjećam i kad čitam tvoja pisma: uzimam žar i pripaljujem.

Vraćajući se na naslov i tvoje zadnje pitanje, parafrazirat ću dobru Emily Dickinson i zaključiti da naši životi nisu Švicarska, ali su barem ponekad Italija. Dobro raspoređeno "barem ponekad" možda može potrajati do penzije u Mantovi. Ili, kao što je u Umijeću življenja rekao dobri Cesare Pavese: "Jedina radost na svijetu je početak. Život je lijep jer živjeti jest počinjati, uvijek, trajno." Što kažeš na to? Ima li smisla?

U svakom slučaju, jako me zanima što će događati dalje,
Tvoja Olja

Foto: Tony Rammaricati; licenca.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.